RASTAFARIJANIZAM IZ KOMŠILUKA: Sličnosti između Crne Gore i Jamajke

Mediji su javili da je pjevačica Jelena Karleuša, eto baš tako piše, „doživjela neprijatnost“ , u budvanskom klubu Trokadero. Jedan od vlasnika lokala se, navodno, vitlajući pištoljem uputio prema njoj.

Scena me podsjetila na to zašto je Crna Gora još uvijek Divlji istok – mnogo sličnija Americi iz western filmova nego Americi blaziranih stanovnika Menhetna i San Franciska. Sličnu neprijatnost je, recimo, u trećem dijelu Povratka u budućnost doživio Michael J. Fox: u jednom eminentnom lokalu na Divljem zapadu jedan je kontroverzni biznismen potegao pištolj na njega, pucao mu pod noge i tako ga natjerao da pleše.

DOBRE STRANE DIVLJEG ZAPADA

Da se razumijemo: imao je Divlji zapad i dobrih strana – Crna Gora bi bila sretnija i uređenija zemlja  ako bi i ovdje zaživjele neke od tamošnjih praksi društvenog  aktivizma.

Recimo: kao i svako ljeto u posljednjih 40 godina  – a mještani kažu i duže – u Ulcinju, gdje živim, ljeti nema vode. Nije to mala stvar: da nema vode u gradu od par desetina hiljada stanovnika koji bukvalno leži na vodi.

Ulcinj je okružen močvarama, Šaskim jezerom i rijekom Bojanom. Zapravo je pola današnjeg Ulcinja sve do poslije Drugog svjetskog rata bilo pod vodom. Komunisti su na jedvite jade vodu otjerali. I ona se od tad ne vraća. Budući da jezero i rijeka - koji bi vodom mogli snabdjeti Njujork -  Ulcinju ipak nisu bili dovoljni, grad je priključen i na regionalni vodovod: do nas, dakle, stiže, odnosno trebala bi stizati, i voda iz Skadarskog jezera.

Ali eto, vode u slavinama nema.

Problem vodosnabdijevanja Ulcinja je očito kompleksan, ali mi se čini da bi njegovo rješavanje ipak bilo ubrzano ako bi Ulcinjani primijenili recept koji su za obračun sa prevarantima koristili stanovnici Divljeg zapada: ako bi rukovodstvo opštine i komunalnog preduzeća uvaljali u katran i perje. A onda ih natjerali da trče od opštine do vodovoda. Pa ko stigne prvi, za nagradu dobije pištolj na vodu.

Međutim... budući da je Crna Gora danas pravna država i demokratija,  a imamo i tržišnu privredu, pa povrh svega, po mišljenu MMF-a i Svjetske banke, još i  relativno velike ekonomske slobode - takvo što nije moguće. Nismo mi divljaci pa da posežemo za katranom i perjem, je li.  Umjesto toga, možemo se žaliti Sudu za ljudska prava u Strazburu.

Crna Gora je, što ne zaboravljaju istaći naši zvaničnici, „regionalni lider u evropskim integracijama“ . Evropski zvaničnici napominju da nam pravosuđe ne valja, opominju da je pred nama još mnogo posla, ali i pohvale: Crna Gora postiže zavidne rezultate u evropskim integracijama, vele.   

To je lijepo. Ali... ne znam kako bih vam rekao: lider nema vode. A i struje često fali. Eto, čovjek je proklet: ja bih radije da je Crna Gora bezvezna zemlja, ali da ima vode, nego regionalni lider bez vode. A prva evropska tekovina koju bih usvojio nije ni funkcionalna demokratija, ni slobodna štampa, niti nezavisno sudstvo, nego česme iz kojih curi voda.

Čini se kako priča o integracijama bivše Jugoslavije u EU staje u onu narodnu: vidjela žaba konja da se potkiva, pa i ona digla nogu. Ako bismo stvar sagledali iz kuta koji je malo bliže zemlji, shvatili bismo da je Crna Gora malo bliža standardima Jamajke, na primjer, nego takozvanim evropskim standardima.

PATROLE PO KINGSTONU

Bezbjednost u Baru, gdje specijalne jedinice MUP-a patroliraju sa dugim cijevima, već je na nivou bezbjednosti u Kingstonu, najnebezbjednijem gradu u Jamajci, zemlji koja ima najveći broj ubistava po glavi stanovnika na svijetu. Pravosuđe nam je već dostiglo jamajčanske standarde. Struktura ekonomije nam je slična: i u jednoj i u drugoj zemlji kopa se boksit i cvjeta industrija aluminija... i nema nikoga ko bi nas spasio od toga.

Dalje:  i Crna Gora i Jamajka imaju more i razvijaju turizam. I na Jamajci, kao i u Crnoj Gori, nasilje prema homoseksualcima ima podršku građana. Crna Gora tu još mora poraditi: na Jamajci se homoseksualnost kažnjava zatvorom.

Hoću reći: transformacija  Crne Gore u Jamajku tekla bi mnogo brže, lakše i prirodnije nego strukturalna prilagodba kojom se od ove zemlje pokušava napravi jadranska Holandija. Vladajuća Demokratska partija socijalista još je ranih devedesetih istakla slogan: Mi znamo kako, Crna Gora ka Monako. Pogrešno. Treba ovako: Crna Gora jest malena, al je rasti posvećena. Da, ja mislim da crnogorsko pravoslavlje ima značajne sličnosti sa rastafarijanstvom.

