MODA ILI ŽIVOT: Pakao, to su drugi ljudi

Ne tvrdim da me otečena i masna jetra čini ekspertom, ali bih se ipak usudio reći da o viskiju znam ponešto. Držim kako bih kratko i ne nesuvislo mogao govoriti i o muzici, jer u kolekciji imam desetak hiljada albuma – i da, sve sam ih preslušao. Tu se, otprilike, i završava spisak stvari o kojima znam nešto/bilo što.

Napokon, javni intelektualac je čovjek koji piše i govori o stvarima o kojima nema pojma. Po tome što nema pojma intelektualac se ne razlikuje od drugih ljudi. Ali za razliku od drugih ljudi, koji uglavnom imaju dovoljno pristojnosti i mudrosti da o tome šute (iz ove teze o pristojnosti treba izuzeti cjelokupno takozvano “javno mnenje”, koje je prostor apsolutnog neznanja na osnovu kojega se legitimišu ili, još gore, donose važne izvršne odluke: izuzeti, dakle, političare, analitičare, pripadnike “slobodne štampe” … naravno i opsceni budžak anonimnih internet komentara), on to svoje neznanje ne samo da javno demonstrira, nego i živi od toga.

Neznanju o kojem je riječ čovjek duguje i iluziju o ono malo originalnosti u vlastitom životu: kad god sam mislio da sam originalan, u pitanju je bio tragikomični nesporazum – neko je to već rekao ljepše i preciznije od mene, ali ja, kao što rekoh, nisam bio obaviješten o tome.

NE ZNAM NIŠTA O MODI, ALI ĆU O NJOJ DA PIŠEM

U svakom slučaju, kako je jasno iz gore navedenog,  o modi nemam pojma. A baš sam o modi naumio da vam pišem danas.

Čini se razumno ustvrditi kako čovjek koji kupuje neki modni detalj računa da će biti primijećen. Ljudi u principu ne kupuju Chanel tašne ili odijela iz Savile Rowa da niko ne bi znao da ih nose. Isti efekat: da se bude primijećen, za mnogo manje para postižu i turisti koji ljetuju u Ulcinju.

Kombinacija koju praktikuju, a koju uvijek zapazim, je sljedeća: avgust, podne, 42 stepena, stariji muškarac, smeđe poliestersko odijelo, crna poliesterska košulja, crni poliesterski prsluk, crveno-crni AC Milan peškir za plažu ležerno prebačen preko ramena, a na nogama plave, adidas ili fila papuče od euro i po, iz kojih, nazad ka apartmanu, odakle se uputio, proviruju ispucale pete (ništa što dva i po mjeseca agresivnog manikira ne bi sredilo), dok se naprijed ka plaži, kamo se uputio, pružaju raskošni nokti, koji potvrđuju da neki dijelovi ljudskog tijela nastavljaju rasti i nakon prestanka svih moždanih aktivnosti.

Nedavno sam, međutim, saznao kako novi trend u visokoj modi podrazumijeva upravo suprotno: želju da se bude neprimijećen. Ili bi to trebalo formulisati preciznije: želju da želja da se bude neprimijećen bude primijećena.

Stealth moda, tako se to zove.

Kamere su na svakom koraku. Čovjek se više ne može počešati po mudima ili izvući gaće iz guzice a da to neko ne snimi. A nismo svi Rafa Nadal, da to bez zazora izvodimo pred milionskim auditorijumom. Ako staneš kraj puta i popišaš se, ne možeš biti siguran da snimak tvog mlaza do jutra neće osvanuti na internetu. Onda je Google smislio naočare kojima te svaka budala u svakom trenutku može snimiti i aploadovati. I kao da to nije dovoljno, iznad naših gradova kruže dronovi. Ako je ostalo nešto da klasične nadzorne kamere i pervertiti sa gugl naočarima nisu snimili, snimiće dronovi. A ako njima slučajno šta promakne, tu su sateliti…

Iako nisam želio, saznao sam i da su mali, zgodni za ponijeti dronovi već u slobodnoj prodaji. To je sad gadžet koji kupuju ljubomorni supružnici i programiraju ih da lete iznad kuće ili radnog mjesta, ne bi li partnera uhvatili u preljubi.  

Ljudi danas, više nego ikada prije, imaju potrebu za privatnošću, mogao bi neko pomisliti. Tvrdim da to nije istina: čak i kada su tamo gdje ih nijedna kamera ne može snimiti, ljudi imaju potrebu da sa ostatkom čovječanstva podijele gdje su i šta rade. Tvituju iz ćenife, iz ostave i podruma.

Ali modni kreator Adam Harvey nije mislio kao ja: on je shvatio da bi mogao ljudima mogao prodati odjeću koja im garantuje privatnost. Ja ovo pišem iz Ulcinja, a Harveya eno u NY Timesu, koji je objavio tekst o njegovim kreacijama, pa vi skontajte ko od nas dvojice pravilnije razumije svijet oko sebe…  

STEALTH WEAR

Njegov stealth wear podrazumijeva upotrebu materijala i oblika koji sprječavaju mašine da vas identifikuju. Njegovi modeli nose metalik majice sa kapuljačama koje pokrivaju lice i onemogućavaju detektore toplote da registruju vaše tijelo. U njegove tašne, namijenjene slavnima, ugrađeni su elektronski aparati koji, kada ih paparaci fotografišu aparatima sa blicom, proizvode eksploziju svjetla koje fotografisana lica čini neprepoznatljivima.

Harvey predlaže frizure i šminku koja onemogućava rad tehnologije za prepoznavanje lica. Čudno izgleda, ali čini se da radi.
Nije samo Veliki Brat ono od čega se ljudi žele sakriti. Mnogi se, iznad svega, klone vlastitih prijatelja.

Aplikacija koja se sartrovski zove “Hell is Other People” prati položaj svih vaših “prijatelja” sa društvenih mreža. Vi na svom kompjuteru ili telefonu imate mapu grada na kojoj su oni označeni tačkama. Sve što treba da učinite je da izvezete slalom gradskim ulicama i izbjegnete sve bliske vam ljude. Zahvaljujući ovoj aplikaciji, decenijama možete živjeti u istom gradu, ili čak u istom  kvartu sa svojim prijateljima i rodbinom, a da nikada ne sretnete nikoga od njih.

Vašim mukama je kraj: pićete kafu u lokalima u kojima vas niko ne zna, ručaćete sami, večeraćete sami, sami ćete se napiti za šankom, nikada u životu nikada nikome ne morate platiti piće, ako padne kakav seks, to izbacite iz kuće i nikada više ne vidite… Uopšte ne znam kako smo do sada živjeli bez ovoga!     

Ako ste, iz nekog razloga, neprijatelj naprednih tehnologija, a ipak želite da vas niko ne prepozna, skupite pare za neku od kreacija Maison Martin Margielae, koje sadrže i odlične ukrasne vreće za na glavu – neke od njih su, reklo bi se po fotografijama, čak optočene dragim kamenjem. Ako ste oduvijek željeli da gradom hodate sa džakom za šećer na glavi, ali vas je bilo blam, prestanite brinuti: vi niste bolesni, vi ste samo anticipirali nove modne trendove.

A oni, novi modni trendovi, prilično besmislenom čine polemiku o tome da li muslimanke u zapadnim društvima imaju pravo biti pokrivene na javnom mjestu: moguće da ćemo to činiti iz različitih razloga, neki zato što su “napredni” a neki zato što su “zatucani”, ali je očigledno da ćemo svi, i muško i žensko, i hrišćanin i musliman i ateista, na ulicu izlaziti jedino pokriveni od glave do pete.

(zurnal.info)