Iz dnevnika Krune Lokotara: Ovo je samo jedna velika bilješka o piscu

Limit: samoprezentacija vs. bilješka o piscu

 

Oni koji su već vidjeli knjige iz ove biblioteke primijetili su da im nedostaje jedan dio standardne opreme svake knjige: bilješka o piscu. To, naravno, nije propust.

Bilješka o piscu načelno je bibliografski stroga i objektivna, kronološki nabraja temeljne podatke iz života pisca, obično mjesto i vrijeme rođenja pa školovanje, bibliografiju i ostale srodne radove, nagrade, mjesto sadašnjeg življenja, neki je začine i obiteljskim stanjem i prebivalištem. Malo što od navedenog ima veze s tekstom, ali ima s autorom, bilješkom se ipak čitatelja orijentira, a autora prezentira.

J. D. Salinger je ugovorom zabranio da u njegovim djelima postoji bilješka o piscu, pamtim koliko me to svojedobno izludjelo, nikako ništa doznati o tom tipu koji me toliko puta zalemio za krevet i učinio da buljim u zid tražeći pojmove za ono što je u meni pobudio. Vjerojatan je razlog za to bila težnja da biografija ne petrificira čitanje materijalom za moguće pozitivističke interpretacije. Dotični je inzistirao i na tome da na naslovnici njegovo ime obavezno bude pisano znatno manjim fontom od naslova djela, što je samo dosljedan nastavak minorizacije autora. Ali J. D. S. je pisao fikciju, ne dnevnik.

Cijela knjiga koju držite zapravo je jedna velika bilješka o piscu, samo drukčija, subjektivna, razvučena kroz vrijeme, vjerojatno istinita, sigurno ne egzaktna. Izokolni autoportret crtan tipkovnicom. U dnevniku su autor i pripovjedač/zapisivač ista osoba, to je vrsta teksta koja nužno samoprezentira autora, pokazuje nas onako kako bismo htjeli da nas drugi vide, barem kada se radi o dnevniku s pravom objave. Kada se u dnevniku još nalaze i facebook objave, a društvene mreže puno su očitiji način samoprezentacije, situacija je još jasnija: samoprezentacija. Drukčije teško da može biti, takva je ovo forma, ali pošteno je čitatelja na to upozoriti.

A što to znači za interpretaciju? O tome će suditi čitatelji koji neće imati za eventualnu ispomoć bilješku o piscu, nego samo nju.

 

 

Četvrtak – petak, 22. – 23. 6. 2023. Zagreb – Daruvar

 

0.46 je sati i pokušavam napisati svoj danas koji je tek započeo, futur dnevnika. Sutra ćemo vidjeti jesam li i koliko bio u pravu. Nije tajna da je budućnost enigma koja nas svrdla oduvijek. Ali budućnost je kao vremenska prognoza, kratkoročno vrlo pouzdana, dugoročno neizvjesna. Zapravo, s velikom vjerojatnošću možemo predvidjeti idući dan.

Čim završim ovaj, nadam se kratak, zapis, idem spavati. Neću moći zaspati, jer sam popio nekoliko gemišta pa sam osjetilno i cerebralno nadražen, ništa strašno, ali dovoljno da se sljubi s kroničnom nesanicom i da se krevet pretvori u ražanj, a ja na njemu budem nemiran i produktivan koliko obično bude i ono na ražnju. Ne bude li pomogla farmakologija, posegnut ću za šnitom kruha s češnjakom i uveseliti Irenu koja će pasivno udisati taj jedinstveni parfem i ujutro s razlogom reći da je boli glava od mene.

Ujutro ću, kao neki stoik, pojesti zobenu kašu, nije to ono kusanje kaše, nego zdrav jutarnji obrok, vole ga neki zvati zajutrak, što znači da mu je neizgovorljivi genitiv zajutarka. Normalan svijet to zove doručak. Nije ni da ustajem ujutro nego prije ručka pa je poštenije i jesti i reći – doručak. Onda ću obaviti kupaonicu – bez tuširanja jer u Novom Zagrebu periodično nema tople vode na koji tjedan, ta tri tjedna upravo su u tijeku, tuš ću ostaviti za Daruvar. Otići u ured malo odraditi, pa ručati. Prije kojeg sata smo Irena i ja otišli po janjetinu u stan punca Mire Fajerbaha i punice Marije, oni su na moru, tamo nam je sada dodatni frižider. Janjetina se upravo u vrećici u zdjeli tiho odmrzava da bi sutra bila hrskavo ispečena.

