Pisma iz Paname: Skice sa zimskog putovanja po Španiji

Intro: Adagio

Započeo sam ovo pismo davno. Onda se umiješala smrt. Ništa prestrašno. Najavljena je došla po svoje. Nekada tako dođe najavljena i po redu. Rodimo se, rastemo, igramo se, učimo, borimo, smijemo, patimo, jebemo, starimo, borimo se, umremo.

Smrt se uglavnom rastuži kada mora doći ranije i prije reda.
Izgubio sam nit. Pismo se raspalo. Pjesme koje sam pisao morao sam ostaviti. Eno ih i sad tamo, nepomjerene. Nedovršene. Zaustavljen na pola zbirke. Koju bih dosad tri puta dovršio. Da nisam zanijemio. Nakon četiri godine ljeta vratio sam se u zimu. Nakon četiri pune godine tropskog ljeta čak su decembar i januar Mediterana uspjeli da mi utjeraju led u kosti. I stopala.

Otputovao sam. Bez kupovanja mape sa ucrtanim sporednim putevima. Bez bilo kakvih priprema. Bez ideje kako da stignem do baskijskog sela. Nisam znao da odlazim po sopstvene skice Španije, da ih vratim svom tropskom domu. Jer dom je tamo gdje nalaziš spokoj. I smrti te samo nakratko ubijaju. Dok gramofon živi vječno. Ali mu trebaju ploče.

Skica prva – Zvala ga je Morgan

Imao je sedamnaest godina kada je snimio A Night In Tunisia, i trideset i tri kad ga je žena upucala. Ambulantna kola zbog snježne mećave nikako da stignu, i nije preostalo ništa drugo nego da iskrvari.

Džez i heroin. Ništa novo. Biti jedan od najboljih trubača na svijetu i ne posjedovati trubu, to je već nešto. Biti spašen iz ambisa diacetylmorphina - dešava se ponekad. Skončati upucan revolverom u pauzi svirke, a da obarač povuče žena koja te je prethodno spasila od sigurne i ponižavajuće smrti u koju si srljao, to se već desilo samo njemu.

Zvao se Lee Morgan i bio jedan od najboljih džez trubača. Svugdje. Negdje. U New Yorku, na svijetu. Ikada. U klubu Slug's Saloon, East Village, dok je ispuštao posljednji dah.

Njegova ploča iz pedeset i osme je jedna od ovozimskih skica moje Katalonije. Omaž ispisan nedosviranom trubom. Vizije drugara na magičnim gljivama i usamljenost na čarobnom brijegu. Istine najednom postaju jasne. Gaudijeva hrabrost nije bila dovoljna da razbije tramvaj. Apokalipsa svijeta koja se upravo dešava, dešavala se i ranije. Nažalost, ništa posebno i novo nema u nama. Da li bi ga zvala Morgan da je to znala?

Skica druga – Očev sin, kontrabas

Pokušavam zamisliti situaciju, 1986. je godina i nezavisni kandidat Clint Eastwood postaje gradonačelnik grada koji se zove Carmel-by-the-Sea. Nešto kao kalifornijska verzija Biograda na moru. Mnogo zajebanija verzija.

Ok, da budem precizniji hajmo pozajmiti opis iz CA. Bluesa: Carmel je bio lep gradić. Podsećao je na one male gradiće na francuskoj rivijeri, sa niskim kućama, čistim ulicama, ležernim svetom, kafanicama sa stolovima napolju, suncem u izlozima.

„Ono što sam želio napraviti sa ovom pločom jeste da platim dug džezu iz kasnih pedesetih i ranih šezdesetih“, rekao je Kyle Eastwood o drugoj ploči koju sam donio sa sobom iz Barcelone.
 
Godina je 1986., Clint pravi pauzu od filmova. Ne prestaje, ali usporava. Posvećuje se familiji. Ovo je malo mjesto, nema previše posla. Ima vremena za muziku. Uvijek je volio muziku, posebno džez pedesetih i šezdesetih. U te dvije godine koliko je bio gradonačelnik, glumio je u dva filma i režirao isto toliko. Jedan od njih je Bird, o životu Charlie Parkera, oca bebopa.

I svi govore, a Charley Parker ih dovodi svojom svirkom do ruba vječnosti, pjevao je Kerouac.

“To je lirski hard bop“, nastavlja Kyle „koji ispunjavaju groove i sofisticirane harmonije, i najbolje su ga predstavljali Art Blakey sa Jazz Messengersima u vrijeme kad su u bendu bili Lee Morgan i Wayne Shorter, Horace Silver i njegovi snimci za Blue Note i razni kvinteti koje je Miles formirao tokom šezdesetih.“

Kylea sam gledao u filmu Honkytonk Man. Bio je dobar, sa ocem je glumio njegovog sina. Otac je režirao film. Uprkos tome, drago mi je da se sin ipak posvetio muzici i postao majstor bas gitare i kontrabasa. Naravno da Clint Eastwood nikada nije usporio, ali je stigao da ljubav prema džezu, zajedno sa svojom tadašnjom suprugom, bez greške prenese na sina.

„To je muzika koju volim i koja nikada nije prestala da me fascinira,  još od vremena kad sam je kao tinejdžer otkrio. Zapanjujuće je kako su sve te grupe imale momentalno prepoznatljiv zvučni potpis. Pitao sam se otkud izbija ova vlastitost i zaključio sam da je ona prvenstveno rezultat zajedničkog rada na duge staze. To je način razmišljanja i stvaranja muzike kakav sam pokušao ponovo povezati na novom albumu“, zaključuje.

Album se zove Timepieces. Odličan je i osmi u diskografiji basiste Kylea Eastwooda.

Outtro: Solea

Donio sam ukupno dvanaest ploča, po jedna skica za svaki mjesec. Među njima je i ona sasvim plava, sa crtežom ptice i lica, i natpisom 'Recent Songs'. Od ranije imam identičnu u Čapljini. Ovo je ipak špansko izdanje, savršeno očuvani primjerak iz dana kada je album objavljen. Trošiću ih polako, skici svakog mjeseca davati dovoljno vremena da se izliže, i o tome pisati.

Znam, grube su prve verzije crteža zimskih noći u Španiji. Na njima sam tek počeo da radim. Njihovim sjenama želim definisati ono što bih da gledam. Satima. Godinama. Beskrajem. Tu ni Miles Davis ne pomaže. Ni Lee Morganova truba u prašini zalagaonice. Ni metak mokar od njegove krvi u pauzi između dvije improvizacije - one koja je bila i one koja se nikada neće desiti.

Ne čujem Kataloniju. Bombe i dalje padaju po Guernici. Daleko je Andaluzija i ribari Galicije su utihnuli. Ostala je samo pučina. Nepregledna kao pustinja  Atacama. Sada znam, vidim sve jasno. Mjesto mi je pod vulkanom. Malcom Lowry i lapis lazuli su blues mojih namjera.

(zurnal.info)