Odlomak iz romana Inkapsulirane duše: Riba svih priča

 

 

Popeo se na sprat u sobu i spustio fenjer na pod. Iz kuhinje je donio štap, plovak i najveći komad olova i sjeo kraj fenjera. Skinuo je najlon i pažljivo i temeljito zamijenio plovke i olova. Kad je sve završio, navukao je masku, uzeo fenjer i ribarsku opremu, i ponovo se spustio do vrta. Unutra su već svi spavali, neki na podu kao sardine, neki oko cvijeća u velikim žardinjerama, djeca su ležala pod listovima velikih biljaka – svi kao da su odjednom zaspali. Čita se počeša po kosmatoj glavi i prekoračujući tijela, uđe u Mirkovu sobu. Enida je spavala na krevetu, a on na dušeku. On proturi štap i ispod kreveta dohvati posljednju Nedimovu bilježnicu, ubaci je u keder kantu i, zadovoljan, izađe iz vrta.

Brzo je došao do prozora, spustio kantu na pod i otvorio prozor. Pošto stavi fenjer na okvir prozora, otkači najlon i udicu, otkoči rolu i zamahnu štapom. Najlon i olova zafijukaše kroz mrak i u hodnik se potom opet uvuče duboka planinska tišina. Nije bilo vatrenih odsjaja u dolini, ni na udaljenim planinskim stranama. Bosna je spavala zaleđena i nepokretna, ne dišući. On nasloni štap na ivicu prozora i iz pantalona izvadi polovicu cigarete koju ugura majmunu u usta. Zamišljen, sjede na ribarski tronožac, zapali cigaretu šibicom i uvuče dim punim plućima. Zadržao ga je u sebi najduže koliko je mogao, a onda zažmiri i lagano ga ispuha. Dok je polako pušio i puhao dim, pogled mu je svako malo zapinjao za bilježnicu u kanti. Kad je izvukao posljednji dim, on opušak zafijari kroz prozor, izvadi bilježnicu iz keder kante i prinese je fenjeru.

“Tahire, eno u Radnoj sobi Jasmina i djeca prave kazalište, idi, pomozi im!” reče Suzana.

On je pošao nešto kazati, ali su ga izdali miris amonijaka i tamna pruga koja mu se račvala niz nogavice. Istrčao je iz sobe.

“Suzi, hvala ti što si je dovela…“

“A sad ti, pisac, slušaj!”

“Slušam”, velim, spreman na trenutnu predaju.

“Čuj, hoću da prevarim Tahira s njegovim najboljim drugom!”

Ne znam da Tahir uopće ima drugove, a kamoli, još i najboljeg. Sa Komadinom i Pritkom je samo kad ide na pecanje, prema tome, neće biti prevare…

“Dobrooo… A, taaaj je?”

“Ti…!” reče.

”Ja? Zašto ja?”

“Zašto, pitaš?”

“Da, zašto? Mislim, on mi je drug…”

“Pa baš zato, rekla sam ti.”

Fascinirala me izravnost njene želje.

Kad je pročitao o djeci koja prave kazalište, on ustade i pogleda u mrak prema šumi. Iako je blijedu svjetlost fenjer bacao više unutra, nego vani, on primijeti kako štap miruje i ponovo sjede. Savi kosmatu glavu među dlanove, osloni se laktovima na koljena i poče jecati. Ličilo je to u početku na tihi, suspregnuti kikot, potom i na neko životinjsko mumlanje, dok, naposlijetku, nije prokinuo čistim, djetinjim plačem…

Veliki majmun koji spava pod prozorom, ribarski štap, ugašeni fenjer i bilježnica na podu, to je bio prizor koji je utvara vidjela lebdeći u hodniku. Onda snažno zatreperi i osvjetljavajući prostor oko sebe dolebdje do ribara.