Nabacat ću stvari u torbu, neke izvaditi, bože koliko mi se gadi pakiranje. To se lijepo vidi po tome što ponesem previše stvari, samo trpam, kao da u Daruvaru ne postoje dućani ako nešto zaboravim. Oko 14 h će me pokupiti Denis i Jan, krenut ćemo za Daruvar. Provjerit ćemo stanje na cestama, bude li gužve na dionici oko Križa gdje nešto popravljaju pa se vozi u jednoj traci, idemo preko Bjelovara. Zadnji put smo zbog gužve, također je bio praznik, putovali tri jebena sata do Kutine, čiji dimnjaci i šareno nebo iznad njih se inače vide za 45 minuta od polaska iz Zagreba.

Kada stignemo istrčat ću iz auta, iz bunta ključeva odabrati onaj s crvenim prstenom, otključati vrata u dva okreta, kroz polumrak otići do frižidera u špajzu i dečkima odmah, da ne čekaju, odnijeti litru sirupa od bazge i mente, jer ga Jan voli.

Onda ću se vratit pred kuću, tek sada spreman za dolazak i ulazak u svoj terarij melankolije. Prvo ću pogledati uvis, da vidim koliko su pauci bili vrijedni, opet će me iznenaditi njihova udarnička revnost. Odakle im toliko niti, a tako su tanki, noge im kao niti. Sutra ću metlom poništiti njihov trud. Onjušit ću vlagu, ali ljeto je, pritajila se u zidovima, povukla dublje, bit će dobar miris, suh. Kuća će me dočekati svježa, blindirana za sparinu koja divlja. Prvo ću otvoriti vrata prema bašti, pustiti svjetlo i toplinu, prognoza je temperatura od 33 °C. Skinut ću tenisice i čarape i nataknuti plave natikače marke Reply iz Lidla koje me vjerno služe već treću godinu, a plagijatorskim dizajnom otvoreno provociraju Adidas. Otići ću u dnevnu sobu podizati rolete, redom, sve četiri. Prvo razmaknuti zavjese da dođem do gurtne za podizanje roleta, jer prozori su dvostruki, drvenih okvira koji spašavaju kuću od koloniziranja gljivicama i plijesni. To osvijestim kada ih perem. Barem jednu roletu ću podignuti naglo i previsoko pa će se zaglaviti, onda ću se morati protegnuti da je povučem rukom i oslobodim. Između prozora primijetit ću koju novu mrtvu muhu ili pauka, možda osu, one žive ću istjerati van. Kako koju roletu podignem nahrupit će slap svjetla. Jedva ću se provući između stola i komode do prozora koji gledaju na baštu, tu ću pomisliti da sam se udebljao i da je radni stol prevelik. Otvorit ću jedan ili dva prozora, da uđe zrak iz bašte, to će biti dovoljno. Pod tim svjetlom instalirat ću kompjuter, iz ladice izvući tipkovnicu i miša, sve spojiti. U svakom trenu će mi svaka od tih radnji neopisivo ići na živce. A tek je počelo. Sve to činim nervozno i to me najviše živcira, to što sam nervozan, a nemam nikakva razloga, zbog toga sam ljutit na sebe i još nervozniji i onda isto stvara isto i ide u beskonačnost kao dva suočena ogledala. Balet useljavanja znojnih dlanova. Otići ću u kuhinju i podignuti rolete prema zapadu i ulici, oprat će me izravno nisko sunce. Zadovoljno ću pogledati u kantu za smeće sa žutim ovratnikom od već ubačene mirisne vreće za smeće, nju uvijek stavim kad odlazim, da me netko dočeka, neki žuti cvijet, kad već ovdje nemam ni mačku ni psa.

Uspet ću se na kat po 15 stepenica i u svakoj od triju soba povući rolete i otvoriti prozore, pokušati uspostaviti propuh. I ponijeti kofer s odjećom, spustiti ga pored ormara, otvoriti, takav će zjapiti idućih dana, iz njega izvaditi lijekove i staviti ih pored moje polovice kreveta, u utičnicu utaknuti punjač za mobitel.

