Ribolovac u zemlji prase (1): Od Vlašića do Alpa, od Andrića do Dürrenmatta

Ćud slučaja je udesila tako da sam u Travniku upoznao Maiann S. Ona je biolog iz Švajcarske i u Bosnu je stigla vozeći se na biciklu. Na svome putovanju zaustavila se u malom koruškom mjestu Lepena, gdje je srela mog starog prijatelja Zdravka Haderlapa, pozorišnog reditelja. On joj je sugerisao da u Bosni mora vidjeti Travnik i preporučio me kao nekoga ko bi mogao da joj predstavi grad. Rado sam se tome odazvao i nastojao biti dobar domaćin.

Pokazao sam joj grad, Bukovicu, Vilenicu, Vlašić, išli smo tragom stare pruge i voza „Ćire“, vodio je da proba neka stara jela iz bosanske kuhinje, govorio joj o istoriji, običajima, tradiciji, kulturi...  Maiann je poliglota, i znanje češkog jezika doprinijelo je da je za kratko vrijeme boravka u Bosni dosta dobro govorila jezik. Njeno zanimanje za balkansku kulturu je zaista zadivljujuće. Za tili čas naizust je naučila dio prologa romana „Travnička hronika“, u hladno decembarsko jutro ispod sahat kule na Musali recituje mi pjesmu „Zimsko jutro“ Vojislava Ilića... Kažem joj da mnogi Bosanci to nisu ni pročitali.

LJEPŠI I BOLJI SVJETOVI

Maiann je htjela da uzvrati gostoprimstvo i pozvala me da me vodi „po čistim putevima, bogatim gradovima i  bezbrižnim krajevima“.  U prvi mah pomislio sam na onog bega iz Trebinja: „Moj gospodine, nema ti veće planine od kućnog praga!“ A onda se kao kontrapunkt javila Kišova misao da osim ovih naših nesrećnih kasaba postoje ljepši i bolji svjetovi. I krenuo sam na putovanje u Švajcarsku, bez ikakve primisli o pisanju putopisa. Namjera da se nešto zapiše o utiscima i doživljajima javila se spontano, nakon nekoliko dana boravka u ovoj lijepoj zemlji.

Prije svitanja po mene automobilom dolazi organizator moga putovanja, gospodin Mešinović kojega od svoga djetinjstva znam po nadimku Alijica. Kaže da imamo još dovoljno vremena da negdje popijemo kafu. On me potom odvozi do autobusne stanice i negdje nestaje. S nekolicinom putnika ukrcavam se u moderni autobus travničke kompanije BIH Tours. Polazimo, i unutra se pojavljuje Alijica s velikom papirnom kesom punom vrućih kifli iz najstarije pekare u Travniku, nudeći ih putnicima. Ovo je bilo moje prvo putovanje u inostranstvo s nekom bosanskom prevoznom kompanijom u kojoj nisam bio tretiran kao prtljag i u kojem se nisam osjećao kao ratni zarobljenik određen za transport na Manjaču.

Moja zahvalnost za brigu i pažnju seže do cijeloga tima vozača i konduktera, a osobito do gospodina Mešinovića. U komfornom autobusu dugotrajna vožnja od 20 sati nije uopšte naporna, pa užitak putovanja nije moglo pokvariti ni ono što mi se redovito događa i na šta sam već navikao na mojim ekskurzijama u zapadnoevropske zemlje.

Na hrvatskoj granici od svih putnika iz autobusa izvode samo mene. Otvaram torbe, pokazujem prtljagu, vadim novčanik, objašnjavam koliko novca imam sa sobom, gdje i kod koga putujem, koliko dana ostajem i s kojom svrhom... uobičajena propitivanja  koja sam već više puta slušao na raznim granicama i carinama.

BISTRINA NEUCHATELSKOG JEZERA

Stanujemo u nevelikoj stambenoj zgradi, u stanu s odličnim pogledom na Neuchatelsko jezero i Alpe u daljini. U susjedstvu je kvart, Maiann kaže – mahala, sa vilama u kojima žive i ne tako bogati ljudi. Sve je otmjeno i gospodstveno, u arhitekturi  ni traga onome što Andrić označava kao „naivnu nadmenost obogaćenih seljaka i sitnih kasabalija koji se, zadovoljni sami sobom, vidno prse i glasno hvale“.

