ODMORIMO OD PLJUVANJA DESNICE: Šta nam rade ljevičari i liberali?

Mi se patimo zato što smo temeljno neozbiljni ljudi – stoga je čak i naša patnja neozbiljna. Nas ponižavaju zato što svakodnevno ponižavamo sebe. Nas lažu zato što neprekidno lažemo sebe. Nama prodaju muda za bubrege zato što smo hiljadu puta demonstrirali da kod nas sve može – a kad sve može, mogu i muda biti bubrezi.

Recimo...

"Želite li da Republika Crna Gora bude nezavisna država sa punim međunarodno-pravnim subjektivitetom?". Tako je, godina je bila 2006.,  glasilo pitanje na referendumu za crnogorsku nezavisnost.

Većina, preko 55 posto građana, glasala je .- da. Onda, da li je danas Crna Gora, shodno u demokratskoj proceduri iskazanoj volji građana, nezavisna država? Možda, u vicu... u vrlo perverznom vicu.

REZULTAT VICA

U stvarnosti, Crna Gora je, kao i sve post-Jugoslovenske države, u najboljem zemlja sa ograničenim suverenitetom. Zemlja je to, Crna Gora, u kojoj izaslanik EU, u aktuelnom mandatu Slovenac Mitja Drobnič, igra ulogu rimskog pape: kada on progovori, sve polemike prestaju. Njegova je zadnja, njegova je istina, njegova se ne propituje. MITJA DIXIT!

Zemlja je to koja više nema takozvanih “unutrašnjih stvari”, onih u koje se, navodno, stranci ne miješaju. Zemlja je to, tačnije, u čiju se politiku ne miješaju domaći političari. Oni, doduše, još mogu da kradu, namještaju poslove kumovima i zapošljavaju prijatelje i rodbinu, zbog čega će sutra završiti u zatvoru, ali su toliko glupi i pohlepni da čak ni to ne razumiju. Ono čime se oni bave svakako nije politika. Zemlja je to koja donosi zakone koje aminuju strane ambasade: tačnije, zemlja čija politička elita prevodi i prilagođava materijale koji im stižu iz Brisela i Vašingtona.   

Zemlja je to u kojoj opozicioni političari svjedoče da strani ambasadori organizuju opoziciju, biraju joj lidere, zakazuju sastanke i određuju ideologiju. Nije teško pretpostaviti da isto čine i sa vlašću, samo što su oni na vlasti za zeru ozbiljniji pa o tome javno ne govore. Zemlja je to u kojoj strane ambasade takve tvrdnje opozicionih lidera čak ni ne demantuju, ne ulažu dakle čak ni minimum truda da to makar performativno prikriju.

Zemlja je to u kojoj tajkun, čijem neznanju može parirati jedino njegova bezočnost, napiše tekst u kojem vrijeđa novinarke. Tekst nisam čitao, jer imam zrno samopoštovanja, i ne zanima me šta o bilo čemu misli čovjek koji je napisao: “Što reče Marks: sve teče, sve se mijenja”.

Elem, crnogorski novinari onda našilje pero i pošalju pismo papi Drobniču, pa od njega zatraže da osudi tekst našeg obogaćenog marksiste. Nisu prvi: marksista i njegovi mediji sa saradnicima svako malo, takođe, traže mišljenje i zaštitu od pape i ostalih ambasadora. Treba li pomenuti da i marksista sa svojim novinarima, kao i potpisnici najnovijeg pisma Drobniču, o sebi misle kao o nezavisnim novinarima i intelektualcima?

Sad, oca mu jebem, kakvi su to nezavisni intelektualci za koje je izaslanik imperije, ili bilo koji drugi političar, vrhovni autoritet?      

Što rekao Mladen Delić: pa ljudi moji, je li to moguće?! Pa šta je ovo, ludnica?

DA OTVORIM DUŠU

Pa kad smo već u ludnici, da otvorim dušu – ima li prigodnijeg mjesta za to, osim možda ispovjedaonice u crkvi?

Prvo. Boli me kurac šta o bilo čemu misli evropski izaslanik Mitja Drobnič, sa sve osobljem, kao što me boli kurac šta o bilo čemu misli američka ambasadorka ili ruski ambasador, takođe sa osobljem.

Drugo. Mi previše energije trošimo na pljuvanje po desničarima. Ta govna nam već dugo za ništa nisu kriva. Nego, da vidimo šta nam rade naši ljevičari i liberali? Prethodne je dvije godine, recimo, među njima bilo popularno izricati nježne riječi o Gavrilu Principu.   

Čovjek bi, suočen sa enormnom Principovom popularnošću među ovdašnjim ljevičarima, pomislio da ovdje po čitav dan u vazduh lete zapadne ambasade, da se američki i evropski ambasadori ne usuđuju izaći na ulicu, u strahu od ljevičarskih atentatora, Principovih branitelja i sljedbenika. A šta, umjesto da kao idol im Princip ubijaju okupatore, rade naši borci protiv zapadne hegemonije? Žderu i loču na prijemima koje organizuju zapadne ambasade. Apliciraju za EU fondove. Idu na studijska putovanja po Evropi. Ne propuštaju na promocije svojih knjiga i premijere svojih komada i filmova pozvati zapadne ambasadore, ili barem niže osoblje ambasada. Fukara!

Postoji, međutim, i soj prezrenja vrjedniji od balkanskih fašista i balkanskih ljevičara: to su balkanski liberali. Ko su balkanski liberali? To su balkanski fašisti i ljevičari koji su nadirektnije finansijski vezani za evropske i američke, što javne što tajne fondove i službe. To su balkanski fašisti i ljevičari koji su miljenici zapadnih ambasadora. Kao što psa i mačku možeš naučiti da ne sere po kući, tako i balkanski fašisti i balkanski ljevičari nauče da ne budu fašisti i ljevičari dok jedu iz ruke zapadnim ambasadorima. Treba li reći: fukara!*


* Parafraza govora lika po imenu Tomović, iz eseja-priče koju sam napisao za njemačko izdanje Betona, predstavljeno ove godine na lajpciškom sajmu knjiga.

(zurnal.info)