Izaći ću van, u baštu. Prvo ću otključati garažu, iz nje izvući dvije bijele plastične stolice, jednu s jastukom za sjedenje drugu za ispružiti noge na nju. Vratiti se po plastični stolnjak, onaj narančasti s bijelim točkama, raširiti ga na stolu koji ću ovlaš očistiti truleksom i pričvrstiti kvačicama koje me čekaju na žici pergole.

Sada valja otići otvoriti šupu, nešto će mi iz nje ovih dana trebati, sjekira, grablje, tačke… Onda valja otključati staru kuću, onu u kojoj sam rođen i koju će najskoro trebati srušiti da to sama protestno ne učini, što znači s metlom ispred sebe kao katanom raskrčiti paučinu i otvoriti prozore da provjetrim tamošnju vlagu. Usput provjeriti u kojem je stupnju ruševnosti, krov i strop su popustili na jednome mjestu koje se širi. Frižider koji se nalazi u njezinom zdravom dijelu još neću uključivati, prekratko ostajem.

Kad sve to nekako obavim, a to traje, iznijet ću pepeljaru, čašu hladne mineralne i rakiju, ako je još imam. Ako je više nema, onda Jameson. Led me čeka u zamrzivaču. Kada sve to potočim konačno ću sjesti, zapaliti i gledati u zelenu zelenu baštu, u neodređenu daljinu i umirujuću širinu. Tek sada sam stigao. Snimit ću koju panoramsku fotku i poslati je Ireni i Igiju, nek im bude krivo.

Svakako ću se prošetati baštom da vidim kako su maline, počele su ove godine davati plodove, hoće li biti što od jabuka i krušaka, kad je već mraz u sudioništvu s kišurinom i hladnim vjetrom ili neki drugi đavao spalio sve višnje – što se nikada nije dogodilo – i obje trešnje, što se ponekad dogodi. Otići ću do kraja bašte, skroz do ginka koji sam zasadio Igiju za deseti rođendan. Ginkgo čije drugo g nisam u životu izgovorio, neće iznevjeriti, pokazat će nove grane i listove, ta vrsta dugovječnost zahvaljuje oprezu. Takva je godina, potvrdili su mi to i drugi, a ja sam tada pomislio kako li je teško biti seljak: moraš biti vjernik očiju uprtih u nebesa.

Čekat ću da padne sumrak pa onda, oboružan mobitelom i gemištima sjesti i čekati da se pojave krijesnice. Sada je to doba godine, vilinsko. Vjerojatno ću pozvati nekoga da ih sa mnom gleda, ali još nikad nitko nije došao, što je baš šteta. Krijesnice u čovjeku bude i metafiziku i religiju i poeziju i biologiju ili, da skratim, bajku. Bude dječju radoznalost i čuđenje u općoj tupavosti i usporavaju nas u brzini.

Poslije ću otići s nekim na piće pa pisati dnevnik, da provjerim što se ostvarilo.

 

*

Dakle, nakon kašastog doručka i kupaonice krenuo sam u Moby Dick po espresso koji nosim u ured, ali sam ispred Spara nepredviđeno sreo Igora Vikića koji je, zbog razloga busena na glavi, planirao šišanje, pa s njim sjeo. Dugo se nismo vidjeli, a suradnici smo i susjedi i sudruzi.

Najavljena janjetina bila je odlična, i krumpir i salate, ma taman sam popušio cigaretu kada je Denis javio da se spustim. Jan na stražnjem sjedalu je pubertetlija koji govori i misli engleski, pomalo uči japanski, pop-kultura se proširila na Daleki istok, pa smo ga cijelim putom maltretirali da govori hrvatski. Drounanje je preveo kao utopljanje.

Putom nije bilo gužve prema unutrašnjosti, dok je prema moru promet kolabirao. Nebo je bilo dosadno, od sparine jednoličnom mrenom presvučeno, čak i iznad Kutine i njezinih visokih dimnjaka, nikakvih događaja na njemu. Uz put sam vidio konje i krave na ispaši, podno dalekovoda, i sjetio se ciklusa pjesama Zorana Kravara „Krave pored ograde nuklearne elektrane“.

Jan je dobio svoj sok. Kuća nije mirisala na vlagu nego na svježinu, samo sam je rasvijetlio, podignuo rolete, ali ne i otvorio prozore, bilo je još presparno i prevruće, 34 °C.