Idemo da vidimo mali vrt uz univerzitet u kojem studenti uzgajaju povrće koje u vrijeme berbe poklanjaju svakome ko to želi. Lijepo je hodati mirnim ulicama, ali što rek'o jedan iz okoline Višegrada, mene voda zove, i postajem nestrpljiv da dodirujem bistru vodu. Ko je vidio Jadransko more, taj će u boji i bistrini Neuchatelskog jezera prepoznati neobičnu sličnost, upotpunjenu brodicama, jahtama i galebovima.

Na drugoj strani jezera, kontrast jezerskom plavetnilu, naredani kao kriške vlašićkog sira bijele se vrhovi Alpa. Hodamo kejom do jedne od najvećih građevina u gradu, Pošte. Na pročelju su golemim slovima ispisana imena zemalja Serbia, Monte Negro, Egipat, Great Britain... Vođeni znatiželjom ulazimo u  zgradu gdje se osim poštanskih šaltera nalazi i turistički info ured. Objašnjavaju da su to imena zemalja koje su prve pristupile svjetskoj asocijaciji pošta, osnovanoj u Švajcarskoj.

Idemo da potražimo Gradsku i Univerzitetsku biblioteku. U prostranim hodnicima postavljena je zanimljiva izložba o umjetnosti silueta L' Homme Épinglé iz sredine 19. stoljeća. Na jednoj klupi su knjige raznih naslova i mogu se slobodno uzeti. Ulazimo u odjeljak sa stripovima, umjetničkim i edukativnim izdanjima, za naše bibliotečke i kulturne prilike nezamislivim sadržajima. Maiann i ja razgledamo neke stripove s istorijskom tematikom, govorimo na „našem“ jeziku, i jedan mladić koji tu sjedi i čita neki strip smješka se kao da razumije o čemu govorimo. Idemo i do Čitaonice s velikim portretima umjetnika i naučnika, i njihovih zaštitnika i mecena. Tu zatičemo Anna-Laurie koja nas poziva na večeru kod nje i njene cimerke Valerie.

KOLAČ OD JABUKE I KADAIF

U sumrak šetamo po starom gradu i potom se zaustavljamo u Café L'Aubier. Sjedimo uz kolač od jabuke i kafu. Iznenađuje me velika ponuda prirodnih voćnih sirupa, takvo što je rijetko naći u ugostiteljskim objektima u BiH. Maiann želi da za večeru pripremi tipično švajcarsko jelo od prase i kobasica, Papé Vaudois. Umjesto uobičajenih svinjskih kobasica, u mesnici nakon dugog razgovora sa dvoje prodavača koji objašnjavaju da se time odstupa od tradicionalnog recepta, ona zbog mene kupuje sudžuk od konjskog mesa koji je, ma šta o tome mislili vegeterijanci i ljubitelji konja, veoma ukusan.

U neuchatelskom stanu večeru pripremamo sa Geoffrey, mladim Francuzom koji na ovdašnjem univerzitetu priprema doktorsku disertaciju o klimatskim promjenama u švajcarskim Alpama i uticaju na planinsku vegetaciju.

U kakvoj sam ja zabludi i teškom neznanju živio!? Mislio sam da je Švajcarska zemlja sira i čokolade, a onda sam počeo da uviđam da bi u stvari trebala biti poznata kao zemlja prase. Od te večeri do kraja mog 12-dnevnog boravka u Švajcarskoj prasa je bila posluživana na trpezi svakoga dana, „na 100 načina“ . Pitao sam se da li će biti servirana ukiseljena, sušena, kao začin ili vidu dezerta? Moji domaćini mi kažu da je u zimskom periodu najčešće upotrebljavano povrće kojemu nikada nisam bio sklon. Ali način na koji je ovdje pripremana otkrio mi je sasvim drugi okus i mogu reći da sam zavolio prasu. Čak sam, opasan kuhinjskom keceljom, slijedeći  instrukcije od Maiann, i sam napravio prasu na „neuchatelski način“.

