Crno more (5): Potraga za zlatom u grobnim humkama

Prelazeći stepe iznad Olbije, promatrajući grobne humke kako se usijecaju u beskrajno ravni horizont, shvatio sam kako kurganisabiru značenja. U mjestu bez obilježja oni su jedina obilježja. Kad ih se jedanput podigne, neizbježno je da se svako djelovanje s ljudskim značenjem odvija na njima, pod njima ili oko njih. Položiti mrtvo tijelo bilo gdje drugdje u stepi bilo bi napuštanje, pogreb na moru. I kurgani nisu samo pogrebni spomenici nego i mjesta nade. To je djelomično tako jer su uvijek služili kao međaši izgubljenim putnicima. Ali prije svega jer u kurganima ima zlata.

ZLATO ISPOD ZEMLJE

Uvijek je bilo poznato to prisustvo zlata. Mnoge kurgane su opljačkali kopači tunela ubrzo nakon što su izgrađeni; njihova veličina i njihovo bogatstvo učinila je pljačke neizbježnom činjenicom nakon što su se odselili najbliži ili nakon što su izgubili kontolu nad tom regijom. Osobito su Sarmati to uzeli u obzir i često izgrađivali tajna skrovišta za zlato i nakit zatvorena u zidovima grobne odaje.

Veličina većih kurgana zahtijevala je profesionalne kopačke vještine lopova, od kojih su neki ostavili svoja tijela u urušenim tunelima. Ti humci su mogli biti visoki šezdeset stopa i duboki pedeset stopa. Vertikalni rovovi su vodili do horizontalnih prolaza, a oni do središnje odaje. Takva podzemna “kuća” i njezina predvorja često su bila puna ljudskih žrtava: sluga ili čuvara ili – ponekad – obredno spaljenih žena. U odajama su ostavljali hranu za mrtve, a ogromne količine hrane su bile konzumirane tokom pogrebnog slavlja oko kurgana: vanjske prostorije Tolstoya humka u Kubanu bile su pune kostiju stoke i konja ukupne težine od šest i pol tona mesa.

Herodot je u svom poznatom detaljnom prikazu skitskog kraljevskog pogrebnog rituala opisivao kako je humak bio okružen prstenom mrtvih jahača napunjenih sijenom koji su nataknuti sjedili na mrtvim konjima kako se ne bi rušili dok su se raspadali. Dok je bio u Olbiji, Herodot je vrlo vjerojatno čuo verzije o gigantskim ceremonijama koje su se prije nekoliko desetljeća dogodile kod kurgana Ulskii Aul u Kubanu. Kad je ruski arheolog N. I. Veselovski otvorio Ulskii humak u devetnaestom stoljeću, pronašao je ostatke 360 konja, smještenih oko stupova u grupama od osamnaest stvarajući prsten ispod vanjske obodnice humka.

Nije jednostavno rasplesti dva stava novijeg stanovništva u odnosu na kurgane: impuls da ih se “oskrnavi” i opljačka i impuls da ih se prihvati kao sveta mjesta i upotrijebi kao groblje. Humci su očito bili izvor blaga, ali isprazniti ih često bi bio predugačak i pretežak proces za obične nomade posjetitelje ili bande koje djeluju u tajnom, “kriminalnom” kontekstu. Mnogi od pljačkaša grobova mogli su biti javni koncesionari koji su morali skupiti zlato za nekog vladara.

Istovremeno je bilo očito da je zlato i nakit namjerno položila u te humke neka nestala rasa. Tabu vezan za uznemiravanje mrtvih morao je obeshrabriti lokalne inicijatiVe pljačkanja kurgana neovisno o tehničkim problemima pristupa. Možda se razvio određeni obrazac: da je u novo osvojenom stepskom području postojao val javno sankcioniranih iskopavanja blaga, ali da su kurgani poslije toga bili asimilirani kultovima došljaka kako bi se ponovno uspostavila njihova “svetost”. Njihova ponovna upotreba je dovoljno zapanjujuća. Skiti ili barem neke skitske sku pine postavili su kamene kipove u prirodnoj veličini na vrh tih humaka. To su tisuću godina kasnije učinili Kipčaci (Cuman), nomadi s turkijskog govornog područja koji su došli iz srednje Azije i kontrolirali pontske stepe tokom jedanaestog i dvanaestog stoljeća. Dodajući svoje grobove skitskim humcima, Kipčaci su oblikovali svoje grube i mračne kamene stupove, ponekad postavljene uspravno na vrh humka, ponekad ukopane vodoravno ispod površine. Čak i u devetnaestom stoljeću su mnogi kurgani bili okrunjeni tim kamenim “babama”, muškarcima i ženama s otvorenim, mrkim crtama lica i visokim nakitom u kosi koji su držali šalice u krilu. Zatim su ih novi vlasnici zemlje odstranjivali jer su ih smatrali “idolima” i “čudnima”, i danas gotovo svi ruski i ukrajinski muzeji imaju kipčaske gorostase, najčešće smještene u muzejskom vrtu.

