OSLOBODITE SE DEŽULOVIĆA: Postanite novina koju će gnjide voljeti!

Koja skupina budala okupljena u upravu novine može otpustiti freško proglašenog najboljeg evropskog komentatora? Možda uredništvo NY Timesa, koje je, pritisnuto finansijskim nedaćama, moralo da bira koga ostaviti bez posla: jedog od pet dobitnika Pulicera ili nekog od tri nagrađivana evropska komentatora koji rade za njih?

Jok, otkaz novinaru svjetske klase uručila je Slobodna Dalmacija iz Splita, za koju piše nekoliko vrhunskih autora, ali i nekoliko onih koji iz nedjelje u nedjelju uspijevaju pomjeriti standarde za ono što se ima smatrati najgorim tekstom koji može napisati bilo čovjek, bilo životinja.

VELIKI TEKST, TEŠKA UVREDA

Sad je Slobodna otpustila Borisa Dežulovića, a za njim su otišla još dvojica onih koji su tehničari a i trče: Tomić i Pavičić. Zvuči kao vrlo, vrlo loša vijest za tu novinu? Nisam siguran - bolje dva puta razmisliti prije nego što iznesete takvu tvrdnju.

Ali prije svega: kapa dolje Tomiću i Pavičiću. Mene, na primjer, solidarnost sa Dežulovićem ništa ne košta: čak ću i zaraditi na ovom tekstu. Takva solidarnost na kojoj što doslovce što simbolički (principijelno smo branili slobodu govora podržavši Dežulovića!) profitiramo, vrlo je popularna. Ali Tomić i Pavičić napravili su gest koji znači da će sljedećeg mjeseca imati manje novca nego prethodnog. To je istinska solidarnost: ona koja nas nešto košta.

Nego... Otpustiti Borisa Dežulovića iz novine zato što je tekstom uvijedio neke ljude je kao otpustiti Mesija iz fudbalske ekipe zato što je na utakmici Lige šampiona driblingom uvijedio i javnoj poruzi izložio Boatenga. Jebi ga, svaki vanvremenski dribling znači poniženje za odbrambenog igrača: svaki veliki tekst znači tešku uvredu za gnjide. Velik tekst i jeste velik zato što ga gnjida ne može napisati niti svariti, a gnjida i jeste gnjida zato što je jedino veliko za što je sposobna – veliki nitkovluk.

Pitanje za uredništvo i vlasnike novine koja je otpustila Dežulovića glasi: želite li novinu koja će gnjide vrijeđati ili novinu koju će gnjide voljeti? I pisati je i uređivati? Ako vam je namjera praviti provincijalnu novinu, koja će se udvarati zabludama čitateljstva i ići niz dlaku onima koji imaju moć da te udare po prstima, Dežulović vam nije ni trebao – baš kao ni Tomić, niti Pavičić. Onda, je li Bog dao da ih se otarasite o istom trošku?

Njihov odlazak otvara prostor za zavičajne autore koji, prvo, pišu ono što crkva i ustaše misle, i koje, drugo, ne moraš ni plaćati, jer oni, za razliku od Dežulovića, koji piše ono što on misli i još hoće pare za to, pišu iz ideala i misle ono šo provincija misli.

Dakle: nedostatak znanja, stila i, konačno - pismenosti, oni nadoknađuju borbenošću, čistotom ideja i entuzijazmom. Svaka provincija prije svega želi ostati provincija i zna set mjera nužnih da bi se provincijom ostalo.

VEĆI OD PROVINCIJE

Prvo, niko ne smije biti veći od provincije. Ako jeste, on biva prognan iz provincije.

Drugo, provincija kida sve što nije mediokritetsko. U provinciji ne rastu visoka stabla, jer visoka stabla stvaraju debeo hlad u kojem ne rastu ni korov, ni travuljina ni božićne jelke.

Treće, i najvažnije, provincija je okuženje neprijateljsko prema duhu. Zato je provincija idealno okruženje za duh, koji se razvija u borbi i koji bez borbe kopni i uništava sam sebe.

Zato provincija, ma koliko se trudila da ih zatre, daje velikane.

Zato je postojao Feral Tribune, koji je u jednom trenutku bio najbolja novina na svijetu, a koju su Splićani ritualno spaljivali.

Zato su u provinciji pisali Ivančić i Dežulović, koji su napisali kao Marjan veliko brdo tekstova koji će, dok postoji ovaj naš jezik sa puno imena, stajati među najbojim tekstovima napisanim na tom jeziku.

Zato je jedino zbog čega je provincija bitna ono što je provincija mrzila, gazila, pljuvala i odbacila.     

(zurnal.info)