Poslije zaista odlične večere pijuckamo vino, pričamo o vremenu metereološkom  i sladimo se baklavama, hurmašicama i kadaifom iz Travnika.

Subota ujutro je vrijeme za odlazak na pijacu na kojoj se po tradiciji susreću prijatelji i nakon kupovine odlaze na kafu, sirup od zohve i palačinku la Crêpe. U jednom kafeu punom ljudi, na trgu gdje se nalazi i pijaca, srećemo se sa Frederickom Blanvicanom i njegovom ženom Marrie. Frederick  je harmonikaš i direktor neobičnog muzeja Senzorium. Poziva nas da u srijedu dođemo na otvaranje novog izložbenog postava.

Marrie radi kao bibliotekarka i govori nam da ponekad ne može razumjeti zahtjeve roditelja djece porijeklom iz bivše Jugoslavije koji traže da knjige koje se izdaju u biblioteci budu razvrstane po nazivima njihovih maternjih jezika. Oni nas časte kafom i čajem, i kažu da namjeravaju otići u knjižaru da kupe neku knjigu, ali nakon razgovora s nama odlučuju se da potraže neko Andrićevo djelo.

Pijaca se zatvara već u 13 sati i zatičemo prodavce koji  počinju spretno s demontažom mobilnih štandova. Stižemo da kupimo blagoslovljenu prasu i sušene mahune kakve do tada nisam vidio. Pričamo sa mladim farmerom iz okoline Neuchatela o povrću i pozdravljamo se sa njegovom majkom Poljakinjom sa „do viđenja!“, iste riječi kaže i ona nama.

Jedan stariji prodavač sa zulufima, kakve valjda nose alpski seljaci, kao da je sišao sa jednog reklamnog panoa koji sam vidio na putu prema pijaci. Prilazimo mu i pitamo ga za šešir koji nosi, misleći da je dio tradicionalne odjeće farmera. Dugo i lijepo s osmjehom priča o jodlerskom šeširu, kako se i od čega pravi, ko ga i kada nosi...

U malom dućanu bio hrane među delicijama biramo ulja, ocat i dimljenu pastrmku. Sjedokosa gospođa za kasom ljubazno se raspituje za jezik kojim govorimo, i nastoji, dosta razgovijetno, da kaže: „do viđenja!“.  U još nekoliko navrata različiti ljudi na ulicama i u cafeima pitali su nas za jezik koji se u Neuchatelu ne može čuti tako često. Isto to pitanje o nazivu jezika kojim govorim  postavljali su mi svi Švajcarci koje sam sreo i upoznao, i bilo je jedno od najtežih i najzahtjevnijih na koje nisam mogao dati jednostavan odgovor, a koji se redovito pretvarao u kratki solilokvij o porijeklu i istoriji jezika koji se govori u BiH.

Odlazimo na jezerski kej i sjedeći na klupi uživamo u začinjenim maslinama i sušenom paradajzu uz hljeb pečen u maloj mobilnoj pekari koja se pazarnim danom dovlači na pijacu.

UDICA U BISTROJ VODI

Onome ko u tome nije, uzaludno je objašnjavati šta je ribarska strast koja me u blizini čistih jezera, alpskih rijeka i kraških potoka neumitno prati i dovodi u uzaludno iskušenje da se zabaci udica u bistru vodu.

U svakom zapadnoevropskom gradu koji sam posjetio posljednjih godina priređivao sam malo hodočašće odlazeći u ribarske radnje. U Neuchatelu kod „Au Pecheur“ prodavač strpljivo objašnjava režim ribolova na okolnim vodama... 

Mariann mi kupuje kao suvenir zlatne tungsten kuglice za pravljenje vještačkih mušica, i to po začuđujuće manjoj cijeni nego što bih za takvo što, ako bi uopšte i pronašao odgovarajuću veličinu, platio u BiH. Pokazujem joj kutiju s vještačkim mušicama na kojoj je otisnuto ime Marc Petitjean.

Ovaj Švajcarac živi u susjednom Freiburgu i jedan je od najpoznatijih fly fishing ribolovaca na svijetu. Govorim joj da su neki moji prijatelji iz Travnika imali priliku ribariti s njim na rijeci Neretvi.

