INVENTAR OPASNOSTI: Muzički paviljon Mehmeda Begića

Lewis Carroll napisao je davne 1871. godine „Alisu u zemlji iza ogledala“, kao nastavak prve knjige objavljene  1865. godine, inspirirane mlađahnom  Alice Liddell. U njemu, Alice se vraća u Zemlju čudesa kroz ogledalo iz naslova, da bi tamo susrela blizance Tweedleduma i Tweedledeeja, koji joj saopćavaju da je ona zapravo samo izmišljotina Crvenog kralja te da će nestati čim se on probudi.

Carroll čitatelja iz područja pripovjesti za jednu djevojčicu vodi u domenu simulirane realnosti sna, u kojoj se otvara prostor za hipoteze bez logičke ali sa jako izraženom ludičkom potkom. Ako bismo baš željeli da je provučemo kroz književnoteorijsku aparaturu, mogli bismo to nazvati književnim ekvivalentom onoga što se u arhitekturi naziva folly- larpuralrtistička igrarija čiji program ne inzistira na funkciji, nego estetici, intrigi i mrvici provokacije. Nešto poput muzičkih paviljona razbacanih po historicističkim parkovima cijele Europe.

DRUGA STRANA OGLEDALA

Nova zbirka Mehmeda Begića „Opasan čovjek“ (Buybook, 2016.), također je svojevrstan nastavak prethodno objavljene zbirke „Sitni sati u Managvi“ jer su obe obilježene balansiranjem peripatetike i autorefleksije.  Paralelu sa Carrollom se ne prepoznaje samo zbog toga što je Begićeva zbirka doista poput malog muzičkog paviljona u kojem prolaznicima svira Chet Baker, nego i zbog mnoštva ogledala u kojima se ogleda što autor, što čitatelj. Kao u pjesmi indikativnog naziva:

Dobrodošla na drugu stranu ogledala
Ubjeđena da si izbjegla mučenja
Ali ovdje vrijede neka druga pravila

(Druga strana ogledala)

Zbirka je podijeljena u četiri cjeline,  u kojima inzistira na distanci od svijeta, pa samim time i čitatelja, no između samoće i usamljenosti ne stavlja nužno i znak jednakosti. U njegovoj „kući na brdu“ (Manifest) nema mjesta klaustrofobičnoj paranoji ortodoksnog asketizma.

Ta kuća pomalo je nalik Perecovoj koja je protagonistica knjige „Život način uporabe“:

živahni kozmos stvari hijerarhijski raspoređenih prema slojevima historijskog backgrounda na koju mogu raščlaniti.

Begićeva poezija oduvijek je obilježena referencama pa ovdje spominje Jacka Kerouaca, Victora Jaru, Dylana Thomasa, Arta Garfunkela idr. Preporučljivo ga je stoga čitati uz pratnju muzike, toliko prisutne u njegovu imaginariju da ju je nemoguće zaobići. Autor gotovo da nam sam daje do znanja što bi volio da pustimo. Dostatno je reći da mu rado udovoljim, pa se onda lirika neizravno počinje ponašati poput romana s ključem, vraćajući mu dio izgubljenog književnog digniteta.

Kada čovjek živi u zemlji poput Nikaragve i pritom, poput Begića ima neosporan talent i žicu za statement, lako se pišu pjesme koje ulaze na sklizak teren aksiomatskog, i angažiranog, riskirajući degradaciju teksta. Ovisno o karakteru i intimnoj ideologiji autora varirat će i eksplicitnost poruke. U ovom konkretnom slučaju, riječ je o pjesmi znakovita naziva Manifest:

Nema tog pokreta kojem ću se prikloniti
Ni zastave koju ću primjetiti
Neposvojen odustajem od ljudi.

Ovakva pjesma čest je inventar zbirki autora koji tek ulaze u književnost, jer je u srži svakog mladca, pa tako i književnog, pobuna. Pitanje je stoga da li prokušanom i osvjedočenom majstoru riječi poput Begića ovakvi izleti u (vlastitu?) prošlost još uvijek trebaju, jer je svojom dosadašnjom praksom dokazao da je za prasak itekako sposoban i bez verbalnog eksploziva. Unatoč tome, ne preza od takvih naslova („Testament“, „Upozorenje“).

Eventualno se možemo začuditi jer njegova je voda ona tiha iz poslovice, koja brijege dere. A Mehmed Begić svakom novom zbirkom pomalo razdere uvriježeno laičko poimanje tipičnog književnog boema. Ta tiha voda koja teče kroz cijelu ovu zbirku, povezujući Managvu i Mostar, u sebi krije mnogo toga, u skladu sa Ecovom teorijom čitanja iz knjige  Šest šetnji pripovjednim šumama, pa  je preporučljivo i drugo čitanje.

RIJEKE I CESTE

Opasan čovjek je također neka vrsta peripatetičkog atlasa u kojem gradovi ne pripadaju državama nego emocijama. Čut ćemo priču o kolumbijskim sparinama (svatko iz ovih krajeva zna da Hercegovci imaju naziva za vrućinu koliko Inuiti za snijeg), Meksiku, praznim čapljinskim vlakovima i španjolskim gradićima.  I sam će u jednom trenutku reći da „duge šetnje rješavaju sve“.

Jednako tako je ovo knjiga o vječitom problemu pripadanja i nepripadanja, identiteta i definicije.  Možda upravo zato priziva savezništvo rijeke i ceste, koje ga vode ka rješenju ovog internog konflikta. Manje je bitno hoće li doći do relaksacije i razrješenja, ili bolje rečeno odrješenja. Do njega će Begić već nekako dotumarati, u to nema nikakve sumnje.

Iako u formalnom smislu nije narativna, otvara mnogo prostora za to. Radio aparati i pisaće mašine nastanjuju pjesme/interijere zbirke, jer se svaki tekst ponaosob može protumačiti kao zasebna prostorija u velikoj kući knjige.  U maniri klasičnog očuđavanja realnosti, Begićev rutinski akt  brijanja senzualan je poput predigre, podsjetio me da nikad u rukama nisam držao britvu, i zadao si zadatak da već sutra odem u salon starog brice u mostarskoj Cernici (Meša će nesumnjivo znati o kome je riječ). No to je tek jedan od sličnih primjera.

Tjelesnost je u njegovim pjesmama, uz manje različitosti, obojena na sličan način kao u zbirci Everest Drage Glamuzine: opulentna i iskrena, ne i vulgarna.

Pojednostavljeno rečeno, u Everestu se plahte gužvaju na kauču, a u Begićevoj knjizi, u mraku ispod njega. On konstatira:

Moje tijelo je tvoje igralište.

(Radio brijanje)

Na ovaj način autor, u konačnici, u sinonimski odnos postavlja svijet i tijelo, dva toliko fleksibilna pojma u ovoj knjizi da se u nekom trenutku spajaju, kako bi se gorespomenuti pretvorio u jedno golemo tijelo prekriveno njegovom vlastitom kožom, čije su erogene zone svi ti paralelni svjetovi koji su Begića, životnog hedonista i književnog pustinjaka, dosad obilježili na putu do njegove žuđene kuće na osami. Bit će zanimljivo provjeriti u njegovoj sljedećoj knjizi, da li ju je konačno našao.

Srećom,  ne moramo biti arhitekti da bismo mogli zamisliti kako bi ona mogla izgledati, jer je Opasan čovjek, na neizravan način, njezin nacrt: mnoštvo prozora koji istovremeno vide Neukölln i Barrio Chino, a umjesto poda, smrskani porculan tanjura čiji se  terapijski učinak čita u ovim stihovima.

(zurnal.info)