O PRIRODI ZLA: Na šta tačno misliš kada kažeš Đavo?

Imao sam pristojnu kolekciju novinskih tekstova koji su izvještavali o egzorcizmu. Ne mogu se više sjetiti zašto. Razlog bi mogla biti moja fasciniranost Fridkinovim „Istjerivačem Đavola“. Prije će, ipak, biti da sam u to doba bio naumio pisati neku od onih proza koje započnete i nikada im se više ne vratite.

Nije to nezanimljiv materijal.

TOPLINA PORODICE

Na Novom Zelandu, na primjer, dvadesetdvogodišnja djevojka je ubijena dok je njena porodica pokušavala istjerati đavola iz nje. Prije nego je udavljena, djevojci su izvađene oči u kojima su rođaci prepoznali vraga. Četrdesetak članova porodice učestvovalo je u ritualu.

Na stranu šta su učinili, ali takva porodična okupljanja uvijek bude sjetu za boljim vremenima, „kada je porodica“, kako se ono kaže,“ još uvijek nešto značila“.  Rijetkost je danas da se familija tako drži i posjećuje. Njih četrdeset se okupilo radi ubistva, a ko od nas toliko rođaka može okupiti na svadbi?  Đavo bi, doduše, rekao kako je ljude po pravilu lako okupiti kada treba počiniti kakvo zlo – što veća gnusoba, to više naroda. Ovo priziva u sjećanje jevrejsku misao koju je, piše Rene Žirar, volio da ponavlja Levinas: ako se svi u gomili slažu da je neki čovjek kriv, oslobodite ga, sigurno je nevin.

Mnoge od tih tragedija iz moje arhive desile su se u Americi, gdje čini se postoje horde evangelističkih sveštenika koje izvode ritual egzorcizma - često i pred TV kamerama, sa napomenom: ne radite ovo kući.

U San Francisku, godine 1995, grupa pentekostalnih sveštenika usmrtila je ženu u pokušaju da istjera demona iz nje. Na Rod Ajlendu, godine 1996, čitava je porodica posmatrala kako je Mario Garsija istjerivao đavola iz tašte tako što joj je zabio dva krsta u grlo. Policajci koji su stigli na mjesto zločina tvrdili su da su zidovi i pod bili isprskani krvlju. Kao da je đavo imitirao Poloka.

Tragična je bila i 1997.: te godine egzorcizam nisu preživjele Koreanka koja je prihvatila hrišćanstvo u Kaliforniji, te petogodišnja djevojčica iz Bronksa, koja se ugušila nakon što su je, u žaru borbe za njenu dušu, natjerali da popije smješu amonijaka i sirćeta. Godinu kasnije, djevojka iz države Nju Jork, plastičnom je kesom ugušila majku, uvjerena da će je tako osloboditi od demona.  

Amerikanci možda prednjače, jer nisu lideri svijeta samo u demokratiji, nego i u egzorcizmu, ali ni ostatku planete istjerivanje đavola nije mrsko. Na primjer: Luk Li, protestantski sveštenik iz Koreje na službi na Novom Zelandu, godine 2001. udavio je Džoanu Li. Sud nije prihvatio njegovo objašnjenje da je izvodio egzorcizam, pa je osuđen za ubistvo.

Salvador Dali je, navodno, od bliskog prijatelja, ekskomuniciranog sveštenika Gabrijela Marije Berardija,  tražio da izvede egzorcizam nad njim. Bilo je to godine 1947. Pred smrt, godine 1984., Berardi je priču povjerio prijateljima.

Jedan od slučajeva iz arhive iskoristio sam u crtici-priči koju sam uvrstio u ciklus „Mala enciklopedija ludila“.  Šta se stvarno desilo ne pamtim, ali u priči to ide ovako.

Desilo se to u Nju Hevenu, u Novom Meksiku. Neko je lokalnog šerifa telefonom obavijestio da se u kući Estervezovih odvija zločin. Glas koji se predstavio kao susjed Estervezovih rekao je da čuje krike koji dopiru iz kuće. Požurite, rekao je, prije nego što bude kasno.

Kada je šerif sa pomoćnicima upao u kuću, tamo je zatekao djeda, Huana Esterveza, kako nad svojom unukom vrši obred egzorcizma. Njegova kći, majka djevojčice koja je, oblivena krvlju i vezana lancima ležala na krevetu, klečala je u uglu sobe i izgovarala “neku vrstu religioznog teksta”, kako će docnije u izvještaju napisati šerif. Jedan od pomoćnika ustrijelio je Esterveza, iako ovaj nije pružao otpor hapšenju. Kao da je prst svojom voljom pritisnuo obarač, rekao je tokom istrage koja je završila odbacivanjem svih optužbi protiv njega.

