RUDARSKA TRAGEDIJA: Smrt nevidljivih ljudi

Jeste li i vi, u djetinjstvu, kada je vaš svijet još bio mlad i u njemu rasle zablude, one koje su činile floru i faunu Rajskog vrta, zablude kojima dugujemo predstavu o čistoti i nevinosti svijeta, jeste li, kažem, i vi vjerovali da u stvarima postoje mala bića koja ih pokreću?

Šta bi drugo moglo pokretati, pa recimo -  sat, ako ne patuljci koji skakuću po njegovim zupčanicima i uz zvuke Čajkovskog nose i guraju vrijeme sâmo? Znate o čemu pričam: živopisna, slatka bića, kao u onom crtanom filmu o malim obućarima koji uz savršenu koreografiju udruženog rada, opravljaju cipele i uče djecu da je rad nešto lijepo i plemenito.

Čudovišni stroj

Jeste li vjerovali u to?

Pitam, jer ja jesam.

Kasnije, naravno, shvatimo da je svijet čudovišni stroj koji ne pokreću patuljci, nego pohlepa, nepravda i moć, da srce industrijske proizvodnje ne kuca u ritmu ruskih kompozitora, nego su to paklenski ritmovi, koji rađaju plamen što ga tvornički dimnjaci, strašni kao zmajevi iz priča o davnim vremenima, bljuju u nebo.   

Kada se odrasli ljudi ponašaju kao da sve one stvari koje svakodnevno koriste, bez kojih ne mogu zamisliti svoj život, ne stvaraju ljudi, sa svojim jedinstvenim licima, imenima, porodicama, mukama i nadama, nego nevidljivi patuljci - nije to svar infantilnosti, nego cinizma.

Neko odvozi smeće, čisti ulice i razgrće snijeg. Neko kopa rudu bez koje ne bi bilo energije bez koje, opet, ne bi radio televizor koji smo upalili i čuli da su u Raspotočju stradali rudari.

Tragedija nikada ne stiže nenajavljena. Tagedija ima fine, građanske manire. Sada, kada su rudari mrtvi, čitamo kako su njihove smrti u kopovima česte, kako se zataškavaju, kako poslove od kojih zavisi bezbjednost ljudi rade nestručni, partijski pioni. Sada smo obaviješteni kako se tragedija mogla očekivati. No sve je to kasno, odveć kasno. Današnji je čovjek kao šibica: pročita u novinama o nepravdi, to ga uznemiri, tada plane. Pa se brzo ugasi.

Njih se, rudara, sjetimo kada poginu. Žao nam ih je, naravno da jeste, ali ubrzo stiže vijest o novoj tragediji, negdje drugdje, kamo tada seli naša sućut.

Radnici su, svakako ste primijetili, nestali i iz američkih filmova. Kad ste posljednji put u holivudskom filmu vidjeli čovjeka kako nešto proizvodi rukama? Ako i prikazuju zaposlene ljude, prikazuju ih kao službenike, koji sjede u uredima, u svojim telećim boksovima. Ponekad, doduše, vidimo konobaricu ili radnika na pumpi – ugostitelje, uslužne djelatnosti, one koji opslužuju junake koji ne rade.

Ima i filmova koji prikazuju probleme, čak i prokletstva nekih zanimanja – kako je teško biti holivudski producent ili njujorški advokat, sa kako mnogo problema i moralnih izazova se suočavaju policajci i službenici vašingtonske administracije...

Ali kamere ne ulaze u fabrike i rudnike da prikažu proces rada. Tačka.

Zato što proces proizvodnje treba ostati skriven.

Kako uopšte izgledaju?

Još malo pa se nećemo sjećati ni kako radnici izgledaju. Kroz generaciju ili dvije, djeca novog, evropskog Balkana neće ni znati da su nekada postojale fabrike u kojima su ljudi nešto proizvodili i tako zarađivali za život svojih porodica. Ali mi nešto stariji ih se sjećamo, naših radnika, koji su naši postali tek kada su izumrli, kada smo ih izgubili.

Sjećamo ih se kako u prodavnicama u društvenom vlasništvu kupuju jeftinu hranu ili iz velikih staklenih boca piju pivo na obližnjoj klupi. U socijalističkoj Jugoslaviji se preko rudarskih nesreća nije olako prelazilo. To su bile nacionalne tragedije. Napokon, bila je to zemlja koja je podignuta na ideologiji rada. Zemlja Alije Sirotanovića, koji je za osmočasovno radno vrijeme iskopao 152 tone uglja („253-ja kolica“, stajalo je u službenom izvještaju), odbio stan ponuđen kao nagradu i od Tita tražio samo „veću lopatu“.

Jeste: Titova se Jugoslavija zvala radničkom zemljom – ali radnici i rudari su u njoj bili gubitnici, baš kao u svakoj drugoj zemlji svakog od svjetova i vremena. Mi, iz srednje klase, često smo ih sažaljevali, onako, sa sigurne distance i malo izvisa – kako zapadnjačka srednja klasa sažaljeva gladne Afrikance, Azijate pod cunamijem ili nas, ratoborne Balkance – ali nikada nismo iskreno voljeli vazda umorne trudbenike, zato što smo osjećali da u hijerarhiji te tobože radničke zemlje nema nikog ispod radnika i rudara, da su rudari i doslovce u jami ispod društva, zato što su se svi sinovi inžinjera i pisaca osjećali superiornim u odnosu na njih, kao što se danas djeca vlasnika kockarnica, lanaca mesnica i raznih članova raznih upravnih odbora osjećaju superiornim u odnosu na djecu inžinjera i pisaca.

A svi se mi, zajedno, osjećamo superiornim u odnosu na one nevidljive ljude koji pokreću naš svijet.

Bez njih ne bi funkcionisali naši gradovi, bez njih ne bismo imali sve one luksuze na koje se tako brzo naviknemo i onda želimo nove, jer držimo kako nam pripadaju.

Da nam ne smetaju…

Kada oni štrajkuju, nismo sretni. Jer, šta smo im mi krivi: naravno, podržavamo ih u borbi za njihova prava, ali moramo li zbog toga ostati bez grijanja ili zarobljeni na aerodromu ili željezničkoj stanici?    

Oni svoj posao obavljaju od zemljom, ili noću, ili oboje, u trećoj smjeni rudnika na primjer, daleko od naših očiju. Kada napustimo domove i rutinski prođemo kroz svoje gradove, njih tu više nema – njihov posao je završen, a dio njihovog posla je da ostanu nevidljivi, da nam ne smetaju.

Tekst prenosima sa stranice Al Jazzere

(zurnal.info)