LOŠA PROCJENA PUTINA: Njegova želja za podjelom zemlje, Ukrajince je još više ujedinila

Rusija je 24. februara započela masivnu invaziju na Ukrajinu. 

Uprkos tome što Kremlj tvrdi da je ruska vojska ušla u zemlju kao „oslobodilačka“ snaga, ona nemilosrdno gađa ukrajinske civile.

Bombardirana su stambena naselja, škole, bolnice, poslovne zgrade širom zemlje i prekršeni su sporazumi o otvaranju humanitarnih koridora za evakuaciju. Ukrajinska državna služba za hitne slučajeve saopćila je da je do sada ubijeno najmanje 2.000 civila, piše Ukraine World.

Ruska vojska također je otišla tako daleko da je napala ukrajinske nuklearne elektrane u Černobilu i Enerhodaru, zbog čega prijeti opasnost od nuklearne katastrofe u Evropi.

Sve to Kremlj pokušava opravdati ciničnom propagandom, dehumanizirajući i degradirajući Ukrajince. Njegov opći narativ tokom proteklih godina bio je da Ukrajinci nisu nacija; da su ukrajinski identitet izmislili „nacisti“ i stoga Rusija treba „denacificirati“ zemlju.

Tokom prvih dana rata Moskva je možda bila iznenađena kad je saznala da većina Ukrajinaca ne podržava ideju da postanu Rusi i da mrze ruski autoritarizam s Vladimirom Putinom na čelu.

Suprotno onome što ruski predsjednik govori i što stalno ponavljaju ruski mediji, Ukrajinci imaju jak nacionalni identitet i znaju ko su kao narod. Kako je ukrajinski suverenitet u neposrednoj opasnosti, važno je naglasiti da Ukrajina ima izrazitu stoljetnu historiju, te da se ideja ukrajinske državnosti nije pojavila stvaranjem Sovjetskog Saveza.

Na teritoriji današnje Ukrajine, razne su civilizacije ostavile trag, uključujući grčke kolonije, skitska plemena i hazarsku državu. Glavni grad Kijev bio je središte moćne srednjovjekovne države, Kijevske Rus', koja je povezivala istočnoslavenske zemlje s varjaškim sjeverom i bizantskim jugom. U 17. vijeku Kozaci, slavenska ratnička zajednica utemeljena na teritoriji današnje Ukrajine, uspostavljaju autonomnu političku cjelinu, koja je bila pod kulturnim utjecajem zapadne Evrope, istočnog kršćanstva, judaizma i islama.

Ova posebna historija također je proizvela jedinstvenu ukrajinsku političku kulturu koja je po svojoj prirodi antitiranska. Na primjer, Kijevska Rus' je nekoliko vijekova postojala kao pluralistička država. Ranomoderna kozačka državnost bila je pod dubokim utjecajem katoličkog obrazovanja, njemačkog prava i poljske ugovorne politike. U Ukrajini 19. vijeka, koja je postojala unutar granica Ruskog i Habsburškog carstva, ukrajinski intelektualci su branili decentraliziranu i demokratsku politiku, uključujući pjesnika Tarasa Ševčenka, povjesničara Mykolu Kostomarova i filozofa Mihaila Drahomanova.

Ovaj pluralistički politički identitet objašnjava zašto danas Ukrajinom ne upravlja jedna osoba i zašto su se Ukrajinci pobunili kad god je bilo pokušaja uspostave autoritarne vlasti. Domaći autoritarizam u Ukrajini je teško ostvariv i uvijek se uvozio. To dijelom objašnjava današnji rat između Ukrajine i Rusije.

Kijev i Moskva bitno se razlikuju po političkoj kulturi i građanskim pravima.

Ukrajinci žele živjeti u demokratiji sa zagarantovanim pravima i slobodama, te Rusiju doživljavaju kao mjesto gdje se te vrijednosti zanemaruju i poštuje moć tiranina. Rusija, sa svojim autoritarnim tradicijama, vidi ukrajinski politički model koji traži slobodu kao opasan.