Srednjovjekovni talijanski naseljenici Crnog mora nisu izbjegavali pitanje svetosti kurgana. Priče o zakopanom blagu su im bile opsesija. Giosafat Barbaro, franjevački monah bio je poznati poslovni čovjek u venecijanskoj zajednici u Tani kad mu je 1437. poznanik iz Egipta pričao o velikom blagu “Indiabua”, posljednjeg kralja Alana (Sarmata). To blago je bilo zakopano unutar grobne humke “Kontebbe” (vjerojatno verzija turkijske riječi za pješčani brežuljak) negdje dvadeset milja uzvodno rijekom Don od Tane prema onome što je danas Rostov.

POTRAGA ZA BLAGOM

Barbaro (čije memoare s putovanja je u šenaestom stoljeću sjajno preveo William Thomas) odmah je organizirao potragu za blagom. Potpisao je partnerstvo s nekoliko venecijanskih i židovskih trgovaca, poveo sto i dvadeset radnika uzvodno smrznutom rijekom pomoću sanki i pokušao kopati po “malom brežuljku” Kontebbe. Osujećeni zbog leda, povukli su se u Tanu te se vratili u martu nakon otapanja leda. Barabaro i njegovi ljudi sad u uspjeli motikama i trnokopima napraviti veliku jamu, ali bili su potpuno zbunjeni onime što su pronašli.

Odmah ispod trave je zemlja bila crna. Poslije toga je bio ugljen... ispod je bila pedalj duboka površina pepela. To je moguće, imali su trstiku koju mogu zapaliti i nije bila velika stvar dobiti pepeo. Zatim je bila pedalj duboka površina ljuske prosa. Zato se moglo reći da su oni iz ove zemlje živjeli od kruha koji se pravio od prosa te da su sačuvali ljuske kako bi ih položili ovdje. Ne bih znao koja količina prosa je potrebna kako bi se napunio brežuljak takve širine s pedalj dubokom površinom ljusaka? Ispod ovoga je bila pedalj duboka površina riblje krljušti, rakova i sličnog.

Blago se nikad nije pojavilo. Barbaro i njegovi partneri morali su se zadovoljiti s “pola vrča srebra s zmijskom glavom na vrhu”. U međuvremenu se vrijeme pokvarilo.“Naposljetku u sedmici muke Isusove istočni vjetar je počeo puhati toliko snažno da je podizao kamenje i grumenove zemlje koji su bili iskopani, i bacati ih radnicima u lice. Stoga smo se odlučili otići i ne tražiti dalje.”

Pokazalo se da Barbaro nije iskopavao grobni humak ili riznicu. Ne znajući kopao je po kuhinjskom đubrištu meotskih ribara i njihovih obitelji koje je raslo stoljećima, i kad je ruski arheolog A. A. Miller iskopavao naseobinu u 1920-im pronašao je ostatak venecijanske jame koja je imala iste dimenzije koje je Barbaro naveo u svojoj knjizi. Riblje krljušti i pepeo su još uvijek bili tamo iako se ljuske prosa nije moglo pronaći. Barbaro je barem zaslužio divljenje za kvalitetu svojih zapisa i svoga mjerenja. Ali zaslužio je i suosjećanje. Humak Kontebbe je u Kobiakovu. Samo nekoliko stotina jardi dalje, dok je Barbarov tim kopao po ledu i istočnom vjetru, sarmatska princeza je ležala u tami između dovoljno zlata i nakita s kojom bi se mogla napraviti nova bazilika u Veneciji. Ali ona je čekala Volođu Gugueva.

Barbaro nije uspio. Ali priča o njegovom neuspjehu doprinosi znanju isto toliko koliko i zlato koje je mogao iskopati. Pokazuje još jedanput da je od petnaestog stoljeća potraga za blagom u kurganima u pontskim stepama bila ozbiljna gospodarska aktivnost. Također potvrđuje da je provaljivanje u skitski kurgan (u usporedbi s pljačkanjem grčkih terena što je bilo puno lakše) bio veliki pothvat koji je zahtijevao, i mogao biti vrijedan, velike investicije vremena i rada.