Parkirao sam se ispod pergole, našao rakiju, ali nije bila u frižideru pa sam posegnuo za Jamesonom i ledom. Gledao sam kako vinova loza divlja, pruža vitice prema svjetlu i ispipava zrak, prazninu, ne bi li našla gdje li joj se prikačiti i proširiti.

Na kraju bašte vidio sam da su koprive koje sam prije desetak dana pokosio potjerale mlade vrhove, pa odlučio da napravim njihov sok s dodatkom malo mente. Navukao sam žute vrtlarske rukavice, uzeo dedine škare za vinovu lozu, duks s dugim rukavima koji sam ostavio raskopčan na golom, već znojnom tijelu i odrezao 70-ak vrhova. Sparno je bilo kao u čajniku, jedva sam poslije rukavice srolao s ruku. Koprive sam oprao u plastičnim kuhinjskim rukavicama pa ubacio u kante da se upoznaju s ostalim sastojcima. Već se mrači, sutra ću dodati šećer, uvijek manje šećera nego što ga preporučuju stari recepti.

Nikica je došao na gledanje krijesnica. On voli sok od koprive, a ja ne znam kako ga razlikuje od bazge ili manga, jer nema osjetilo mirisa. Obećao sam mu zasad već gotovu bazgu, za djecu, dobit će je kada se budemo razišli, neka se dotle sok hladi.

Krijesnice su lijepo iskrile, potrudile se da piljimo u mrak i povremeno šutimo. Svoje fenjere uvijek dosta brzo pogase, čim nađu partnere, zadnja koja je svijetlila u travi baš mi je izgledala očajno, zaboravljeno. Svjetionik koji moli da se na njega netko nasuče.

Osim krijesnica gledali smo kako se vitica vinove loze vinula prema grani jabuke udaljenoj barem metar i dumali kako li ona zna da je grana baš tamo. Kada sam išao po stošesto pivo vitica je bila na 10-ak centimetara od grane, rasla je naočigled. Kao da loza danju akumulira solarnu energiju i miruje, a noću krene u bešuman juriš uvis, udalj, na sve strane.

Pričali smo sve više kako je noć odmicala, Riki je povremeno rafalno lajao, a onda je Nikica pogledao na mobitel, bilo je pola tri. Otišao je kući bez soka za djecu.

Legao sam omamljen i zadovoljan svojom sposobnošću predviđanja. I zahvalan silama što mi nisu uvalile kakav šok i show.

Zaspao sam kada su pijetlovi počeli klati mrak.

 

Srijeda, 28. 6. 2023., Zagreb

 

Danas po deveti put, u parku ispred Bookse kao i zadnjih nekoliko godina, počinje festival Prvi prozak na vrh jezika. To znači da sam zadnjih dana manijakalno prikupljao podatke, sastavljao ugovore, objavljivao intervjue sa sudionicima, oglašavao Festival, ukratko, činio sve ono što je malo komu drago, rutine koje su mi toliko mrske da ih uvijek iznova učim jer ih izbrišem iz memorije čim ih obavim – dogodine se zbog toga mrzim – ali je sve to uz pravovremeno planiranje neophodno da bi se nešto dobro dogodilo. A festival Prvi prozak na vrh jezika je važan. Radi se o festivalu koji sam osmislio kada je u medijima počeo nestajati prostor za umjetnost, što se najradikalnije osjetilo u ionako skromnom prostoru namijenjenom novim autorima. Zato sam pokrenuo festival koji je zapravo meta-festival, festival na kojem sudjeluju autori koji su dobili relevantne nagrade za mlade autore, festival čiji program ovisi o drugim nagradama.

Koliko sam god nervozan, čak i ponižen tim birokratskim poslovima, važno mi je da se dobitnici nagrada osjećaju dobro, da im se ukaže pažnja i poštovanje, da se dolično predstave njihove knjige ili rukopisi. Stvoriti i dijeliti veselje zbog umjetnosti, eto to je prvi cilj festivala. Ovo mora biti dan koji će, pogotovo dobitnici nagrada Prozak za prozu i Na vrh jezika za poeziju koje sam ustanovio 2004. godine i koje otad godišnje dodjeljujem zajedno s prvim dobitnicima koje sam odmah kada sam vidio kakvi su kapaciteti, Oljom Savičević Ivančević i Markom Pogačarom, kooptirao u žiri.

