SELFIE S DIKTATORSKOM FRIZUROM: Tuđe hoćemo, svoje ne damo

Sociolog René Girard, čiju smo knjigu “Promatrah Sotonu kako poput munje pade” više puta posjećivali u serijalu Melanholija ljevice, tvrdi kako je istorija tako nesretna i beznadna između ostalog zato što se odvija u “mimetičkim ciklusima”.

Po Girardu, čovjek se ne razlikuje mnogo od kukca u Del Torovom filmu Mimic – Del Torov kukac oponaša ljude, dok čovjek oponaša bližnjeg svog. Kukac na filmu to čini ne bi li ostao neprimijećen u Njujorku, u ljudskom mravinjaku, dok čovjek to čini jer je vođen mimetičkom žudnjom. U najkraćem: čovjek želi ono što drugi čovjek ima. Naravno, čovjek ne da i spreman je silom braniti ono što on ima a drugi čovjek želi. Što ga ne sprječava da i on želi ono što drugi ljudi imaju.

TUĐE HOĆEMO SVOJE NE DAMO

Ta “tuđe hoćemo – svoje ne damo” životna filozofija ljudsku vrstu dovodi u stanje permanentnog rata svih protiv svih. Tu činjenicu traljavo prikrivaju takozvani kultura, civilizovanost i međunarodno pravo. Šta su bila sva velika carstva, ona koja su nas civilizovala, nego istorijski trijumfi tuđe hoćemo - svoje ne damo principa? Kako se, ako ne tako, akumuliraju velika bogatstva? Zašto istorija kao velike pamti one koji su od drugih najviše otimali, ako ne stoga što su oni heroji principa koji je pokreće, mračne želje za onim što pripada drugome? Zašto su, ako ne zbog toga, počinjali i danas se vode ratovi? Ta nisu valjda zbog lijepih Grkinja, kao kod Homera? Naravno, šalim se: i taj je rat počeo otmicom žene koju jedan ima a drugi želi.  

Od laži se gradi poredak u svijetu, veli Kafka. Tako je, učitelju, tako i nikako drugačije, a tome još dodajmo: belaj je ime poretku u svijetu. Vladati svijetom znači kontrolisati belaj.

Kada je poredak ugrožen i pred pucanjem, biće očuvan tako što će se rat svih protiv svih preokrenuti u rat svih protiv jednoga. Pred svjetinu će biti bačen takozvani žrtveni jarac. Ta se priča iz arhaičnih mitova preliva u Bibliju, gdje ulogu žrtve ima Isus. Ono što biblijsku priču o raspeću čini drugačijom je visina uloga: žrtvovani je božiji sin.

Ni sami Bog, čak ni svojim zapovijestima, od kojih posljednja kaže:

“Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!”
nije uspio prekinuti poredak mimetičkih ciklusa.

Zato se njegov sin žrtvuje za ljude, ne bi li ovi nadalje pošli za njegovim primjerom, pa umjesto nevaljalce oponašali njega. Ali, pardon my french, jebi ga: pokažite mi normalna čovjeka koji bi radije završio na krstu nego na tuđoj ženi?   

Akti nasilja nad žrtvenim jarcem donose crnu katarzu - oni ponovo učvrste zajednicu. Problem je u tome što je katarza lažna a njeni efekti prolazni. Stvar će se ponoviti. Zato Girard istoriju promatra kao, rekosmo, niz mimetičkih ciklusa.

BOG JE DALEKO A TIRANIN BLIZU

Kao što znamo, Bog je daleko a tiranin uvijek blizu. Jedan, Kim Jong Un, odlučio je da prekine praksu po kojoj su stanovnici Sjeverne Koreje do sada imali slobodu da odaberu frizuru sa popisa “stilova” koje je odobrila država. Kako je - tvrde crnogorski mediji -  javio BBC, ubuduće će svi muškarci u Sjevernoj Koreji  morati da nose istu frizuru kao i vrhovni vođa.
Pjongjang je ovaj zakon, navodno, donio prije dvije sedmice.

Zapadna propaganda tvrdi da “mnogi stanovnici Sjeverne Koreje nisu oduševljeni jer ova frizura većini muškaraca ne pristaje”. Čuj, kao da vođi pristaje? Ako je frizura dobra vođi, gdje neće biti dobra podanicima? Za sada, kaže se dalje u novinskom izvještaju, žene će i dalje moći da biraju jednu od nekoliko frizura koje je država odobrila.

Ovdje treba po strani ostaviti svaku političku korektnost i smoći hrabrosti primijetiti kako je Sjeverna Koreja došla na ivicu rješenja problema koji je mučio i Boga i Girarda.

Stvar je jednostavna: Kim Jong Un bi i svim ženama trebao naložiti da nose istu frizuru kao i on. Zapravo, morao bi narediti da sve što postoji u Koreji, i živo i neživo, izgleda isto kao on. Ako bi svi bližnji u Koreji, kao i njihove kuće, žene, sluge, sluškinje, volovi i magarci izgledali kao Kim Jong Un, niko ne bi želio ništa tuđe – kao ni ništa svoje, uostalom. Na taj način, Veliki vođa bi svoj narod napokon prisilio da poštuju Božiju zapovijest. Dobro, to jest tuđi Bog, ali nema veze, jer i taj bi Bog, kao i Isus na krstu, umjesto kao Džim Morison ili Če Gevara, morao izgledati kao Kim Jong Un.   

Preostaje da vidimo hoće li Veliki Vođa smoći snage da slijedeći vlastitu veliku zamisao, ode “daleko, do krajnjih granica”, gdje “more uzima od neba”.

200 NA SAT PO FEJSBUKU

Do tada, dešavaće nam se stvari nalik na ono što se neki dan desilo mom dobrom prijatelju.

U sestre mu mali, još nije punoljetan, stalno mu išće golfa: da izađe sa prijateljima, da izvede curu. Moj prijatelj dobar čovjek, meka srca, razumije mladost, pa da auto.

Onda mu jednog dana na mail stigne slika sa fejsbuka. Gleda on: je li njegov golf? Jeste. Neko iz kola slikao brzinomjer njegovog auta, a na brzinomjeru kazaljka na 200.

Svakako ste primijetili kako ljudi na fejsbuk ne postavljaju fotografije na kojima ispijeni i neispavani, nakon nedjelja čitanja, stoje nad Hegelovom knjigom a u očima im vidiš: ne kontam. Ljudi žele ono što drugi ljudi imaju, ali ne i njihove članske karte biblioteke. Ljudi ne žele oponašati ljude koji uče. To znamo iz škole: ko uči, on je odlikaš, njega tuku.

Kad snimaju selfije, ljudi ne žele izgledati kao eksperti za sufizam i gotsku arhitekturu, nego kao glumci i porno zvijezde. Izlišno je pitati čovjeka želi li IQ 180 ili penis od 25 centi.
Eto, to je problem.

Kako mislite, je li problem to što nemamo 180 ili 25?

(zurnal.info)