Kurgani su se počeli smatrati prirodnim izvorom – jednom vrstom rudnika. To nije uvijek bilo tačno, kao što smo mogli vidjeti. Zapanjujuće je, na primjer, da je Barbaro tvrdio da su samo stranci organizirali potrage za blagom dok su ih tatarski Mongoli izbjegavali. Ali sva sustezanja su nestala kad se moć Rusije proširila na Sibir, pa zatim na Crno more i južne stepske zone. Ruski časnici i zemljoposjednici su se, kao posljedica velikih naseljenja otpuštenih vojnika, izbjeglica i premještanih seljaka iz središnje u sjevernu Rusiju, prema grobnim humcima ponašali kao da se radi o izvorima rude. U naše vrijeme je, osobito na ZapadU zbog mahnite brige za povijesno očuvanje i “nacionalnu baštinu”, postalo nezamislivo da bi neko mogao spomenike ljudske povijesti upotrebljavati kao geološke izvore za eksploataciju, kao šljunčaru ili tresetinu. Ali to su suvremene, sofisticirane odlike. U bliskoj prošlosti je mala, obrazovanija manjina imala takve odlike. No, istina je da je bez obzira na način na koji se arheološko “naslijeđe” spojilo s rodoljubnom ideologijom, to još uvijek iznimka izvan Evrope i Sjeverne Amerike.

PUSTOŠENJE ZEMLJE

Ono što se dogodilo u stepama ruskog carstva jedna je od katastrofa evroazijske kulture. Do kraja sedamnaestog stoljeća su velike naoružane skupine Rusa živjele kao profesionalni kradljivci grobova u novim sibirskim područjima. Petar Veliki je 1718. donio dekret da se arheološki artefakti vrate lokalnim vlastima s nacrtom mjesta pronalaženja. Na to se nisu obazirali ali dovoljno toga je sakupljeno od kradljivaca kurgana kako bi se stvorila jezgra carske kolekcije u St. Petersburgu. Ali kad su se Rusi počeli naseljavati oko crnomorske obale krajem osamnaestog stoljeća, pljačkanje je postalo uobičajena stvar ne samo za magnate ili bandite nego i za obične seoske doseljenike. Kozaci su ovdje pronalazili nove izvore bogatstva i nisu samo skrnavili kurgane nego i pristupačne i ranjive ostatke grčkih obalnih gradova i njihovu unutrašnjost. Veličanstveni kameni grobovi i katakombe Bosforskog kraljevstva bili su divljački rušeni a sadržaj ukraden. Preostali zidovi, tornjevi i spomenici kolonija kao što su Tanais i Olbija su srušeni i korišteni kao građevinski ma- terijal.

Zemljoposjednici su imali pravo na sve što se nalazilo na njihovoj zemlji i kao što je Mikhail Miller napisao u svojoj knjizi Arheologija u SSSR-u, “velik broj zemljoposjednika koji su imali robove na raspolaganju... iskopavao je kurgane tokom devetnaestog stoljeća iz dosade i znatiželje”. Kapetan Pulencov, Kozak, postao je poznat jer je sanjao o zakopanom blagu i proveo sljedećih dvadeset godina mahnito iskopavajući rupe na Tamanskom poluotoku, kad god je situacija bar malo podsjećala na njegov san (na kraju je posve slučajno našao vrijednu i neobičnu zalihu novčića). U takvom okruženju je gotovo bilo čudo što se u Rusiji pojavila skupina predanih arheologa koji su isprva bili amateri ali poslije znanstvenici profesionalci koji su uspjeli sačuvati toliko materijala i znanja i uveli sustavno iskapanje i bilježenje.

No, bez obzira, kulturna blaga i znanstveni podaci koje su ruski arheolozi spasili treba usporediti s onim što je jednostavno nestalo. Puno toga je bilo pretvoreno u zlatne poluge ili prodano. Ruski arheolozi se još sjećaju šarlatana D. G. Shulza koji se pretvarao da ima službenu dozvolu i koji je iskopao neke od veličanstvenih groblja u Kelermesu, u Kubanu. Shulz je stalno prijavljivao pljačkaše lokalnim vlastima sve dok 1904. nije otkriven kako u Rostovu prodaje skitsko zlato jednom zlataru koji je izrađivao šipke. Zapadnije je Odesa bila središte ne samo nelegalne trgovine starina nego i krivotvorina – vrhunski vještih i besprijekorno preciznih izrada skitskih i sarmatkih predmeta po ukusu zapadnjačkih muzeja. Najpoznatija žrtva je bio Louvre iz Pariza koji je po golemoj cijeni kupio “Tijaru Saitafarna”. Nju je izradio zlatar Ručomovski iz Odese. Proučavao je poznati olbijski natpis – nedovršen – koji je opisivao kako će grad kralja Saitafarne iz Skitije odobrovoljiti “ukrasom” i koristio je svu svoju vještinu i maštu da Louvru nabavi taj ukras. Talent koji je predstavljao Ručomovski još nije izumro. Izvanredne “grčke” kameje i broševi se još uvijek mogu kupiti od mladih muškaraca koji se vrte po muzeju u Odesi.

(Prevela: Sabine Marić)

(zurnal.info)