Pjesme Lidije Deduš: Privatni big bang

 

na putu do sretne zvijezde.

 

došao je jednom i rekao: i ja ću sletjeti na svoju sretnu zvijezdu. zasad

je mogu samo gledati ležeći na leđima na livadi pored kuće, mada nisam

siguran koja je od ponuđenih moja. gdje sam bio, nigdje, kad su se dijelile

sretne zvijezde. do moje sretne zvijezde moram proći sve ponedjeljke i

novembre, razlomke i nervne slomove, ne zna čovjek  što će mu na kraju

ostati. ukrcati se na vlak i poći put sretne zvijezde. možda tamo svi čekaju

svoj red. starica u dimijama raskrečenih nogu jede pečeno pile. cigančica

nožem siječe lubenicu, sok joj se cijedi niz lakat. djeca se smiju, hodnikom 

se ori pjesma, ali nitko ne zna gdje je sretna zvijezda. traže je i harmonikaš

s mišem u džepu košulje i šibicar i čovjek s bolesnim djeteom. rekao je još

i to da je upirao prstom u onu i onu i onu, ali nijedna nije bila prava. sve su

ugasle odavno, to samo svjetlost još putuje kroz prostor, pruža lažni sjaj. 

 

 

 

vječni san.

 

navečer je zube izveo u šetnju, začešljao kosu naopačke, 

oči pospremio u kutiju za oči, otkopčao uši i gurnuo ih s 

papučama pod krevet. kad je zaspao, bio je to vječni san.

u kući je pao luster, ogledalo se raspuklo na pola, a on se

tiho išuljao iz kreveta i kroz tu pukotinu, puf – evo ga uz

mene dvadeset godina nakon, leži sklupčan u fotelji, tiho

mljacka, prede pa se pruži i mjaukne: mjau, stigao sam,

evo me, a mislili ste da sam umro? prrr, ne znate vi ništa,

imate li nešto, zijeev, za jesti? i dalje je krezav, smrdi mu

iz usta, striže ušima i mlati nogama u snu. prije se zvao 

onako, sad ga dozivam: dođi micko, dođi sivko, tigre, dođi

mačak. samo ponekad mu iz kuhinje viknem: hajde, deda, 

dosta izležavanja, vrati zube i požuri, večera ti je na stolu. 

 

 

 

 

napustio me glas.

 

glas s kojim sam živjela punih četrdeset godina napustio me jednog

jutra dok sam se kao dum-dum metak rasprskavala po zidovima sobe.

četrdeset godina usmjeravao je moju sumanutost, upirao prstom u 

sve očigledno. četrdeset godina smo se zajedno okretali oko sunca,

učili logaritamske jednadžbe i kutove na sferi. zajedno smo putovali

kroz vrijeme; gledao je kako moja budućnost postaje moja prošlost. 

budio me iz sna, ispravljao mi kičmu. a onda jednog jutra – bang!

zazivam boga i molim ga da mi vrati moj unutarnji kompas. bez njega

se osjećam kao stranica ormara osuđena na doživotno gledanje u zid.

pogled kroz prozor u noć nalik je gledanju u otvoreni grob. 

 

 

 

naročito ludilo. 

 

živim u neprekidnom strahu da ću jednoga dana ugledati sebe

kako sjedim na klupi ispred zgrade i promatram ljude. nema 

ničega lošeg u promatranju ljudi, ili ptica, ako to ne činim kad 

među njih puštam malog crvenog miša na navijanje ili zubima

otkidam komad svinjskog buta. vidim se kako sjedim mirno, s 

rukama na krilu, sve dok me neka sila ne natjera da zagrizem

klupu. ako je kišni dan, valjam se u blatu. bože, ispunjavaš me 

neopisivom srećom. ja sam pas i režim na mačke. liježem na 

klupu, pokrivam lice novinama. želim nekome objasniti svoje

stanje, ali nailazim na podsmijeh. žene sklanjaju djecu. djeca 

me žele dotaknuti. ja sam poslanik krista iskupitelja, proričem

njegov dolazak. mogu biti i mačka i bacati se za svojim mišem

ili samo čučati pokraj grma. živim u neprekidnom strahu od 

mraka koji će sigurno doći. do tog trenutka, pretvaram se u

padeže. moj život je pristojna platforma s redovnim odlascima

na posao, uljudnim pozdravljanjem u liftu. sporo kapanje u

tišini i čekanje na sudnji dan, na moj privatni big bang. 

 

 

Lidija Deduš rođena je 1977.g.

Objavila je tri zbirke poezije: Apatridi i ostale čudne ličnosti (Treći trg, Beograd, 2018.), Ništa od najavljivanog kraja svijeta (Treći trg, Beograd, 2019.) i Razglednice iz prašnjave republike (Jesenski i Turk, Zagreb, 2020.).

Objavljivala je poeziju i kratku prozu na Hrvatskom radiju te u raznim časopisima i na web portalima (Tema, Poezija, Balkanski književni glasnik, Strane, Enklava, Eckermann, Libartes, itd.), a a pjesme su joj prevođene na engleski i grčki jezik i zastupljene u antologiji “Ovo nije dom – pesnikinje o migraciji” koju su uredile Vitomirka Trebovac i Jelena Anđelovska za Rekonstrukciju Ženski Fond i Bulevar Books, Novi Sad, 2017. i u dvojezičnoj Antologiji suvremene bosanskohercegovačke poezije koju je uredio Almin Kaplan za Vaxikon, Athena, 2020.

Dobitnica je nagrada Trećeg Trga za prvu zbirku poezije 2018.g. i Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019.g., a zbirke Apatridi i ostale čudne ličnosti i Ništa od najavljivanog kraja svijeta ušle su u širi izbor za nagradu Biljana Jovanović  Srpskog književnog društva.

Član je udruge Katapult koja se bavi promicanjem književne kulture i pisane riječi. 

Živi u Varaždinu.

(zurnal.info)