Dragan Markovina: Ljevica u BiH mora napustiti političku borbu i početi graditi paralelno društvo

ŽURNAL: Da li ste očekivali da će pojavljivanje Nove ljevice izazvati ovoliko pažnje, i sa desne i sa lijeve strane?

Iskreno govoreći, jesam. Iz prostog razloga jer se konačno pojavila stranka koju čine ljudi potpuno neopterećeni nacionalističkom mitologijom i koji već samom pojavom ruše dogovorena pravila igre. Histerični strah s kojim su nas dočekali gotovo svi vodeći mediji, ponajprije ukazuje na ozbiljan strah. Kod desnice zbog svijesti o tome da čitav projekt nacionalističke Hrvatske počiva na staklenim nogama, a kod ljevice da su se u političkom prostoru našli ljudi koji vjeruju u to što govore. Vjerujem da su i jedni i drugi instinktivno osjetili da će se s našom pojavom dogoditi upravo ono što se događa. To je da nam prilazi značajan broj ljudi koji su oduševljeni i žele se priključiti.

JUGOSLOVENI KOJI NE VOLE HRVATSKU

ŽURNAL: Čitamo da ste već počeli dobijati prijetnje. O čemu se konkretno radi?

Stvar je vrlo banalna. Čim smo istupili u politički prostor krenule su optužbe za jugoslavenstvo, pri čemu je kao jedan od argumenata korišten dio snimke mog višesatnog intervjua iz 2012., za Documentin projekt "Osobna sjećanja" u trajanju od dvije i po minute. U njemu pričam o tome kako sam odrastao u jugoslavenskoj familiji i u jugoslavenskoj sredini te kako mi novonastale reprezentacije ništa ne predstavljaju. Što se posebno odnosi na hrvatsku nogometnu reprezentaciju koju doživljavam kao simbol tuđmanizma.

Čim se ta snimka putem radikalno desnih portala proširila internetom dobio sam više od 15 prijetnji na Facebooku unutar sat vremena. No, najzanimljivija stvar je da je prvi tekst s takvom tezom da je riječ o Jugoslavenima koji ne vole Hrvatsku i kao takvi nemaju što tražiti u politici, napisao Dražen Ciglenečki u Novom listu, inače jako blizak SDP-u.

ŽURNAL: Zašto ste osnovali stranku? Da li to znači da vjerujete kako se ne može djelovati van institucija?

Ako nas je protekla godina nečemu naučila, onda je to svijest o ograničenim dosezima građanskog aktivizma. On je prijeko potreban i može poslužiti kao odlično sredstvo pritiska, ali kad-tad dođe do zida, nakon kojeg se raspline, ukoliko ne osvoji prostor politike. Najbolji primjer za ovo o čemu govorim je ogroman prosvjed u korist reforme obrazovanja, koja je sada glatko eutanazirana, isključivo zato jer energija prosvjeda nije kanalizirana kroz političku stranku.

S druge pak strane, značajan broj građana s ljevice već duže vrijeme osjeća kako ih nitko dosljedno i bez kalkulacija ne zastupa, što je bio dodatni razlog da se politički angažiramo. Posebno u ovoj neizdrživoj situaciji sve snažnije desne revolucije koja se provodi kroz mainstream politiku.

ŽURNAL: Šta je danas, na ovim prostorima, nakon svih devijacija i kompromisa - lijevo?

Ovo je pitanje o kojem bismo mogli raspravljati satima i oko kojeg se mnogi ljudi koji sebe doživljavaju kao ljevičare ne bi nikad složili. Za razliku od dobrog dijela ekonomske ljevice, mislim da je ključ lijevog djelovanja na ovim prostorima prije svega u dekonstrukciji nacionalističke i klerikalne države izgrađene u devedesetima i učvršćene nedjelovanjem socijaldemokrata nakon dvijetisućite.

Takva situacija proizvela je današnje stanje u kojem je posve normaliziran govor mržnje u javnom prostoru, sveobuhvatni povijesni revizionizam po kojem su kolaboracionisti postali heroji i domoljubi, a partizani zločinci i društvo duhovno određeno klerikalnom ideologijom vjerskih zajednica. Tek je iz razumijevanja činjenice da je potpuni poraz ljevice i socijalno pravednog društva izrastao iz svega navedenog, moguće formirati novu lijevu politiku.

Drugim riječima, klasno pitanje neće se moći riješiti, ukoliko se ne delegitimiraju državotvorni projekti iz devedesetih godina. U protivnom, čak i kad bi nekim čudom došlo do povratka samoupravljanja, vrlo je izgledno da bismo dobili nacionalsocijalizam. Uostalom, najbolju potvrdu ove teze možete pronaći u reakcijama na osnivanje Nove ljevice. Mogli smo godinama teoretizirati o povratku socijalizma i nikoga ne bismo posebno uznemirili, no čim smo doveli u pitanje državotvornu mitologiju, postali smo predmet pljuvanja po medijima i po ulici.

ŽURNAL: Na koju ciljnu grupu u biračkom tijelu računate?

