Castro je bio Last Man Standing: O pobjedama malih ne uči se u udžbenicima

Castro je bio Last Man Standing. Kada je na kraju iskoračio iz vremena, ono već dugo nije bilo njegovo. Fidel Castro je bio par sa Titom ili Maom, ne sa šišnjarima današnjice. Imao je veće prijatelje i veće neprijatelje nego što ih bilo ko danas može imati. Decenijama ranije on je počistio sve za stolom. Već dugo niko nije sjeo nasuprot njega i izazvao ga. Svi koji su to probali već dugo su mrtvi. Samo je sjedio na drvenoj stolici, u tišini pušio cigaru, pio rum i preko bačenih karata koje su prekrili prašina i paučina gledao kako igrači stiču i gube bogatstva, u igri koja je odlučena još 1989.

AMERIKANCI VOLE ODMETNIKE

Komunizam je pao ali on je pobijedio. Na parčetu zemlje pod njegovom komandom istorija se odvijala drugačije nego u ostatku kosmosa. Bio je kao crnogorski komita koji se na Božić 1918. odmetnuo u šumu, pa svoj unaprijed izgubljeni rat nastavio da vodi desetljećima nakon što je njegova strana potpisala predaju. Bio je, ako baš hoćete, kao oficir Konfederacije koji je nastavio da brani svoje malo kraljevstvo godinama nakon što je posljednji južnjački top pojela rđa. Amerikanci vole odmetnike. Njihovi su pjevači snimili mnogo Outlaw Bluesa, mnogo Outlaw State of Mind napjeva.

Amerikanci vole odmetnike. Oni su, napokon, nacija koja se odmetnula od evropskog kontinenta, pa porazila vojsku britanske imperije koja ih je pokušala dovesti k poznaniju prava, što bi rekao Njegoš, pjesnik onih koji su izgradili mit o sebi kao odmetnicima od druge, turske imperije.

Američka se publika rado stavlja na stranu žestokih momaka mekog srca koji se sukobe sa organima reda, pa se odmetnu u gore. Kada bi život Fidela Castra bio holivudski film, bila bi to priča nalik na First Blood, prvi film o Rambu. Samo što bi u tom filmu Castro bio Rambo, a Amerikanci do zuba naoružani šupci koji ga jure.  

Šta da se radi: najveći američki vesterni i kantri pjesme nisu govorili o ljudima kakvi su Kennedy, Obama ili Trump, nego o onima kakav je bio Castro.

NAJVEĆA PIROVA POBJEDA

Kuba je bila najveća pobjeda komunizma, jer je ostvarena u američkom dvorištu. Bila je to, dakle, jedna od najvećih pirovih pobjeda u povijesti. Istoričari će lako dokazati kako se u Castrovoj Kubi teško živjelo. Uvjerljivo će objasniti da je kapitalizam na Kubu stigao još za Castrova života.

Opisaće kako su Castrovi ljekari i inžinjeri bili sretni kada bi dobili posao konobara u all inclusive zapadnjačkim resortima na kubanskoj obali, da tamo poslužuju turiste iz Evrope i Kanade. Navešće imena mnogih kubanskih žena koje su u tim hotelima lovile muževe koji će ih odvesti u svijet od kojega se Kuba branila, samo da bi tamo pobjegle od njih i živjele od socijalne pomoći u malim iznajmljenim stanovima u smrdljivim i opasnim kvartovima velikih gradova zapada, jer je iz perspektive Kubanke, to bio raj na zemlji.  

O pobjedama malih se, međutim, ne uči u udžbenicima istorije, koju i pišu i čitaju pobjednici. O njima se čita, gleda i sluša u krhotinama umjetnosti, koju stvaraju gubitnici.

Steve Earle, Amerikanac koji je odmetnicima bio fasciniran toliko da je snimio pjesmu John Walker's Blues i tako pokazao da u disciplini razumijevanja za neprijatelja niti jedan liberal ne može otići dalje od hardcore country buntovnika,
rekao je kako će u kaubojskim čizmama skočiti na Dylanov sto i u oči mu reći da najveći nije on, nego Townes Van Zandt.

Rekao je to zato što je Zandt bio personifikacija američke odmetničke tradicije. Zato što niko bolje od njega nije pjevao pjesme o tužnim herojima. Zato što Zandt, narkoman, alkoholičar i psihički bolesnik, nije imao šanse da doživi starost, kamoli da u toj starosti primi najveće počasti.
Zato mislim da povodom Kastrove smrti valja pustiti nešto američko, odveć američko. „Dollar Bill Blues“ Townes Van Zandta, recimo.       

(zurnal.info)