PRIČAJ LILIT: O ljubavi bez ironije

Novinarka i spisateljica Nermina Omerbegović (Sarajevo, 1964.) sa svojom je poezijom već dvadesetak godina prisutna u Bosni i Hercegovini, ali i u postjugoslavenskim okvirima. Ipak, premda se često javljala u književnoj periodici, pjesničke knjige Omerbegović objavljuje rijetko. Cijelo desetljeće dijeli njezin debi Odrastanja (1996.) od Prizivanja dodira (2006.), a gotovo isto toliko prošlo je i između potonje knjige i nedavno objavljene Pričaj Lilit.
 
Kako sama autorica pojašnjava, razlozi za decenijsku pauzu ovaj put nisu bili tek imanentno literarne, nego prije svega materijalne naravi: na natječajima za subvencioniranje književnih djela Fondacija za izdavaštvo Federacije BiH uporno je zaobilazila ovaj rukopis. Na koncu je Pričaj Lilit tiskana u nakladi opatijske kuće Shura publikacije, koja inače mahom objavljuje teorijsku i publicističku literaturu. Možda bi upravo zahvaljujući 'internacionalnom' pedigreu i neobičnome nakladničkom kontekstu knjiga mogla doprijeti do malo šire publike?
 
Pričaj Lilit, kako u pogovoru zbirci i analizira njezin urednik Tin Lemac, intrigantan je i semantički nabijen naslov. Lilit je figura iz židovske mitologije i kabalističke tradicije, lik koji u mnogim izvorima figurira kao prva Adamova partnerica, ali nerijetko i utjelovljuje arhetip žene-demona. U suvremenoj popularnoj kulturi Lilit je prerasla u simbol ženskosti 'devijantne' u odnosu na patrijarhalnu normu, i suprotstavljene stereotipnoj Evi.  
 
Naslov se može čitati trostruko: kao obraćanje samoj Lilit ('Pričaj, Lilit!'), te kao obraćanje trećoj osobi s imperativom da se ona obrati Lilit (gdje bi 'Lilit' bila u dativu), ili pak da govori o Lilit (tu bi 'Lilit' bila u akuzativu – 'pričati Lilit', pričati njezinu priču, narativizirati Lilit). U sva tri slučaja fokus je na komunikaciji, na okretanju drugoj osobi i stupanju u odnos s njom; komunikacija, kako verbalna tako i neverbalna, spada u najuži krug autoričinih tematskih preokupacija.
 
Kad čitatelj/ica naviknut/a na ironijsku distancu kao krucijalnu komponentu suvremene poezije otvori Pričaj Lilit, mogao/la bi formirati lažna očekivanja. Naime, Rumijev stih 'Ljubavi predaj svoje srce' koji u svojstvu mota otvara zbirku kao da nas svojom jednostavnošću i izravnošću priprema za grubi obrat – očekujemo ironiju, sarkazam, ako ne i travestiju. Međutim, takvoga preokreta neće biti.
 
Premda ironija čini važan sloj autoričinog izraza, i premda ironijske obrate u pojedinim pjesamama efektno koristi, moto doista nagovještava temeljni stav i osjećanje svijeta koje prepoznajemo u ovoj poeziji. Ženski lirski subjekt kojem kroz najveći dio knjige autorica daje glas predaje se ljubavi u njezinim raznovrsnim aspektima: romantičnome, čulnom, erotskom, platonskom, pa i filozofskom i duhovnome.
 
Pričaj Lilit neobično je strukturirana poetska zbirka. Iako obimom pozamašna, ona nije podijeljena na cikluse pjesama, ali bez obzira na to počiva na jasno zacrtanome konceptu. Započinje s nekoliko pjesama koje u humorno-ironijskom ključu preispituju odnose između likova Lilit, Eve/Have i Adama/Adema, ali i personificiranih Zmije i Jabuke iz Rajskoga vrta.

Ovi glasovi kod Omerbegović ostaju osuđeni na monologe, bez predodžbe o tome kako da uspostave međusobnu komunikaciju: primjerice, Lilit vidi Evu/Havu kao oportunisticu koja je zaludjela Adama/Adema kako bi se domogla jabuke, Eva/Hava je pak samo poželjela biti slobodna, dok se Adam/Adem tupavo pita u čemu je zapravo problem tih žena.
 
Pričaj Lilit zatvara duža, također judeo-kršćansko-islamskim imaginarijem inspirirana pjesma Poslanja. Između ta dva pola, najviše prostora zauzima ljubavno-erotska poezija iz(a) koje progovara koherentan ženski lirski subjekt. A da njegov glas ne bi ostao suspendiran u vakuumu autorica se pobrinula kroz nekoliko pjesama koje ocrtavaju društveno-povijesne koordinate u koje je on usidren.
 
