Kijametsko doba: Ono što si napustio, napustilo te je

Ponedjeljak, 18.4.2022. – Subota, 23.4.2022.

Čovjek na bini te je, pred dupke punom salom, najavio kao u Sarajevo dobrodošlog gosta. Ispravio si ga, rekavši – moglo je zvučati kao ozlojeđenost – da nisi gost, da tu si rođen. Nisi to ni izgovorio a shvatio si da ono što je čovjek rekao nije bilo tačno, ali jeste bilo istina.

Sada si u s ukusom opremljenom stanu na Alifakovcu, u koji te je, više no ljubazno, pustila Amela, u stanu koji je, zbog tebe, morala napustiti djevojka koja je tog sofisticiranog prostora – kao i bilo čega drugog, uostalom – bila kudikamo dostojnija. Iza tvojih leđa je klavir na kojem leže Tolstojeve knjige; ispred tebe je Vijećnica u kojoj su knjige gorjele. Dolje, na ulici, ljudi u redu pred pekarom čekaju na somune, dok se pale svjetla grada koji si prije trideset godina napustio.   

Sada si tu. Sutra ćeš biti kući. Ništa nije isto, ništa nije ni nalik na juče, kada je Sarajevo bilo kuća. „Ukotvljenost u sadašnjosti“ je, misliš stojeći kraj otvorenog prozora kroz koji prodire sarajevska hladnoća, najveća od svih iluzija. Postojalo je i postojaće, no ništa ne postoji. Sadašnjost ne postoji: ona je tek voz koji mine kraj nas. Dok ga pogledaš, on se već udaljio niz prugu. Čovjek se ili sjeća ili proriče. Nemoguće je govoriti o „sada“, jer dok izustiš riječ, dok se rodi misao, sada je već prošlost. Nemoguće je biti „čovjek svog vremena“, jer ni naše vrijeme ne postoji. Sadašnjost nije vrijeme: ona je tek prostor koji je onom sutra potreban da postane ono juče.

“Ovaj grad će zauvijek te pratit.
Istim ćeš ulicama hodit, stareć
u susjedstvu istom, u istim oronut kućama.
Skončavati uvijek u ovom ćeš gradu, ne nadaj se drugom.
Broda nema za te, niti jedne ceste.
I svoj život kojeg si ništio ovdje
uništio u cijelom si svijetu”.

Mogao bih se vratiti i ostati ovdje, misliš. To je moj grad. To bio je moj grad.

Ali ne ide to tako. Ne možeš se vratiti: ni gradovima, ni ljudima. Oni koje si napustio, ono što si napustio, ne stoji, čak i ako ti staneš, računajući da dovoljno si, odveć si daleko. Ono čemu se pokušavaš vratiti neprekidno se udaljuje, jednom kada se udaljiš. Ništa nije tvoje: najmanje ono što si odbacio.

Ono što si napustio, napustilo te je.

Odlazak po odlazak, napuštanje po napuštanje, bijeg po bijeg, sve dok se na koncu ne nađeš na groblju zasađenom na litici, leđima prema vremenu koje ti je bilo dato, licem prema moru, u tački u kojoj možeš jedino umrijeti, ili zakoračiti naprijed i hodati po vodi. Da: na koncu će ispred tebe biti samo more, na čijem je kraju nebo. L’Azur! L’Azur! L’Azur! I’Azur! 

Nije to više tvoj grad, nemaš snage lagati druge, kamoli sebe. Već deceniju znaš da je to tako, otkada si u njega sletio vladinim avionom što doletio je iz druge zemlje, iz drugog grada, pa izašao na pistu, pozdravio se, prateći protokol, sa odborom za doček, ušao u crnu limuzinu pa se ulicama kojima si nekada pješačio put Prve gimnazije vozio sa naoružanom pratnjom, pod rotacionim svjetlima, sve do zgrade Predsjedništva, gdje si se rukovao sa šestorukim predsjednikom, nakon čega te je posjekla melanholija, te si do kraja sastanka zurio u prazno, ne slušajući šta govore šefovi države koju si napustio i šef parlamenta države  čiji si savjetnik bio, države u koju si otišao da tamo do smrti budeš stranac, recitujući, umjesto toga, u sebi „Ballad Of Tindersticks“, dok je sjećanje na oprane, blještave čaršave praznine u koju si se zagledao, kao na bioskopsko platno, projektovalo slike djetinjstva na Vracama – sanke kojima se, niz zaleđenu strmu ulicu, od memljive kuće u kojoj si stekao hronični bronhitis spuštaš ka policijskoj školi; djetinjstva na Dobrinji – ljubičasto „Rog“ biciklo kojim krstariš između još nenaseljenih zgrada; sve to u kontrapunktu sa kolima ambasade koja te voze do hotela „La Plaza“ u Briselu, gdje se u svečanoj sali penješ na binu na kojoj ti ministar kulture Belgije uručuje nagradu dok iz prvog reda kurtoazno plješće holandska princeza, nakon čega, tjeran anksioznošću i jezivom, apsolutnom samoćom kakvu čovjek osjeti jedino u mnoštvu, pobjegneš sa prijema priređenog u čast dobitnikâ, odlaziš u sobu opremljenu stilskim namještajem, ali ne prije nego što iz hotelskog šanka uzmeš bocu „Lagavulina“, koju ispiješ u savršenom spokoju pada, spokoju koji ne remeti čak ni par iz susjedne sobe, koji dugo i glasno vodi ljubav od koje si ionako odustao.

Tada, stojeći kraj otvorenog prozora na Alifakovcu, zagledan u maorsku građevinu koja, i obnovljena, još blješti plamenom u kojem je izgorjela, dok se na grad pod tobom, kao najnježniji veo, kroz koji se providi svaka zvijezda i jedan mjesec, spušta ezan, razumiješ o čemu Kavafi govori u „Bog napušta Antonija“.

“Kad se iznenada, u ponoć, začuje
nevidljiva povorka kako prolazi
sa sjajnom muzikom, sa glasovima -
svoju sudbinu koja te je izdala, svoja dela
što nisu uspela, svoje životne planove
što su svi promašili, nemoj uzaludno oplakivati.
Kao da si se godinama spremao, kao junak,
otpozdravi joj, toj Aleksandriji koja odlazi.
Pre svega, nemoj se zavaravati, ne reci da je
sve to bio samo san, da te je prevario sluh:
takve zaludne nade nemoj prihvatati.
Kao da si se godinama spremao, kao junak,
kao što priliči tebi koji si bio dostojan jednog takvog grada,
mirno priđi prozoru,
i slušaj sa ganutošću, ali ne
sa kukavičkim molbama i žaljenjem,
kao poslednje zadovoljstvo glasove,
sjajne instrumente skrivene povorke,
i otpozdravi joj, toj Aleksandriji koju gubiš”.

 O Antoniju koji napušta Boga.

(zurnal.info)