SJEĆATE LI SE RADNIKA: Svijet koji smo znali na oči nestaje

Kad ste posljednji put u holivudskom filmu vidjeli čovjeka kako nešto proizvodi rukama? Ako i prikazuju zaposlene ljude, vidimo ih kao službenike koji sjede u uredima, u svojim telećim boksovima. Ponekad, doduše, vidimo konobaricu ili radnika na pumpi –one koji opslužuju junake koji ne rade rukama.

 Ima i filmova koji prikazuju probleme, čak i prokletstva nekih zanimanja – kako je teško biti holivudski producent ili njujorški advokat, sa kako mnogo problema i moralnih izazova suočavaju se policajci i službenici vašingtonske administracije... Ali kamere ne ulaze u fabrike. Tačka.

Zato što su fabrike u Aziji. I zato što proces proizvodnje treba ostati skriven. Da se tankoćutnom demokratskom i liberalnom čovjeku ne bi ogadili njegovi komoditeti. Zato što sve ima biti transparentno, izloženo sudu javnosti – to je tako bitno za snagu naših demokratija...

Sve osim one, kako smo znali, pa više ne znamo, najvažnije stvari: procesa proizvodnje i akumulacije dobara. Sve se ima razotkriti, ne bi li se to prikrilo.

RAD ODUMIRE

Da li zbog grižnje savjesti, jer nikada nisam naučio da doista prihvatim te ljude, prave radnike, da li zbog toga što sam bio loše  dijete radničke Jugoslavije, volim Petersenov film "The Perfect Storm". U kojem mali ribarski brod malih ljudi iz malog grada u Massachusettsu zahvati moćna super-oluja. Koja ih na kraju proguta. Taj film volim između ostalog i zato što rad, ljudsko pregalaštvo koje se suprotstavlja prirodi prikazuje kao herojski čin. Ljudi u Petersenovom filmu radom stižu do trijumfalne smrti. The Perfect Storm počiva na pretpostavci da rad ima snagu da transcendira.    

Manuelni, rad, rekosmo, odumire.

U koliko naših gradova, recimo, više ne možete kupiti domaću jufku za pitu? Zvuči poznato: mala radnja u sjeni sahat-kule, gdje se kupovala jufka i kadaif, nije izdržala pojavu velikih trgovinskih lanaca koji su istrijebili male zanatske radnje.

Puknu vam cipele – nemate ih gdje popraviti. Nema više obućarskih radnji. Ljudi, uostalom, sve manje hodaju. I po hljeb i mlijeko se ujutro ide kolima. Još malo pa će noge doživjeti sudbinu mozga - neće nam više trebati. Šta u takvom svijetu da rade šusteri, koji su svoje živote provodili u plavim mantilima, u malim, tamnim radnjama, u mirisu ljepila, krpeći cipele da preguraju još jednu zimu? Ima li šanse da opstane šuster, taj neprijatelj sistema koji počiva na tome što svake godine stare cipele bacite i kupite tri para obuće koja vam ne treba.
Popravljati stare stvari i tako sprječavati ljude da kupuju nove – to je terorizam. A sa teroristima se, kao što znamo ne pregovara. Stoga, baj-baj šusteri.

Popili biste bozu, koja vas uvijek sjeti djetinjstva? Neće moći. U slastičarnama gdje su prodavali bozu, sada prodaju sokove takozvanih renomiranih svjetskih brendova, sa pulpom i alojom. Tamo gdje su nekada pravili dobre tulumbe, sada prave nejestiv tiramisu.

Pokraj zgrade u kojoj sam živio, u sarajevskom naselju Dobrinja, tamo gdje su trolejbusi dovršavali svoj krug i započinjali novi, postojalo je malo naselje radničkih baraka.  Ponekad bi, za tihih ljetnjih noći, do mene doprlo zveckanje flaša zidarskog piva i unučića sa šljivom kojima su se uspavljivali. Tada bih izašao na balkon i naprezao se da ih vidim. Uzalud: pogled je dopirao samo do parkinga, do posljednjih bandera gradske rasvjete, ispod kojih su prolazila vozila gradskog saobraćaja. Iza prstena svjetlosti bio je prostor koji je imao ostati u mraku, neviđen: drvene kućice u kojima su živjele siluete koje su danju radile na visokim zgradama i ložile visoke peći – tamo su bili naši radnici, koji su pijani pjevali Šabana i razmišljali o svojim porodicama, zavičaju, ili kamo već idu misli tužnih ljudi.

