Izdajničke pjesme: Nema prave strane na ovome frontu

Mostovi preko kojih smo prešli

Nakon avanture kroz koju je prošao sa producentom albuma 'Death of Ladies' Man', u kojoj su osim legendarnih zvučnih zidova Philla Spectora, sijevali i pištolji, flaše viskija i balansirajuće izjave ljubavi, Leonardu Cohenu je trebao povratak na početak da bi ponovo preuzeo kontrolu nad svojom umjetnošću. Upravo to je napravio albumom koji je snimljen 1979. godine, dvadeset i četiri mjeseca nakon bizarnog spektorijanskog iskustva. 

Naslonjen na rub prozora posmatraš ljude koji užurbano prolaze. Nijedno lice ne liči na bilo koga poznatog. Ispituješ pogledom oblike usana, oči, noseve, kape, šalove, cipele. Zadnji mjesec ne poznaje utjehu. Prelazak preko mosta ispod kojeg si palio vatre prethodnih godina ne obećava ništa novo. Ipak, sebi opraštaš nedonešene odluke i dozvoljene izdaje. 

Odšetao si od prozora, otvorio si vrata. Nakon određenog vremena prestao si brojati goste. Ipak, svakog novog ponaosob stigneš upitati za stanje srca. Ritam usamljenosti rado ćeš podijeliti sa nekima. Pratiš svjetlost baklje, nalaziš vino na stolu. Tvoja čežnja je vrhunski stih. Autoriteti neka odluče koliko iskrenosti ima u tvojoj pjesmi. 

Pokaži mi svoje nago tijelo

'Recent Songs' je Cohenovo najveće približavanje džezu, i to na način koji je dublji od strukture pjesme, u pitanju je atmosfera koja obilježava cjelokupni album, kao i učestvovanje muzičara kojima je jazz primarna vokacija. Na neki način bilo je to vraćanje početku, označavanje saradnje sa Spectorom definitivnim incidentom, ali onom vrstom incidenta za koju bi bilo šteta da se nije desilo.

Niko ne čeka ishod i nema trezora u koji će se usuditi da zaključaju naše esencije. Za rasprave se nema vremena. Sjeti se onih koji su te držali iznad smrti. Žudeći za jednima zanemarujemo druge. Uloga pojedinca u nepravdi lako biva previđena zasljepljenošću sopstvenog očaja. U Havani sam o tome mnogo razmišljao. Barrio u kojem sam nakratko živio, posebno je bio naklon bosonogima. Otvorena vrata svih kuća i graja iz dnevnih boravaka. Mnoge scene tih dana su me podsjetile na dobre momente djetinjstva. Loših se, a moralo je biti i takvih, apsolutno ne sjećam.

 Uvijek sam volio bosonogi život, valjda jer me podsjeća na avguste djetinjstva. Bosonoga hercegovačka ljeta. Život na granici. Smokve, kukuruzišta, mandarine, šipci i kupine. Od kuće do obale Neretve, neki u papučama, mnogi bosonogi. Bezbroj godina i nekoliko života kasnije, čarape su bačene u prašinu Kariba i opet sam bosonog poput Indiosa. 

Kapi s oboda 

Nema većeg rata od onog koji vodiš protiv samog sebe. I uvijek poput mađioničara, uvijek lako nalaziš nove načine suprotstavljanja. Tvoje pobune mirišu na Mediteran. U njima si Marlon Brando koji predvodi Apače i Pueblo Indijance, do konačnog oslobođenja od nepravde bijelog demona. 

Znaš da pobjede nema, da nema ni bitke za pobjedu, a ishodi su unaprijed dogovoreni. Prosuta krv tek dođe kao rekvizit uz hljeb i igre. Ali nema ni odustajanja. Znaš gdje ti nije mjesto i jasno je da tvoje srce pripada mnogima. Uklet je način na koji držiš cigaru i ispraćaš posljednje krugove njenog dima. Nema heroja u priči koju namjeravaš dovršiti. Umjesto odjavne špice nudiš odustale sate najduže noći. 

Susret mladog Kanađanina sa beat pjesnicima desio se New Yorku krajem pedesetih, a do eksplozije nakon tog istorijskog sudara nije ni došlo. Ipak je Kerouacov nastup uz klavirske jazz improvizacije, u Villageu, uticao dovoljno na pjesnika da je recept isprobao po povratku u Montreal. Maury Kaye, lokalni pijanista i lider jazz benda nastupao je s njim u gradskim barovima. Publika ih je naprosto voljela.

Ay Carmela

Barcelonu su opet okitili zastavama. Prizivaju duhove sestroubica iz istih ulica. O monarhijama nikad nisam ni imao dobro mišljenje, a republika koju bi navodno da stvaraju nema ništa sa onom za koju su se borili Koča Popović i George Orwell. Nema prave strane na ovom frontu. Svima su puna usta slobode i pravde i pripadanja i otpadanja i velikih riječi i mokrih snova. Nema pravde do one koja bi foteljaše sa obe strane poslala iza rešetaka. Vaskrsnuti novi svijet jednakih, bez zastava, to bi moglo biti rješenje. Ali rješenja nema, postoje dva idiota,  jedan u Madridu drugi negdje u Belgiji, i postoje ljudi koji vole zastave. I ljudima kao takvima lako je manipulisati. 

Prestao sam da se pitam gdje si i šta ti okupira vrijeme. Dnevnog svjetla je sve manje.Valja dovršiti rečenicu, sabrati u nju preostale istine, odbaciti s gnušanjem lažne izvještaje, smisliti nova imena za sebe i tebe, krivotvoriti pasoše, sve je to na spisku koji se mora dokrajčiti prije nego me dokrajči nepodnošljivost noći. Ispljuni gorčinu, predugo se nakupljala i diktirala disanje. Diskretno odšetaj u nepoznato. Pokušaj i vidjet ćeš da nije nemoguće. Prepoznat ćeš vrijeme za urlike i divljenja mjesecu. Tvoje tijelo pripada mnogima. Klavir će prije ili kasnije odustati od opjevanih izdaja. 

Tragove davnog jazzerskog iskustva iz New Yorka nalazim u najdražoj decembarskoj ploči. Njen je omot, poput poezije koju nudi, tako jednostavan i očaravajući. Na njemu su lice koje bi ti moglo reći sve, ptica čija te priča i dalje nepokolebljivo tjera da vjeruješ u bajke, i boja, plava poput neba i mora kojima ne želiš znati kraj. Zavrtim ploču i svega nestaje, kronersko zadimljena atmosfera spokoja preuzuma tron, dok diktatori i ljigavi poslušnici padaju, a ljubav i slo-mo ples su sve što nam treba. 

(zurnal.info)