To su svi oni građani koji dijele naše vrijednosti i osjećaju bilo kakvu vrstu straha i egzistencijalne obespravljenosti. Preciznije govoreći, radi se o prekarnim radnicima i nezaposlenima, svim vrstama manjina stjeranih u poziciju građana drugog reda, od nacionalnih, preko seksualnih, do svjetonazorskih, ali i žena čijim se tijelima teži upravljati, do onih ljudi koji osjećaju kako im kapital uvezan s lokalnim moćnicima oduzima javne prostore i prirodne resurse u sredinama u kojima žive.

ŽURNAL: Može li Nova ljevica proširiti i produbiti bazen glasova iz kojega je do sada zahvatala hrvatska ljevica? Je li taj bazen dovoljan za pobjedu ljevice?

Za postizanje bilo kakvog opipljivog rezultata potrebno je da ste autentični, da možete razumljivo objasniti stvari za koje se zalažete, da ste u tome dosljedni i da vam ljudi vjeruju. Ono što nas razlikuje od aktualne mainstream ljevice jest činjenica da mi u svom javnom djelovanju već godinama govorimo stvari koje mislimo, čineći to s jasnom svijesti da idemo kontra struje. Zbog toga će građanima, kad je riječ o nama, biti posve jasno koga i zašto biraju.

Ljudi koji bi nas mogli birati ima i među dosadašnjim glasačima ljevice, kao i među apstinentima, a da bi ljevica dugoročno pobijedila, potrebne su godine upornog rada, prije svega medijskog i obrazovnog, koji bi promijenili dominantno stanje svijesti, koje je ipak nacionalističko.

ŽURNAL: Možete li mobilizirati nove glasače ili planirate privući dosadašnje glasače desnice? Ili će sve završiti borbom Nove ljevice, SDP-a i Radničke fronte za iste birače?

Kao što sam rekao u prethodnom pitanju, mislim da će ljudi glasati za onoga kome vjeruju, a posve je jasno kako glasači desnice nas ne bi podržali, kao što je jasno da im se mi ni na koji način nećemo ulagivati. Što nažalost, iz perspektive SDP-a, to često nije bio slučaj.

ŽURNAL: Koja je vrsta koalicionih vlada u kojima biste pristali učestvovati? Gdje je granica ispod koje u bilo kojem (predizbornom/postizbornom) aranžmanu ne bi išli?

Da bismo uopće došli u situaciju da odlučujemo o uspostavi vlasti u Hrvatskoj, trebamo puno i ozbiljno raditi. Stoga je ovo pitanje umnogome hipotetsko, no svakako je jasno da ne bismo nikada išli u nikakvu koaliciju s bilo kakvom desnicom, u koju ubrajam HDZ, MOST i Živi zid.

GRADNJA PARALELNOG DRUŠTVA

ŽURNAL: Znamo da ste više nego dobro upućeni u političku situaciju u Bosni i Hercegovini. Šta mislite o ovdašnjim strankama koje se vole nazivati lijevim?

Neću otkrit ništa novo kažem li vam da su se one umnogome iskompromitirale prilikom situacija u kojima su bile na vlasti, za što su dijelom same odgovorne, ali za šta dio odgovornosti snosi i daytonski sistem koji je Bosnu i Hercegovinu dizajnirao kao nacionalističku državu. Stoga bi za sve lijeve stranke, a i za društvo u cjelini, bilo puno pametnije da odustanu od sudjelovanja na izborima i počnu graditi paralelno društvo. Kad bi sve novce koje imaju, umjesto u kampanje, uložili npr. u pokretanje tri univerziteta s jedinstvenim lijevim programima, u Sarajevu, Banja Luci i Mostaru i tri iste takve gimnazije s jedinstvenim programom, napravili bi čudo kroz par godina.

ŽURNAL: Postoji li ideja o širenju Nove ljevice (ili sestrinskih partija) na BiH? Ili, još šire, o nekoj vrsti dizanja nove ljevice u regionu?  

Operativna ideja za takvo što ne postoji, ali je svako povezivanje ljevice posve logično. Kako ono na europskom nivou, tako i na regionalnom.

ŽURNAL: Postoje li partije, organizacije ili pojedinci na ovim prostorima s kojima biste mogli sarađivati?

Pojedinaca svakako ima. Na čitavom jugoslavenskom prostoru ionako postoje brojni pojedinci i grupe koji funkcioniraju unutar jedinstvenog kulturnog prostora i koji su jednako relevantni u svim postjugoslavenskim državama. Većina tih ljudi nije politički aktivna, iako itekako razmišlja o njoj, poput ljudi s beogradskog Peščanika.

Što se tiče stranaka i organizacija, to je već nešto teže pitanje, no zanimljive su aktivnosti Udružene ljevice u Sloveniji, novoosnovanog Udruženja socijaldemokrata u BiH, kao i inicijativa oko Jahorinske deklaracije te Levica Srbije.

ŽURNAL: Postoji li efikasan, politički metod borbe da se stanje pokrene sa mrtve tačke u Bosni i Hercegovini?