PRINCIPI FIZIKE I ULJUDNOSTI

Nakon šetnje po gradu odlučujemo se posjetiti Botanički vrt. Ulazimo u Funiculaire i nakon kratke vožnje, u zgradi Botaničkog vrta susrećemo se sa direktorom Blaiesom Mulhauserom koji pokazuje respekt i zadovoljstvo što se upoznaje s nekim ko dolazi iz Bosne. Tu je zanimljivi muzejski postav o starim baštovanskim alatkama i priborom. Među eksponatima zapažamo jedan koji govori o apsintu.

Ljubazna botaničarka Elodie poslužuje nas kafom u kafeteriji Botaničkog vrta, a ja gledam bio proizvode malih lokalnih farmera. U knjigu utisaka upisujem riječi oduševljenja za ono što sam vidio. Švajcarska jeste zemlja sistematskih rješenja, ali Maiann mi govori da je ovakva koncepcija, s ciljem da ljude senzibilizira za okoliš, prije svega zasluga vizionarskog djelovanja direktora vrta. U malim drvenim trijemovima, uz reprodukcije umjetničkih slika, izložena su vrtlarska pomagala i uz druga poučna sredstva na zanimljiv način se pokazuje čovjekova iskonska veza s prirodom. Okrugla kućica, koju su izgradili neki studenti, bila je zatvorena, a ja sam poželio da se jednom tu vratim i razgledam kalendar prirode izložen na stropu.

Švajcarska, to nisu samo gradovi i sela, to je i prelijepa priroda. Jedan takav krajobraz posjećujemo polazeći sa stanice La Coudre. Funiculaire se zove uspinjača, putnička kabina na šinama kojima se vozite na strmo brdo Chaumont.

Nekome kome su beznadežno nejasni principi fizike i općetehničkog obrazovanja Maiann uzaludno nastoji objasniti način na koji funkcioniše ovo prevozno sredstvo. Jedino sam zapamtio da je spominjala neke tankove za vodu koji su se koristili u prošlosti.

U stanici hoćemo da kupimo voznu kartu  na automatu i u tom času prilazi nam starija gospođa i nudi da od nje kupimo jednu kartu koju je imala viška. I u ovom gestu ja vidim izraz jedne racionalnosti u postupanju sa materijalnim sredstvima. Vozimo se kroz šumu ispresijecanu pješačkim stazama i uskoro sam na vrhu brda i nadmorskoj visini od 1171 m. Dočekuje nas snijeg i šetači. Tu je mala planinska škola, restauracija i toranj. Na tornju je vidikovac sa durbinom i mapom kraja gdje se pogled razastire po jezerskoj dolini.

IMA NEKA TAJNA VEZA

Htjeli smo posjetiti obližnji muzej pisca Fridricha Direnmata, ali moderna zgrada koju je projektovao jedan od najpoznatijih švajcarskih arhitekata Mario Botta već je zatvorena za posjete. Put će nas još jednom navesti do ovog muzeja, no i tada odveć kasno da obiđemo muzejski postav o autoru drame Fizičari koja je bila na repertoaru Pozorišta Travnik.     

Posjeta muzeju i arheološkom parku Latenium za muzejskog djelatnika predstavljala je profesionalno-kulturološki šok. Prilazeći muzeju nailazimo na specijalni brod koji služi za arheološka istraživanja i rekonstrukciju sojeničkog naselja. U jednoj ribarskoj kolibi gledamo kako su konstruisani zidovi i kod nas se odmah javlja asocijacija na trošnu kuću u travničkoj mahali Osoje čiji su zidovi, stoljećima kasnije, sagrađeni na istovjetan način. Ima neka tajna veza...

Na recepciji muzeja pokazujem svoju člansku karticu ICOM koja mi omogućava besplatan ulaz u sve muzeje na svijetu koji pripadaju asocijaciji Conseul International des Musées.