Da bi se razumio taj život u radničkim barakama, potreban je Dostojevski. Umjesto slavnih udarnika koji grade našu svijetlu budućnost, umjesto heroja rada, u tim barakama su, ali to znam tek danas, umorni ljudi u poderanim čarapama pušili i zurili u plafon. To nije bio prizor iz bajki o socijalističkom samoupravljanju, nego slika iz “Zapisa iz mrtvog doma”. Ti radnici nisu gradili svijetlu budućnost svoje djece – njihova su djeca na svijetlu budućnost imala manje izgleda od djece onih koji nisu rukama radili. Oni su bili na robiji, a da nisu počinili zločin i da im nijedan sud, osim ako sudom ne smatramo čin rođenja, nije izrekao kaznu.

Kroz generaciju ili dvije, djeca naših novih država neće ni znati da su nekada postojale fabrike u kojima su ljudi nešto proizvodili i tako zarađivali za život.

Mi nešto stariji ih se sjećamo, naših radnika, koji su naši postali tek kada su izumrli, kada smo ih izgubili. Sjećamo ih se kako u prodavnicama u društvenom vlasništvu kupuju jeftinu hranu ili iz velikih staklenih boca piju pivo na obližnjoj klupi.

Jeste: Titova se Jugoslavija zvala radničkom zemljom – ali radnici su u njoj bili gubitnici, baš kao u svakoj drugoj zemlji svakog od svjetova i vremena. Mi, iz srednje klase, često smo ih sažaljevali, sa sigurne distance i malo izvisa, onako kako zapadnjačka srednja klasa sažaljeva gladne Afrikance, Azijate pod cunamijem ili nas, ratoborne Balkance - ali nikada nismo iskreno voljeli vazda umorne građevinske i fabričke radnike, prosto zato što smo osjećali da u hijerarhiji te tobože radničke zemlje nema nikog ispod radnika, zato što su se svi sinovi inžinjera i pisaca osjećali superiornim u odnosu na njih, kao što se danas djeca vlasnika kockarnica, lanaca mesnica i raznih članova raznih upravnih odbora osjećaju superiornim u odnosu na djecu inžinjera i pisaca.

SVIJET NA OČI NESTAJE 

Ovo je tekst o stvarima koje su nestale. A dok su nestajale, oni koji su nestali sa njima, ni o čemu drugome nisu pričali, osim o tradiciji i identitetu. Ali tradiciju i identitet ne čine velike vjerske i patriotske priče koje se pričaju uz espresso, pod suncobranima sa logotipom coca-cole. Tradicija i identitet nemaju nikakve veze sa vjerskim zajednicama, nacionalnim strankama, manjinskim pravima, etničkim projektima, nacionalnim akademijama i književnostima.

Tradicija i identitet, to vam je Frank Caprain film uživo, to vam je kada svoje dijete povedete na tulumbe u slastičarnu gdje je vas vodio vaš otac, pa putem sretnete odavno penzionisanog obućara kojega se sjećate još iz djetinjstva, i sa njim se pozdravite učtivo, kako se pozdravlja sa starijim ljudima, kao što ste ga i onda pozdravljali, pa čitava scena djeluje kao zamrznuta u vremenu: kao da obućar nikada nije mrdnuo iz svoje radnje, kao da je čitav vaš život prošao između dva koraka: prvog, koji ste napravili držeći za ruku oca, i drugog koji pravite držeći dijete za ruku.

Svijet koji smo znali na oči nestaje. I nestaje sve većom brzinom. Pejzaži koje pamtimo – makija koja se spušta u more; rijeke od žutog cvijeta žukve koje se ulivaju u sve nijanse plavog, od prozirnih plićaka do modre pučine - postaju skladišta zalud iskorištenog građevinskog materijala koja neki zovu i naseljima.

Nestaju mirisi i zvuci sa kojima smo živjeli. Dok su postojali, bili su svakodnevni. Kroz njih smo prolazili kao da ih nije. Sada, kada ih doista nema, njihovo odsustvo osjećamo kao nenadoknadiv gubitak. Isto je sa bliskim ljudima i mirisom borove šume - mokra zemlja, smola, jod - u rano jutro: morali su nestati da bismo shvatili koliko su nam potrebni. Svaki taj nestanak nije drugo do kraj svijeta. Čitav život je niz intimnih, mikro-krajeva svijeta: ono što smo voljeli nestaje, a nostalgija postaje naša religija. Očajnički se trudimo da se prisjetimo što više toga. Ali sjećanje blijedi: tako je mnogo onoga što gubimo i tako malo onoga što uspijevamo u sjećanju sačuvati. I samo golema tuga, koju neki zovu melanholijom, dok smo je još u stanju osjetiti, svjedoči da je, tamo gdje se na koncu otvara zjapeća praznina, nekada bilo nešto.

(zurnal.info)