Djevojčica i njena majka smješteni su u obližnji samostan, koji su iste noći napustile i od tada im se gubi svaki trag.

U pisanoj izjavi koju je dostavio medijima šerif je izrazio zadovoljstvo akcijom u kojoj je spašen jedan mladi život. Na koncu izvještaja, gotovo kao fusnota, stajala je napomena da izvjesno čuđenje i zabunu izaziva činjenica da kilometrima oko doma Estervezovih nema drugih kuća, niti u toj rijetko nastanjenoj oblasti, koja nije pokrivena ni signalom mobilnih operatera, ima telefona.       

NAŠTA TAČNO MISLIŠ

Fridkinov Istjerivač Đavola je formirao način na koji mislimo o egzorcizmu. Kada pokušamo zamisliti posjednutu osobu, vidimo Lindu Bler i litre zelene tečnosti koju bljuje, čujemo zlokobni glas kojim iz nje progovara demon, potom vidimo tijelo koje levitira iznad kreveta. Pomislimo na lukavstva koja zlo poteže ne bi li oslabilo volju onoga ko mu se suprotstavlja, kao u trenutku kada otac Karas na krevetu umjesto djevojčice ugleda majku za čiju smrt krivi sebe.

Da je sve ostalo na, uzgred odličnom Blatijevom romanu, po kojem je Fridkin snimio film, stvar teško da bi bila lansirana u orbitu pop kulture. Roman je bio bestseler, ali ovo više nije civilizacija riječi. Ona, riječ, zamijenjena je slikom, a Fridkin nam je dao slike koje ne možemo zaboraviti.

Blati i Fridkin su napravili izvjesne izmjene u odnosu na navodno istinitu priču na kojoj su bazirali film. Riječ je o slučaju egzorcizma u Maunt Rainieru, Merilend, koji su izvela tri sveštenika godine 1949. Blati je, navodno, bio u posjedu dnevnika jednog od tih sveštenika. Ali: u Merilendu je izvršen egzorcizam nad trinaestogodišnjim dječakom, ne nad djevojčicom.
 
U slavnom članku o The Exorcist objavljenom 1974. u magazinu Jump Cut, Bil Van Vert nudi objašnjenje za promjenu pola koju su izveli Fridkin i Blati. Van Vert iznosi provokativnu tezu: ubistva u filmu nije počinio đavo koji je ušao u djevojčicu. Ubica je djevojčica. Zlo nije ušlo u nju, nije bilo spektakularnog transfera zla iz metafizičko u fizičko. Zlo prosto jeste u djevojčici.

U filmu stradaju tri muškarca: reditelj sa kojim njena majka flertuje dok je njen otac odsutan; i dva sveštenika koji pokušavaju pobijediti demona u njoj. Ključna figura je odsutni otac, o čemu svjedoči scena u kojoj ga majka bezuspješno pokušava dobiti telefonom. Otac je u Rimu (kao i Sveti Otac), ali se ne javlja i ne haje za ženu i kćer, koju je zaboravio pozvati za rođendan. U odsustvu Oca, djevojčica će, po Van Vertu, ubiti trojicu muškaraca koji pretenduju da budu očinska figura umjesto odsutnog oca.

Zašto vam sve ovo pričam? Zato što je rat, Polemos, džinovski generator smisla. Naročito je to rat protiv Zla. Znao je to Karl Šmit: odredite sebi neprijatelja, i nadalje sve ima smisla, pa i politika, čiji je, po Šmitu, definicija neprijatelja sami početak.

Ali šta kada je borba završena? Tada u svemu ostaje tako malo smisla, a pojavljuje se tako mnogo teških pitanja. Preživjeti borbu, pa i onu za Dobro, ili naročito onu za Dobro, tek je pola posla. Valja preživjeti ono poslije, kada više nema velikih ideja, velikih riječi niti velikih gesti iza kojih bi se mogli sakriti.

Zato mi se čini da bi svako, prije nego krene u svoj veliki rat protiv zla i nepravde, trebao sebi odgovoriti na jedno jednostavno pitanje: na šta tačno misliš kada kažeš Đavo?

(zurnal.info)