Čita je sanjao društvo iz ulice, Cecu, Sašu, Miću, Dragana i Nedima, s kojim će se kad padne mrak iz grobnice popeti na vrbe i sačekati dolazak Afrike, kada je začuo neki duboki bruj – takav može biti samo zvuk obrtanja Zemlje – a onda su, odjednom, nestali kartonski poklopac i kameni zidovi. Studen i miris amonijaka ga natjeraše da otvori oči. U svjetlosti, za koju se još nije pitao odakle dolazi, opazi kako se bilježnica na podu sama lista. On svuče masku, protrlja oči i uze je u ruke. Crna slova i riječi su se pomaljali iz bjeline lista i slagali neki tekst koji nije mogao razumjeti. Prinio ju je bliže očima i taman bi počeo čitati riječi koje su se uvezivale u rečenice, kad bi one već izblijedjele i sasvim nestale. On bilježnicu hitro zatvori kao da je užarena i krenu da je baci u more, ali mu se ona ote iz ruke i osta lebdjeti. Tek tada on vidje svjetlosno jedro koje ju je držalo i tako prvi puta u životu Tahir vidje Ribu Svih Priča!? Veliki pasus u obliku morske raže lebdio je ispred njega i posmatrao ga krupnim crnim tačkama. Začudo, Riba Svih Priča uopće nije trošila prostor i uokolo nije nedostajalo zraka.

U kontrasvjetlu raže koja se pred njim bešumno kotila, Tahir nazrije siluete ribara. U dubokim čizmama i s kapama na glavama, ta dva punoglavca su mogli vidjeti samo omeđeni komad mraka, praktično, njene korice, dok im je Tahir, kao lik na filmskom platnu, svako malo bio osvjetljavan pulsirajućom i tačkastom svjetlošću.

”Mislio si da ćemo te izdati, to si mislio, ha, da ćemo te izdati? Hehe, znali smo mi šta smjeraš čim si vidio bilježnicu, kao da to nismo znali…”, brbljao je Komadina. Pritka je nosio vrećicu s crvima. Kroz mračni pasus prvo prođe Komadina, a onda i Pritka. Kad su stali ispred njega, on im pokaza glavom da se okrenu. Njih dvojica se okrenuše i vidješe sjajne svjetlosne mačeve koji su jurili k njima, od njih se odbijali i usipali se u bilježnicu. Kada se međusobno pogledaše, svako na licu onoga drugoga vidje neko nepoznato, ali, sretno lice. Tahir ne vidje starog Komadinu, niti Pritku, Pritka ne vidje starog Tahira i Komadinu, Komadina ne vidje ni jednog ni drugog!? Taman su se takvi sretni mislili jedan drugome predstaviti, kada je pulsirajuća svjetlost počela blijedjeti, a onda je i sasvim nestala. Raža je zadrhtala (ovu ribu zovu drhtuljom, sjeti se Tahir) a onda se uvila u olovku i nestala iza zida.

”Šta to bi?”, upita Pritka.

”Riba Svih Priča!”, reče ponosno Tahir. ”Mi smo je vidjeli i, evo, ništa nam ne fali!”

Ništa nam ne fali!? Ne zna šta bi mu trebalo faliti!, prolazilo je njegovom ćelavom glavom. Fali mu njegova majka Fatima, možda mu fali i otac Ante, ali, on zna gdje će ih naći. Fatimu na mezarju, oca na Sari, novoj ženi.

”Tako je!”, reče Komadina i – ušuti. Ušuti u čudu. Ušuti, zato što se više ne boji tišine. Prvi puta u životu korepetitor zbora sa Cima i Ilića osjeti kako muzikom ne mora zaustavljati verbalne povodnje koji su rigali iz njegovih usta, i kako se više ne mora bojati potonuća u dubine jezika. Pošto su beskrajne, one i ne postoje.

Pritka pomisli kako bi sve ovo što se desilo bilo brzo riješeno, i bez ovih petljancija (drugovi mu izgledaju izgubljeno!), da je uza se imao vatrogasni aparat.

”Šta ćemo sad pecati?”, upita Pritka.

”Možemo onako, sportski”, reče Komadina.

”Ili, da postanemo lovci?” predloži Tahir, podiže masku pod mišku i štap baci u more.

Komadina dohvati bilježnicu i, kao da je ona napravljena od najfinijeg i najnježnijeg tkiva, pažljivo je vrati u kantu.

Pritka istrese crve u dubinu.

”Možda u moru opet ožive?”

”Čudo je more!”, reče Tahir.

(zurnal.info)