Dok kuham varivo – kuhao bih često, nije mi to mrsko, ali kuham kada stignem – ispisujem i priznanja za autore. Jedno sam zajebao, pa popizdio, imam još svega nekoliko A3 formata liječničkog recepta. Nagrada se sastoji od objave knjige iduće godine, priznanja ispisana na liječničkom receptu – sve po pravilima struke, Prozak na vrh jezika dnevno, doživotno – i prstena sa srebrnom tabletom na crvenom jeziku, zalivenom u epoxy smolu. Kao da su osvojili NBA ligu i dijagnozu. To sam sve sam smislio jer je budžet uvijek premalen, a i ti naši dizajneri bi ovakve ideje masno naplatili. Ovako sam sebi dugujem, što je u redu. No, sve to treba i duhovito zapakirati, pa na kartonske tube u kojima su medicinsko-dijagnostička priznanja lijepim sloj plastičnih mjehurića – nedavno mi je iz Oxforda stigla slika Eve Fischer u toj ambalaži – kao da se radi o skupocjenoj i fragilnoj robi. Sada se tim tubama dobitnici mogu i tući, kao djeca jastucima.

Naravno, na dodjeli je Ivana Butigan, ovogodišnja dobitnica Prozaka, dobila priznanje-recept za Nikolu Šerventića, dobitnika nagrade Na vrh jezika, što je bilo čak simpatično. Greškom sam zamijenio tube. Dijagnoza im je ionako ista: književnost doživotno.

Ponekad se pitam jesam li zločinac zato što hrabrim ljude da se odaju i podaju književnosti, a malošto im ona može jamčiti.

 

Nedjelja, 2. 7. 2023., Zagreb

 

Dan je počeo noću, kod Mileta. Toni je konobario, ostali nestali, ostali Irena, Igi, Pirke i ja. Toni ima nekih problema s bruhom, vjerujemo po simptomima da je to – to. Kaže da neće ići kod doktora po dijagnozu – to je najlakše, to može svatko. Duhovito i glupo.

Pirke je strasno razvezao o koječemu, niže anegdote iz prebogate novinarske karijere, a rođeni je storiteler i duhovit da bi natjerao baseta na smijeh. Igi ga sluša pomno kao šišmiš, sada ima dovoljno godina i konteksta za sve te priče. Recimo, priča Pirke kako je u redakciji Dana, u Sarajevu, Ivica Osim Švabo baš davao intervju Čengi (Ermin Čengić) kad su upali dobro naoružani Ćelini (Ismet Bajramović) ljudi da pobiju redakciju, imali su nekih zamjerki na njihovo ponašanje i pisanje. Kad vide Osima, preneraze se, stanu mirno kao vojnici, samo što ne salutiraju, kažu, pardon gospon Švabo – i odu.

Odemo do stana da se zamezi i još popije, Irena i ja se pokupimo u krevet, Prepuštamo Igija Pirkeu, i obrnuto.

Ujutro ustajem kasnije, Irena i Pirke već su odradili hladan tuš, tople vode i dalje nema zbog višetjedne rekonstrukcije magistralnog vodovoda, popili Nescafé, živahno brbljaju kao egzotične ptice. Sjedimo i gledimo se, moja tupost dominira ali ne ušutkava, ne znam kako nismo on i ja povukli koju rakiju-tri da se popravimo, obično je to tako bivalo zadnjih puno godina. Možda stvarno starimo. Danas pred ogledalom sam sebi izgledam kao karikatura, nikad tako velik nos i uši nisam imao, čini mi se da i dalje dobro napreduju. Svoje bore volim, sve su zaslužene. Ali ruke, dlanovi kao da su sve sjajniji, a na njima linije sve pliće.

Danas je prvi vikend da po novim zakonima ništa u zemlji ne smije raditi, osim možda kioska, koji ne smiju onda prodavati ništa osim novina i cigareta, neka takva idiotska mjera bila je predložena. S njom ili bez nje, Lana dolazi na ručak.

Irena rješava plac na kojem ipak smije raditi sve osim mesnica, neki nedorečeni lobotomizirani zakon, odbacuje uz put Pirkea na bus za njegov Salzburg u Bosni, ja naručujem dostavu iz Cyrana za ručak. Dobar im je roštilj. Srpski. Reklamiraju se uz brand Leskovca.