Imajući u vidu da međunarodnoj zajednici ovakvo stanje očito odgovara, jer bi ga inače davno promijenila, da ono jednako tako odgovara nacionalističkim elitama, koje će ga nastojat održat zauvijek, preostaje ono što sam već rekao. Napuštanje političke borbe u ovakvom političkom okviru i izgradnja potpuno paralelnog društva, s temeljito izmijenjenom filozofijom razmišljanja. Kapaciteta za to ima, jedino je pitanje ima li pameti.

ŽURNAL: Ovdašnje stranke se uglavnom brinu (pa čak i to lažno) za religiju, tradiciju, istoriju, jezik - koji su se od te brige deformirali do neprepoznatljivosti. O čemu bi prava stranka ljevice morala voditi brigu?

Sva su ta pitanja užasno besmislena i iracionalna. Stranke ljevice bi s jedne strane trebale voditi brigu o obespravljenima, a s druge o tome da očuvaju lijevu baštinu koja se svugdje pokušava ili falsificirati ili izbrisati. Pri tome, ne mislim samo na materijalnu baštinu, nego na duhovnu. Ovdašnjim društvima strahovito fali modernistički i avangardni pogled na svijet, koji je potpuno pregažen povratkom nacionalnog romantizma i klerikalizma.

ŽURNAL: Vjerujete li da je moguće ujediniti ovdašnje građanske, lijeve ili kako već sve sebi vole tepati, stranke u jednu snažnu političku opciju?

Problem ljevice je uvijek i prije svega, problem taština i posvađanih ega. A potom i problem krajnjeg oportunizma koji se ovdje razvio iz činjenice da se Savez komunista gotovo u potpunosti pretvorio u partiju konzervativnih karijernih oportunista. Da bi se sve to promijenilo potrebno je gotovo čudo, no to ne znači da je nemoguće.

ŽURNAL: Jedan ste od potpisnika Jahorinske deklaracije koju su, između ostalih, potpisale i određene političke stranke. Neke od tih stranaka već su bile u vlasti. Zašto tada nisu pokušavale da sprovedu u djelo neke od tačaka Jahorinske deklaracije nego su preuzele metod vladanja svojih prethodnika, uključujući i nepotizam i korupciju?

Deklaraciju sam potpisao, pored toga što podržavam njezin sadržaj, zato jer je doživljavam prvim iskorakom u promjeni filozofije razmišljanja bosanskohercegovačke ljevice. Koliko god to neki omalovažavali, to u ovim okolnostima nije malo, a k tome je i prilično subverzivno. Na pitanje zašto to nisu provodile dok su bile na vlasti, odgovor se krije u onome što sam vam rekao maloprije - u ogromnoj količini oportunizma i straha koji je i dokrajčio ovdašnju ljevicu te omogućio nacionalistima da bez otpora rade što žele, već 25 godina.

ŽURNAL: Imate li informaciju šta su dalji koraci nakon deklaracije?

Iskreno govoreći, nemam, ali bi volio da se krenu u smjeru izgradnje paralelnog društva.

PARTIZANI KAO DOMOBRANI

ŽURNAL: Na cijelom prostoru bivše Jugoslavije traje rehabilitacija fašizma. Da li je moguće zaustaviti taj proces i kakve on posljedice može donijeti?

Ako su partizani mogli goloruki pobijediti fašizam u Drugom svjetskom ratu, možemo i mi današnji revizionizam. Njegova temeljna značajka je u pretvaranju kolaboracionističkih zločinaca u heroje, a već je urodio brojnim posljedicama, od koji je najgora ta da gotovo kompletne mlađe generacije žive u uvjerenju kako je biti kolaboracionistički pizdun i zločinac bio ispravan izbor. Da bi se takvo što zaustavilo potreban je snažan politički i društveni pritisak, dekonstrukcija nacionalističkih projekata i denacionalizacija antifašizma.

Glavna slabost ovdašnje postkomunističke ljevice bila je ta što su partizansku borbu pokušali legitimirati isključivo kroz prizmu nacionalnih interesa, potpuno isključujući njezin jugoslavenski kontekst. Točnije, falsificirali su je ništa manje od desnice. Da su se partizani tako ponašali, svi bi završili među domobranima.

ŽURNAL: Imate li konkretan odgovor na sve snažniji i sve efikasniji desni populizam?

Jedini konkretan odgovor je slobodan govor, lišen kalkulacija i straha, u svakoj mogućoj prilici. Toga ovdje kronično fali.

ŽURNAL: Žuta štampa vas je odmah prozvala hrvatskim Cyprasom. Kako ste doživjeli to poređenje?

Kad vam netko počne davati etikete tog tipa, ispunjavate sve preduvjete da postanete gradski redikul. Barem u Splitu. No, činjenica koja po ovom pitanju zabrinjava je taj kolonijalni mentalitet koji uvijek i u svemu traži neke strane uzore. Neovisno o tome, mislim da je energija koju je Syriza probudila, jako važna za budućnost ljevice u Evropi, bez obzira na to kako je sve završilo.

ŽURNAL: Šta su prvi koraci Nove ljevice?

Trenutačno radimo na izradi programa po sekcijama, okrupnjavanju članstva i razgovorima sa svim relevantnim akterima na ljevici.

(zurnal.info)