SARAJEVO, GRAD NA MORU: Svi mi nekud i nekako plovimo

VLAK

U djetinjstvu sam puno putovao vlakom. Nikad neću zaboraviti noći provedene na liniji Subotica – Mostar. Teško je danas uopće zamisliti takva putovanja željeznicom po balkanskim gudurama. Željeznički kolodvori bili su mjesta koja su pulsirala životom. Gužva je bila neopisiva. Ljudi sa sobom vukli teške kožne torbe i kartonske kutije povezane konopcem, vukli su djecu za sobom, buka je bila neopisiva.

Mi, djeca, često smo znali sjediti ili ležati na velikim putničkim torbama postavljenim na pod hodnika. Gužva u vlaku bila bi tolika da su ljudi po cijelu noć stajali.

Mostarski željeznički kolodvor u mom je djetinjstvu bio posebno mjesto. Tu sam se iskrcavao jureći u zagrljaj bake i daidže, unaprijed se radovao ljetu koje ću provesti na „Pijesku“ ludirajući se s prijateljima po riječnim brzacima. S istog sam kolodvora odlazio u blatnjavu i žutu vojvođansku jesen tužan ali i uzbuđen zbog novog početka, a svaka nova školska godina djetetu se čini kao neki potpuno novi početak.

Jedna od stvari koja me najviše rastužila nakon rata jeste pustinja koju sam zatekao na željezničkom kolodvoru u Mostaru. O toj sam pustinji napisao i pjesmu. Malo je koje mjesto, za mene, toliko metaforično. Sudbina željezničkih kolodvora je sudbina naših života. Tamo gdje je život najviše pulsirao zavladala je tišina. Svijet u kojem smo rasli, dakle i svijet željeznica, nestao je. S njime je nestala cijela jedna kultura življenja.

Pišući o propasti hrvatskih željeznica Jure Pavičić je na jednom mjestu ustvrdio kako je propast željeznica zapravo poraz kolektivnog i solidarnog. Pobjedu je u novom vremenu odnijelo usamljeno individualno putovanje vlastitim automobilom po novoizgrađenim autocestama. Novi život đaka, studenata, radnika više ne počinje ukrcavanjem u pretrpani vlak.  

Nisam jutarnji tip. Većina ljudi s kojima se družim i radim uglavnom zna da me ne treba zvati prije podneva. Ali kad god trebam ići za Sarajevo nije mi problem probuditi se u 6 ujutro i otići na jutarnji vlak, jedan od dva putnička koliko ih dnevno prometuje na toj relaciji.

To sam učinio i prošlog petka, 5. prosinca 2014. godine. Priznajem, južnjak sam i teško me nagovoriti da bez posebnog razloga krenem u Sarajevo. Na ovaj put me nagovorio moj dugogodišnji prijatelj Sanel Marić Mara. Te noći Mara je imao koncert u sarajevskom art kinu Kriterion. Imao je i pomalo suludu ideju da mu gostujem na koncertu. Ne žalim se, odrastao sam čovjek i znam da vas nitko izuzev prijatelja ne može dovesti u toliko neugodnu situaciju kao što je izlazak pred koncertnu publiku i čitanje bijednog izgovora za književnost kakav tiskam u svojim knjigama.

Neću pisati o impresivnom krajoliku kroz koji prolazi pruga. Kupei u vlaku su krajolik mog djetinjstva u kojem se osjećam ugodno. To mi je sasvim dovoljno i ne predstavlja mi smetnju jadno stanje u kojem se nalaze vagoni i željeznica uopće. Uostalom da vlak ne prometuje na relaciji Mostar – Sarajevo teško da bi me itko nagovorio na to putovanje. Toliko sam puta, dok sam živio u Sarajevu, autobusom prošao tu relaciju da sam uvjeren da na svijetu ne postoji dulja cesta od one između Jablanice i Konjica.

SIVILO

Edo Popović je jednom rekao da ako već postoji pariški plava da bi morala postojati i zagrebački siva. To je istina, ali i sarajevskom sivilu se mora priznati posebnost. A u sivilu vreba samoća kao neka podmukla zvijer. Lijepo je to jednom rekao moj prijatelj Mila Kralj: ponekad mi se čini da nidgje na svijetu nema takve samoće kao u Sarajevu. Tko zna zašto sam i ja to sebi utuvio u glavu.

PIJACA MARKALE

Mogao sam o tome pisati i kad sam pisao o željezničkom kolodvoru. Ali kolodvori su slični pijacama po jednoj stvari. Oko tih mjesta možete vidjeti svu bijedu i užas koju živi čovjek u nekoj zemlji. Tuda se uvijek vrzmaju živopisni likovi koji u gunguli vide neku svoju šansu za tko zna što. Kavane su bijedne i jeftine. Ljudi i u sred ljeta djeluju promrzlo i kao da preklinju.

Mene bijeda rastužuje u toj mjeri da me ponekad treba zaustaviti kako ne bih sav novac ostavio nekoj baki koja na improviziranom kartonskom stoliću prodaje na kockice narezanu tikvu. Uostalom, što bih radio s vrećicama punim tikve u Sarajevu gdje nemam čak ni kuhinju u kojoj bih mogao spremiti gustu juhu po receptu mog prijatelja Gutija.

No, dok su kolodvori opustjeli i čudni likovi su upadljivi u toj pustinji, dotle se na pijacama još uvijek sijeku i susreću različite sudbine. U cijeloj ljudskoj povijesti nije život nad smrću izvojevao baš puno pobjeda. Pogledajte samo mrtve željezničke kolodvore u ovoj jadnoj zemlji. Ali na pijaci Markale situacija je posve drugačija. O tome sam razmišljao dok sam prolazio pored nje tog sivog sarajevskog petka.   

SKENDERIJA

Kad kažemo Skenderija svi pomislimo na plato ispred sportskog centra i Doma omladine. Puno je mjesta u našim gradovima čija nam sudbina govori koliko su naši životi izbačeni iz kolosijeka. Eto, pisao sam o željezničkim kolodvorima. Tamo gdje je nekad stolovao život, kuda su ljudi hrlili svatko svojim poslom danas prolaze samo rijetki. Skenderija u našem imaginariju postaje običan parking. Plato je oronuo, a sivilo socijalističke gradnje se produbilo. I beton može propasti. Useli se u njega tuga napuštenosti.

KONCERT

Onaj blesavi Mara je uvijek imao nešto uvrnuto u svojoj glazbi. Emociju koju je teško opisati, ali se s njom lako povezati. Na takve koncerte ljudi ne idu tek onako, više se tu radi o nekakvom hodočašću. Jebiga, samo je u ovoj zemlji moguće da lijepa pop glazba bude na razini kulta. Ali, možda upravo zbog toga, ti koncerti budu toliko posebni, natopljeni emocijama. Na takvim su koncertima svi ljudi u publici prijatelji. Osjećaju da su povezani.

Bilo je lijepo vidjeti Dileta s gitarom na bini. Damirovo pjevanje na tvrdo nepce me uvijek naježi. A ja sam se opet našao u siatuaciji u kojoj sam se pitao: što ja radim ovdje. Uvijek mi se to događa. Kakav se konj da nagovoriti da usred koncerta izađe na binu i čita stihove? Odgovor ćete naći ako pogledate neku moju fotografiju. Ali prošlo je prilično bezbolno. Ljudi su bili nježni prema meni, uviđavni. Pristojna neka publika. Prijatelji.

NOĆ

Noću Sarajevo postane grad na moru od piva i rakije. Svi mi nekud i nekako plovimo.   

(zurnal.info)