Igi i Lana su u njegovoj sobi iz koje izbija nešto povišenih tonova, pa samo Irena i ja jedemo, onda se pridruže i oni, kao, sve je normalno. I nama je drago ako jest. Izvolite…

Sada valja malo prileći, takva je odluka, vikend, nedjelja. Navinem mobitel – kako li to glupo zvuči – jer sam dogovorio s Kikijem da prođemo tekst njegova novog romana.

On stiže pedantno na vrijeme, sjednemo na kavu da se dobijem od sna i da malo popričamo generalno. Koliko je god premalo ljudi poput Kikija, opet ih prerijetko viđam. Tek u normalnim razgovorima, onima koji stvarno pokušavaju odgovoriti na pitanje kako si, čovjek i sebe mjeri i artikulira, mimo toga – tko bi se sobom uopće bavio, i kad?

Odlazimo u ured i prolazimo rukopis, nema tu puno posla, više sam psihološka pomoć nego urednik, zakovao je sve, napisao remek-djelo, ali on i najmanju moju primjedbu i nesigurnu sugestiju shvaća ozbiljno, stisnutih usana. Većina mogućih problema vezanih uz novi roman izvanliterarne je prirode, da, i to je moguće, no ne smije naštetiti književnosti, kao što književnost ne smije oštetiti ljude, pogotovo neke, plemenite, a ovo je rukopis koji otvara takve bojazni. Rupa nam je za sada naslov, to je sigurno, roman je kompleksan, nikako ga obuhvatiti ni naći mu osovinu, pa komentiramo prijedloge. Usput mu sugeriram da razigra asketski glas scenarija, jer je suh prema drugom glasu s kojim čini pletenicu ovog romana, onog profesorice-pripovjedačice. Istodobno, u tom se kontrastu rađa napetost između dvaju likova, dvaju svjetova, i postiže dinamika. To je, da se razumijemo, odličan scenarij, ali književna publika nužno ne zna čitati ni imaginirati scenarij, oni bi u njemu više, kao što bi režiser manje, ali precizno. Bez emocija. Ja mislim da treba, a tako i jest već blago zapisano, razviti glas scenarista kako bi taj scenarij bio poosobljen. Ovaj je ipak samo u službi romana, čitanja, po njemu ništa neće biti snimljeno.

Kada završimo tekst, a nećemo ga nikad mentalno dovršiti, toliko je bogat, odlazimo kod Mileta na pivu. Nije gužva, mašala, dobra hladovina. Mile je uključio automatski pilot, službeni dio razgovora kao i uvijek svodi se na veliko, še ena i eve ga. Kristian uskoro odlazi, teška srca i nadraškana nepca.

Ja ostajem jer večeras je Splitski festival. Ne bih znao da još postoji kao što ne znam da postoji HRT, osim po nužnosti i kad zablistaju kakvim skandalom, ali večeras na Prokurativama Ane Paška izvodi svoju „Tuku“. A Ane je carica i prijateljica, pa sam i ja ponosan dio njezine svite. Nagovorim uz dosta muke Mileta i ekipu, apsolutnom većinom nezaliječene pankere, da gledamo prijenos festivala. Znam da to znači da ću slušati njurganja, prigovore i vrijeđanja, a da će im na kraju biti zabavno jer su svi mogli defilirati duhovitostima i pakosnim dobacivanjima. Istina je da nije lako gledati, prijenos je užas, ni basova ni visokih tonova, ni drame ni ičega, publika se vrlo očito dosađuje, sve pjesme su depresivne, primitivne skele od wanna be pjesama ili neki teški pasatizmi, bile bi dobre za zaboraviti samo da se daju zapamtiti. Izdvajaju se otprilike tri, i Ane kao kategorija za sebe. Ona među ostalim izvođačima izgleda kao Let 3 na Dori. Čak su i moji stari pankeri njome zadovoljni, ipak je ona pala s mjesečine Paga.

I onda stane prijenos. Pobjednike ćemo moći doznati u 1:15, tako nešto, na HRT-u. Dakle, malo sutra.

 

Petak, 7. 7. 2023., Daruvar, FB

Foto:

Plankton iskri u naborima mora

(zurnal.info)