PRAVA DEMOKRATIJA: Popperovo otvoreno društvo ili De Sadeova tamnica

Rob Ford, gradonačelnik Toronta, priznao je da je pušio “puno marihuane”. Potom je optužen da je pušio krek. Nakon što su objavljeni snimci na kojima se vidi da doista puši krek, priznao je i to.

Imao je i dirljivo objašnjenje zašto se drogira: to se desilo tokom jednog od njegovih pijanstava, rekao je. Nije li to genijalno  - navesti alkoholizam kao ispriku za narkomaniju? To mijenja standardnu predstavu o tome kako se postaje narkoman, onu priču: prvo uzmeš travu, pa kad ti to dosadi, pređeš na heroin, od džointa se začas stigne do igle, blablabla. Rob Ford dokazuje suprotno: počneš sa pivom, pređeš na viski, i eto te na kreku.

Rob Ford je, takođe, snimljen i kako nepoznatoj osobi prijeti smrću. Navodno je povezan sa bandama koje prodaju drogu. Kao da to nije dovoljno, nedavno je optužen za seksualno uznemiravanje saradnice. Pred okupljenim novinarima Ford je izjavio da saradnici nije nudio da joj, citiram uglednika, “poliže pičku”. On to nikada ne bi učinio. On je sretno oženjen i ima dovoljno da liže doma. Tako je čovjek rekao.

Pa ipak, po posljednjim istraživanjima, Rob Ford ima podršku 42 posto birača u Torontu. Da su izbori za gradonačelnika sutra, on bi opet pobijedio.

AFERA KAO REKLAMA

U Crnoj Gori su nedavno održani lokalni izbori u Cetinju, Mojkovcu i Petnjici. Izborna kampanja prošla je u znaku afere “Snimak”. Neko je snimio sastanke rukovodstva vladajuće Demokratske partije socijalista na kojima se raspravljalo o tome gdje i kako zaposliti svoje potencijalne glasače, kako na jednog zaposlenog dobiti četiri glasa, kako i kome “završiti” ovo i “ono” i koliko se glasova može dobiti za “to”…

Iz Evropske unije su rekli da to tako ne može, nije to prava demokratija, te aferu treba do kraja rasvijetliti. Opozicija i njoj naklonjeni mediji iz dana u dan su ponavljali detalje afere, računajući da su sada ogolili mehanizam vladavine Đukanovićeve partije. Kao da to nije dovoljno, nekoliko dana pred izbore, aktivistkinja DPS-a je na Cetinju snimljena kako nudi novac u zamjenu za glasove.

I šta je bilo? Demokratska partija socijalista pobijedila, pomela sve, i na Cetinju, među Crnogorcima, i u Mojkovcu, među Srbima, i u Petnjici, među Bošnjacima. Naši narodi koji žive u Crnoj Gori ujedinjeni su u ljubavi prema DPS-u. Afera “Snimak”, koja je u teoriji trebala uništiti DPS, toj je partiji poslužila kao vrlo efikasna reklama. Umjesto da rezonuju onako kako je očekivala opozicija: neću glasati za one koji plaćaju glasove, glasači su razmišljali ovako: ovi daju pare za glas, nisam lud da drugima glas dam džabe.

Iz dva navedena primjera, mislim, možemo izvesti dva skromna zaključka.

Prvo: zaboraviti na priču o tome kako u Crnoj Gori i u ostalim našim zemljama, eto, još nema prave demokratije, pa se sranja na izborima zbog toga događaju. Znate onu tezu: kada naši građani budu demokratski edukovani a demokratske institucije ojačaju, kao u razvijenim zapadnim demokratijama, e, onda će sve biti med i mlijeko.
Aha.

Pod “razvijenim zapadnim demokratijama” misle na Kanadu i Italiju, na primjer? Na zemlje u kojima su na vlasti (bili ili jesu) tipovi poput Forda i Berluskonija? Ili možda misle na Ameriku? Da, tamo demokratija na oči jača: nekada davno, tamo je predsjednik, Nikson se zvao, prisiljen na ostavku jer je bio umiješan u prisluškivanje konkurentske partije. Danas je tamo predsjednik čovjek koji prisluškuje čitav svijet, ali njegovu ostavku niko ne pominje. To je, vaistinu, impresivan dokaz snaženja tamošnje demokratije.  

Ta priča o našoj “manjkavoj” i njihovoj “pravoj” demokratiji je iz iste matrice kao priča o našem kapitalizmu koji, kao, nije “pravi”, i o njihovom, “pravom” kapitalizmu, koji mi tek trebamo doseći.

ŽITO ZA CRNOGORCE

Jedan pogled na svjetsku piramidu bogatstva koju je izradio Credit Suisse otkriva da je naš kapitalizam zdrav i prav – jači tlači, ko ima, daće mu se još -  ko nema, i to će mu se uzeti. Što me podsjetilo na anegdotu koja svjedoči o tome da u Crnoj Gori tradicionalno postoji kvalitetno, proto-kapitalističko shvatanje raspodjele bogatstva.

Ovako glasi anegdota:

“Došlo žito iz Rusije za poklon Crnogorcima. Jedan dio od toga žita dao je knjaz Nikola Suli Radovu iz Komana da ga podijeli siromašnom narodu u svojoj kapetaniji i rekao mu da tu podjelu izvrši pravo kao Bog.

- Oću, Gospodaru, baš kao Bog.

Sula je diobu ovoga žita izvršio većinom među bogatijim seljacima.

Sirotinja se protiv ovoga požalila Gospodaru i on je pozvao Sulu na odgovornost.

- Sula, ja ti rekoh da podijeliš žito pravo.
- Jesam, Gospodaru, taman kao Bog.
- Kako kao Bog?
- Tako. Kojima je on dao, i ja sam im dao a kojima on nije dao, nijesam im dao ni ja”.

U Crnoj Gori, a i šire, ništa novo – kako onda, tako i sada.

Drugo: zaboraviti na priču o tome kako je javni prostor, zapravo, prostor vrline. Zaboraviti na priče o tome kako javno mnenje kreiraju nepotkupljivi javni intelektualci i ostali nositelji vrline, a kako na javne funkcije dospijevaju oni izvrsni, a sa javnih funkcija lete oni za koje se dokaže nedostatak vrsnosti i vrline.

Javni prostor je, da prostite, svinjac. Idu li ljudi na portale da bi se divili nečijoj vrlini, ili da bi uživali u padu, slomu, degradaciji, valjanju u blatu i, naravno, da ne zaboravimo, sisama i guzicama?

Misli li neko, zaista, da opcija “komentari” služi “konstruktivnom dijalogu o pitanjima od javnog interesa” ? Ili su komentari, uglavnom, čast rijetkim mjestima na internetu koji okupljaju znatiželjnu i prosvijećenu publiku, tek moderna forma kamenovanja, topli kutak za javni linč, mjesto gdje se ljudi sa maskama na licu, jer nick je maska, mogu osloboditi viška frustracija?

Karl Popper, otvoreno društvo?
A da probamo ovako: de Sade, tamnica?  

(zurnal.info)