Prije svega,  i rastafarijanski Jah je, doduše nekonvencionalna, verzija starog dobrog monoteističkog  boga. Čak postoji i zapanjujuća fizička sličnost između pravoslavnih sveštenika i viđenih rastafarijanaca.

Ako pogledate, recimo, Amfilohija i Max Romea, ko sa sigurnošću može reći: je li Amfilohije crnogorski Max Romeo ili je Max Romeo jamajčanski Amfilohije? Osim toga, siguran sam Amfilohije ne bi mogao naći teološku zamjerku Romeovoj himni o istjerivanju Đavola iz ovog svijeta, rege klasiku „Chase the Devil“.  Poslušajte.

Nezahvalno je tražiti sličnost u liku: jedno te isto dijete nekome liči na oca, nekome na majku a nekome na komšiju. Ipak; ne mogu a da ne pomenem da mene Lee Scratch Perry, sa svojom gustom crnom bradom i vizionarskim licem, podsjeća na Njegoša.

Dalje: svi se sjećamo da je, kada je Karadžić napokon uhapšen, objavljeno kako je Rašo, kao dobar pravoslavac, dugo tihovao. Onda smo saznali i da tihovanje vrsta pravoslavne meditacije. Sa druge strane, i rastafarijanstvo podstiče meditaciju – baš zbog toga je marihuana za rastu sveta biljka. Čovjek jedino može zamisliti snagu meditacije koja bi nastala spajanjem pravoslavnih i rastafarijanskih religioznih praksi -  tihovanje nakon dobre jamajčanke.     

ŽIVOT JE ČEKANJE

Obratimo pažnju i na sociološko-kulturološke sličnosti Crne Gore i Jamajke.  I za rastu i za Crnogorca, život je čekanje. Rasta život provodi u čekanju da se vrati u Zion, dakle u obećanu zemlju Etiopiju. Crnogorac, pak, život provodi čekajući da se vrati u Beograd. Dok čekaju, ljudi se zbliže: koliko puta smo, dok smo čekali voz, autobus ili avion, stupili u razgovor sa potpunim neznancem, a onda se, kada nas je put razdvojio, sa njim pozdravili kao sa nekim koga čitav život poznajemo?

I rasta i Crnogorac imaju razvijenu mitologiju borbe za slobodu. Rasta i Crnogorac za slobodu žive i pjevaju o njoj (vidjeti: Bob Marley – „Redemption Song“ i Petar II Petrović Njegoš – „Gorski vijenac“). Zli imperij protiv kojeg se bori Rasta zove se Babilon – Turska, na crnogorskom.

Konačno... Boje raste su red, gold and green: crveno, zlatno i zeleno. Sve tri boje zastupljene su na crnogorskoj zastavi: zlatni orao na crvenoj podlozi, zlatni lav na zelenom polju.

Nije Jamajka bliska samo Crnoj Gori... Sjetite se priče „U bosanskoj kafani“, koju smo, barem mi rođeni u Bosni sadamdeset i neke, učili kao obaveznu lektiru. Šta piše tamo, šta svako malo kažu Dizdarevićevi Bosanci, onako iznebuha, ničim izazvani, tek da prekrate dosadu? Kažu isto što svako malo prozbore i rastafarijanci:

„Lijeni pozdravi i otpozdravi. Jedan za drugim, po dužnosti, ljudi dovikuju merhaba, zatim ponovo tonu u duboko, besmisleno ćutanje.

Muholovka visi i klati se. Jedna uhvaćena muha dugo zuji.

Beskrajna dosada.

- Jah! - ču se kao slučajno. I odmah bezbroj odjeka:
- Jah!
- Jah! Jah!...”.    

Ako dobri čitalac drži da je usporedba njegove zemlje sa Jamajkom uvredljiva, čitalac je bijeli eurocentrični rasista.

Crna Gora je „regionalni lider“, Bosna i Hercegovina evropske integracije doživljava kao Tribute to Ćiro, ali još uvijek će, i još dugo će, naše u teoriji evropske zemlje u praksi više biti nalik Jamajki, Egiptu, Indiji i ostalim nesvrstanima.   

PRAISE THE JAH

Baš zbog duboko utemeljenog, a dobro prikrivenog rasizma u crnogorskom društvu, ovaj tekst... Jer tek s najdubljim gađenjem može se gledati snishodljivost sa kojom se Crnogorci i njihovi politički, medijski i NVO glavari dodvoravaju bogatim i moćnim Evropljanima koji donose zapovijesti i vuku za uši, dok im iz džepova punih eura ispadaju podsmijeh i prezir za tamnopute, siromašne i one koji vuku za rukav.

Napokon, nemojmo zaboraviti da je Crna Gora zemlja čiji stanovnici, i kada žele demonstrirati toleranciju i političku korektnost, ujedaju one drugačije. Pa tako, u zemlji u kojoj su trećina stanovništva muslimani, dobronamjeran i širok čovjek kaže: nije važno kako se ko krsti, svi smo ljudi. Praise the Jah, man!

PS
Za kraj, prijedlog za himnu Rasta Gore.

(zurnal.info)