Zato im je sumnjiv svaki ukrajinski politički preporod, koji je Putin nazvao „obojenim revolucijama“ i pretvorio u domaće strašilo.

Narativ koji su iznijeli Putinovi propagandisti o unutarnjim podjelama unutar ukrajinskog društva također ne odražava stvarnost. Jedna od tih grešaka navodno je u jezičnim razlikama, a Putin sugerira da su govornici ukrajinskog i ruskog jezika u sukobu i da su potonji nužno proruski.

Tvrdio je da su 2014. ljudi na istoku Ukrajine uzeli oružje kako bi se borili za „svoj jezik“, pokušavajući prikriti ono što je očito bila ruska invazija na zemlju. Istaknuo je zakone o jeziku koje je usvojio ukrajinski parlament kao dokaz oštrih podjela unutar ukrajinskog društva i dio „prisilne asimilacije“ Rusa u zemlji.

Ali ukrajinski jezični identitet nije linearan; jezik ne dijeli ljude u grupe, a jezični identitet je mnogo fluidniji nego što mnogi pretpostavljaju. Na primjer, program na ukrajinskoj TV može ugostiti govornika ukrajinskog i ruskog koji bi komunicirali na svojim jezicima i razumjeli bi se bez problema. Čuju se i razgovori na ulicama u kojima ljudi započinju frazu na ukrajinskom, a završavaju je na ruskom, ili obrnuto. Više slengova miješa dva jezika i mnogi ljudi zapravo ne govore književni ukrajinski ili književni ruski, već nešto između.

Nadalje, jezik ne odražava politički identitet. Također se lako može pronaći novinar ili bloger koji govori ruski koji bi naglasio posebnost ukrajinskog identiteta i raspravljao o tome kako ga zaštititi od ruske propagande. Lako se može pronaći Ukrajinac koji govori ruski koji je branio zemlju od ruske invazije 2014. i to čini sada, 2022. godine.

Žestoki otpor ruskim osvajačima u gradovima poput Harkova i Hersona, koji većinom govore ruski ili imaju značajno rusko govorno stanovništvo, posljednji je neosporan dokaz da je propaganda Kremlja naprosto apsurdna.

Koliko god Kremlj pokušavao podijeliti Ukrajince lažnim historijskim narativima, iskrivljivanjem činjenica i izravnom invazijom i otimanjem zemlje, svo njegovo agresivno ponašanje okuplja ukrajinsku naciju i jača ukrajinski identitet. U prošlosti su mnogi Ukrajinci bliske odnose s Moskvom doživljavali kao nešto dobro, ali danas se to doživljava kao najveća opasnost s kojom se nacija suočava. Čak i prije početka rata, oko 72 posto Ukrajinaca je Rusiju označilo kao neprijateljsku državu.

U isto vrijeme, sve više Ukrajinaca okreće pogled prema zapadu i postaje uvjereno da je članstvo u EU put napretka za zemlju. Sa 14 posto 2012. godine,  podrška članstvu u Evropskoj uniji narasla je uoči rata na 68 posto, a NATO-u na 54 posto. Nakon invazije podrška je naglo porasla, na 86 posto za članstvo u EU i 76 posto za ulazak u NATO.

Prema drugoj anketi, 80 posto građana Ukrajine kaže da je spremno odbraniti svoju zemlju od ruske invazije uzimajući oružje.

To znači da je napadom na Ukrajinu 2014. i ponovnim napadom na nju 2022. Rusija postigla suprotno od onoga što želi. Ne samo da ne uspijeva vratiti Ukrajinu u svoju sferu utjecaja, nego također potiče još veći otpor njenoj agresiji i dodatno učvršćuje ukrajinski nacionalni identitet. Moskva svojim djelovanjem stvara lošu sliku o sebi u očima Ukrajinaca i jača njihovo uvjerenje da njihova budućnost ne treba biti vezana uz ovu autoritarnu državu.

(zurnal.info)