Oblikovanje minimalistički postavljenih, ali vrlo snažnih i dojmljivih poetskih slika autorski je adut Nermine Omerbegović. Katkad joj polazi za rukom da iz jedne jedine slike oblikuje snažnu pjesmu, kao što je slučaj s onom naslovljenom Mazi mi se: "Sa tvojim/ prstima/ mogla bi/ satima pričati". Drugdje autorica skicira sličan intimno-erotski štimung, ali izgradnju slike 'presijeca' neočekivanim obratom. Uzmimo za primjer pjesmu Erotska: "Zvuci/ TV-a/ smetaju/ mi/ da mislim/ na Tebe.../ i pozu/ 69."
 
Općenito, neki od najboljih trenutaka ove zbirke sadržani su u kraćim pjesmama. Pojedine se sastoje od posve demetaforiziranih poetskih iskaza, poput pjesme Smrt: "Sve se bitno tad/ dešava/ dva metra/ pod zemljom.// Daleko od/ pogleda." Dakako, minimalizam nosi i svoje zamke i opasnosti. Pjesme kao što su Prelazak ("Iz/ Tvojih/ Mokrih/ Snova/ U/ Moju/ Javu.") ili Osluškivanje ("Ti/ šutiš/ a ja/ te/ ćutim") u tom smislu više liče na krokije ili na poetske slike izolirane iz većih cjelina nego na samostalne pjesničke cjeline. Ipak, ovakvi primjeri nisu česti: Omerbegović uglavnom vješto vlada ekonomijom poetskog izraza, te iz malo riječi izvlači puno.
 
Niz referenci na ratno i poratno nasilje, te na dinamiku 'naših i njihovih' uspostavlja društveno-povijesni okvir iz kojeg govori lirski subjekt ove poezije. To je poslijeratna, 'tranzicijska' Bosna i Hercegovina, ispunjena sjecištima identitetskog šovinizma, neoliberalnoga kapitalizma i patrijarhata.  
 
Pjesma Kafanska gerila dočarava tako 'suradnju' između desničarenja, alkohola i seksizma u kontekstu književnog establishmenta izmještenog u birtiju; Ponekad zaboli i Kao (u)rezano dotiču se ratne traume. Pritom, u ovim 'stvarnosnijim' dionicama Omerbegović progovara i autoreferencijalno. Vrijedi citirati pjesmu Pjesnikinja iz BiH: "Njeno/ matično društvo/ ili kako se to već kaže/ ne šalje je na regionalne/ razmjene./ To je ipak za ozbiljne/ muške autore./ Ali pjesnici/iz regiona/ (ozbiljni muški autori/ iz susjednih zemalja)/ pregledavaju njene/ slike./ Odmjeravaju napućenost usana,/ veličinu grudi./ I šalju pozive/ za učešće na književnim susretima./ Kultura/ zaista/ ne poznaje granice".
 
Jezik je, ponovno, 'naivan', pročišćen od metaforike, ali poetski efekt utoliko ne izostaje. Pjesnikinja iz BiH dobra je ilustriracija fine ironije koju autorica koristi u odmjerenim dozama, ali time i učinkovitije.
 
Čini mi se da su dionice u kojima pjesnikinja napušta prepoznatljivi glas ovoga pjesničkog subjekta uglavnom manje uspjele. Premda valja pozdraviti potrebu da proširi područje vlastitog izraza, ostaje osjećaj da Omerbegović u takvim pjesmama nije na svom terenu. Spomenuta pjesma Poslanja, najduža u zbirci, koja kroz referencu na Isusa/Isu i Muhameda tematizira zloupotrebe religije, primjer je 'iskliznuća' te vrste. Autorica ne uspijeva umaknuti patosu i osvježiti staru temu diskrepancije između plemenitih ciljeva proročkih figura i ciljeva ljudi koji se na njih pozivaju; unatoč poticajnoj poanti ("Bi li Čovjek/ bio bolji/ da nisu drugi/ za njega/ podmetali leđa...?"), pjesma ide u red slabijih u zbirci.
 
Čitanje Pričaj Lilit od korica do korica vodi nas od razine mitskog i simboličkog do razine osobnog, intimnog i senzualnog, zatim nas baca u konkretan društveno-politički kontekst i za kraj lansira u metafizičke visine. Istina je da zbirci ne bi bilo na odmet malo autorskog, ali i uredničkog 'trimovanja'. Ipak, autorica se u najvećem dijelu disciplinirano pridržavala svoga poetičkog kursa i odoljela pretenzijama da pisanom rječju pod svaku cijenu pokuša 'dobaciti' dalje i više.
 
Onda kad je pisala u registru kojim najbolje vlada – sažeto, izravno, provokativno – rezultat je bio vrlo dobra, mjestimice i izvrsna poezija. Padova, s druge strane, doista nema puno. Otud je Pričaj Lilit kao krajnji proizvod vrlo kvalitetna pjesnička knjiga – vjerojatno jedna od zanimljivijih koje smo proteklih godina mogli čitati na našem jeziku.

Preuzeto sa booksa.hr

(zurnal.info)