NE RAZUMIJEM PRAVNU DRŽAVU: U bezakonju smo krali šrafcigere, a danas čitave fabrike

Ništa ne razumijem oko ove pravne države.

Prvo. Budući da pravnu državu polako uspostavljamo, znači li to da do 1991. nismo živjeli u pravnoj državi? Jer mi, što bi se reklo, ne obnavljamo stare, nego stremimo novim vrijednostima.

A dok tako stremimo, meni se čini da je onomad bilo i više prava i više pravde. Dok još nismo ni stali na put koji vodi među razvijene demokratija i pravne države, čovjek je, a da ga ne uhvate, mogao ukrasti nešto iz firme: šrafciger, kanister goriva, borere... Ali nisi mogao ukrasti cijelu firmu - cijeli rudnik, kombinat aluminijuma, elektroprivredu, cijeli telekom.

TOLIKA JE BILA ZAOSTALOST

U vrijeme dok još nije bilo ni naznaka pravne države u Južnih Slovena, ljudi bi ti, da si im rekao kako će uskoro parking, vodu, struju i telefon plaćati privatniku, rekli da si lud, jer se zna ko je privatnik: onaj ko drži mesaru, buregdžinicu ili ćevabdžinicu, neće valjda privatnik držati hidrocentrale i poštu? Eto, tolika je bila naša zaostalost.  

Kriminalci su tada još uvijek bili kriminalci, ne kontroverzni biznismeni, TV zvijezde i gurui za samopomoć. Mogao ti je neko prodati ciglu na Čaršiji, ali nisi plaćao televizijskom provajderu da gledaš kako ljudi koji prodaju cigle dijele životne mudrosti. Nije te nekažnjeno mogla zgaziti/upucati svaka budala, dok te danas nekažnjeno zgaziti/upucati neće jedino budala koja to iz nekog razloga ne želi.  

Kriminala je, napokon, bilo neusporedivo manje pa se čovjek osjećao sigurnije. Sa razvojem pravne države, došlo je do snažnog razvoja kriminala. Ne velim da je povezano, ali brate - koincidira.

Drugo. Dok smo još ono bili daleko i od “p”, a kamoli od pravne države, ratne zločince su hapsili, zatvarali a ponekog i strijeljali. Sa razvojem pravne države, ratni zločinci su stali dobijati sve manje kazne – to su pratili i sve veći, svečaniji i spontaniji narodni dočeci, kada bi se vrnuli sa vaspitno-popravnog boravka  u zatvoru sa četiri zvjezdice.

Treće. Koliko ja vidim iz novina, u pravnoj, demokratskoj, kapitalističkoj državi sve je roba – pa tako i pravda. Koja može biti kupljenja.

Crna Gora je takozvani  regionalni lider u “euro-atlantskim integracijama”. To znači da je naša pravna država bliža EU standardima nego države u vanevropskom ostatku regiona. Evo nekoliko primjera visokih pravnih standarda u Crnoj Gori. Kod nas se možeš nagoditi sa tužilaštvom, rade to ljudi, a kako i neće.  

JESMO LI JEDNAKI PRED ZAKONOM

Možeš priznati da si nešto, recimo, ukrao, platiti nekoliko hiljada eura i slobodan si čovjek. Ne samo da ne robijaš, nego se ne moraš gnjaviti ni sa suđenjem. Bivši gradonačelnik Budve, optužen da je hapio milione, ili desetine miliona eura, tako je neki dan tužilaštvu ponudio da prizna krivicu, plati pola miliona u dobrotvorne svrhe i odleži godinu dana. U tužilaštvu razmatraju njegovu ponudu.

Sad, jebemmumater… Ako smo svi pred zakonom jednaki, ne znači li to da svakome treba omogućiti jednak tretman u tužilaštvu i na sudu? Ako diler padne sa pola tone heroina, može li i on u dobrotvorne svrhe dati pola kila, odležati koji mjesec  pa kući, s anđelima? Nesretnici koji iz samoposluga i benzinskih pumpi plačkaju pazare od po sto eura leže u zatvorima. Zašto oni ne bi dali pola eura u dobrotvorne svrhe pa i oni išli doma, bližnjima? Otkad je pljačka samoposluge veći zločin od pljačke opštinskog budžeta?     

Znam sve manjkavosti ovog mi, što bi se reklo, diskursa. Te populistički je, te jugonostalgičarski je, te je skeptičan prema tekovinama zapadnih demokratija kojima zapravo nikada nismo dali šansu u našim društvima, pa ih, prije nego ih probamo, nije uputno kritikovati…

Em je sve ovo što sam vam napisao odveć nalik na ono što bi svakome od nas mogao reći komšija – vjerujem da svako od nas ima takvog tipa u komšiluku… Ono, umire već dvadeset godina, otkad ga je otpustilo, po čitav dan u pidžami sjedi na balkonu, srče kafu, čita novine i čeka kad će ko naići da progovori sa njim koju.

Jeste, sve što sam vam rekao odveć je nalik na komšijski monolog, jedan od onih koji je, rekoh, svako od nas barem jednom u životu čuo. Nalik na monolog po čijem okončanju slušalac kaže: “vala, što jest-jest”.

Nego, šta ćemo mi, svi skupa, to koliko nas ima, povodom toga poduzeti?

(zurnal.info)