Zadržavamo se u predvorju razgledajući odličan izbor popularne i stručne literature o ovom arheološkom nalazištu i zanimljivih suvenira s motivima muzejskih eksponata, i u tome bi se mogao provesti cijeli dan. A najmanje tri dana bi bila potrebna da se u potpunosti sagleda stalni postav najvećeg areheološkog muzeja u Švajcarskoj. Pod geslom znanje i snovi predstavljeno je 50 000 godina ljudske prošlosti, a posebno period ekspanzije keltske kulture.Uopšte nije začuđujuće što je Latenium dobio nagradu Vijeća Evrope.

Poslije Lateniuma i predaha u cafeu na obali jezera u predvečerje nastavljamo šetnju. Moja ribarska intuicija skreće me ka prostorijama Ribarskog društva. Unutra zatičemo tri stara ribara, zamjećujem da dvojica od njih imaju srebrne naušnice. Pokazuju nam preparirane glave golemih oštrozubih  štuka, rado pričaju o jezeru, ribama i ribolovu. Tu je i radionica za popravku čamaca u kojima isplovljavaju na 150 metara duboko jezero da bi pokvasili svoje udice.

U Neuchatelu smo obišli i  Musée d'Histoire Naturelle  u kojem je nedavno otvorena tematska izložba Manger, la mécanique de ventre. Kroz 12 izložbenih nivoa s mnogo interaktivnih i predmetnih sadržaja iscrpno je interpretirana  tema hrane za ljude i životinje u raznolikim aspektima. Kroz neke dijelove izložbe kao svojevrsni kustosi sa tematskim video spotovima nastupaju Les Petits Chanteurs à la Gueule de Bois, trojica odličnih, simpatičnih bradatih muzičara koji izgledaju kao braća blizanci. I ova muzejska izložba demonstrira raskošnost i serioznost, ne samo materijalnu i tehničku koja je moguća u bogatom društvu, već i misaonu razigranost u koncipiranju i izvedbi jedne teme.

Moja pažnja zaokupljena je izlošcima, ali ne mogu a da s istom radoznalošću  ne posmatram i posjetitelje izložbe. Gospodin s cilindrom, crnim naušnicama i naočalama kao da je maločas iskoračio iz neke pozorišne predstave, i djevojčica s cilindrom, vjerovatno njegova kćerka. Sredovječni muž s dreadloksima do poda. Gospođa sa velikim okruglim naočalama podsjeća na likove iz serije Hercul Poaro...

APERO I STING

Večeramo sa Maianninim prijateljima u minimalistički uređenom tavanskom stanu. Valeria se nedavno vratila s putovanja u Južnu Ameriku, i ona radi kao biolog  specijaliziran za leptire i cvijeće. Anna-Laure je botaničarka, a njen mladić Michael je studirao sociologiju, potom završio školu  za baštovana i sada uzgaja povrće u vrtu najvećeg zatvora u Švajcarskoj.

Prije glavnog jela poslužen je apero. Kad su mi to spomenuli mislio sam da će iznijeti neko piće, no Švajcarci ne praktikuju tako nešto. Apero se ne pije, nego jede, i servirana je svježa mrkva koja se umače u umak od germe, octa i začina.

Večerali smo odlične lazagne, bez sira, s neizbježnom prasom i još nekim povrćem, salatu, dezert od baklava i kadaifa. Pitaju me za  “mnogostradalnu“ Bosnu i život poslije rata.

Michael  je kao biciklista dolazio u BiH i kaže da ga je Mostar najviše dojmio. Poslije ću upoznati još nekoliko Švajcaraca koji su biciklom putovali po Balkanu. Uz crno vino ja otvaram mali kviz s pitanjima iz švajcarske pop muzike, spominjem bend Yello i Andreasa Wollenveidera, samo je baštovan  čuo za duet kojeg čine Boris Blank i Dieter Meier. Ni od ostalih Švajcaraca koje sam to pitao gotovo niko nije bio upoznat sa popularnom muzikom svojih  zemljaka jer su odgojeni na potpuno drugačijoj tradiciji slušanja, zasnovanoj na djelima klasične i duhovne muzike.

Ti ljudi jednostavno nisu zainteresovani za komercijalnu i mainstream muziku, pa na primjer, Maiann, koja od djetinjstva svira flautu i pjeva po notama, nikad nije ni čula za jednog Stinga.

(zurnal.info)