Pisma iz Paname: Srce svake Amerike

Libre spiritus eremita

Otvaranje koktel bara je tvoja ideja. Grizeš budućnost za dupe hvaleći se usput kako poznaješ Danila Pereza. Bilo je neminovno da ga zamislimo kao stalnog gosta. Samo za njega ćemo imati klavir prekoputa šanka! - koliko ti je vremena trebalo da to smisliš? Dim je u očima, okeani se spajaju u valove, suha usta traže zabavu.

Postoji previše varijacija recepta za pripremanje Hemingway Daiquirija i sumnjam da ću ikada saznati kako su taj koktel tačno modificirali za najdražeg Ernesta. Vrag je u detaljima, no kad je detalja previše insistiram na ovoj verziji:

60 ml bijelog ruma
90 ml soka od grejpa

par kapi soka od višnje
zdrobljeni led
2 kriške limete

Priprema: sok od grejpa, bijeli rum i sok od višnje dobro promiješati.
Poslužiti s ledom i ploškicama limete ili grejpfruta ili limuna. Ispiti.

Ritual ponoviti sedam puta, pa se vratiti tekstu, sjećanjima ili razgovoru. U obzir dolaze i šetnje. Improvizirati. Sve postaje interesantnije i Panama  je još jednom blagonaklona. Koliko promila ti je trebalo da se prospeš po šanku i ispričaš sve o klaviru koji živi svoju najsporiju smrt u tvojoj kući, samo ponekad sviran dugim prstima dvije male ruke. Ni sat vremena se nismo poznavali.

Palcem preko usne

Sad kad razmišljam o tome, i nije neka misterija, bilo me je lako pročitati. U smrvljenom satu, u tmini i dimu, u starom dijelu grada, u baru s najboljom muzikom, pogleda fiksiranog na plakat sa Belmondom i Jean Seberg bilo me je lako navući na priču o umiranju za ljubav, Godardu i bebopu, o izgubljenima i ostavljenima, o zalutalima. O slomljenima.

Bila je to zamka koju s vremena na vrijeme moramo sami sebi postaviti, da provjerimo sopstveni puls, prebrojimo preostalo prije nego što se otisnemo u novo. I mjesec je sve manje stidljiv, dok moj glas odjekuje, pretvarajući razgovor u predavanje o bitnosti muzike koju je Martial Solal komponovao za À Bout de Souffle.

Još ima vremena da se zaustavim. Osjećam da ću opet okrenuti destrukciji zbog štete koju su Godard i Solal napravili svijetu nikada više ne radeći zajedno. Napravili su samo taj jedan film, sa zaljubljivom Jean i Belmondovim palcem na usni, umjesto oproštaja. Zaustavljam se.

 


Ukleti klavir

Pričam ti o talentovanom pijanisti i potencijalu obećanja koja je mogao ostvariti. Jedan od mnogih, odgovaraš. Zar to nije bilo pravilo života u bebopu? Svi su genijalci i svi su narkomani, uglavnom posrnuli anđeli i vragovi u nastanku.  Možda si u pravu, ali klavir je u mom vidokrugu i dokumentarni film o njemu je jedno od posljednjih evropskih sjećanja. Uspomena na život koji sve više blijedi, ostavljajući za sobom samo bljeskove melodija i poneki miris.

Šta piješ – pitaš. Tvoj balkon kao da je istkan od spokoja i odjeka postavljenog pitanja. Daiquiri Hemingway, odgovaram u dahu, iako tijelo traži mezcal, prvi put kušan na nekim davnim terasama Santa Tereze. Pružaš mi panamsko pivo. Hey! Ba-Ba-Re-Bop (Hey! Ba-Ba-Re-Bop). Zvao se Joe Albany... a Jazz Life je ime filma. Ime pijaniste u imenu filma. Ništa od toga ti ništa ne govori. Ličite previše da bi moglo biti drugačije.

Kasno je da se sada bavimo analizom samouništenja. Atmosfera svijeta koju uništenje ostavlja za sobom trenutno je nepodnošljiva. Svanulo je kada smo čuli klavir i kroz prozor na njemu vidjeli duge prste malih ruku. Jasno je da ćemo lako postati prijatelji. Djevojčica se probudila, vrijeme je za doručak.

Tvoja kćerka mi je poklonila amajliju za hvatanje snova. Uvijek je nosim oko vrata, mada ne znam da li me davi ili spašava. Ponekad u njoj uhvatim sebe, neuništive prošlosti i zamagljene budućnosti, u okruženju svega što nisam. Bez velike strasti da to postanem, započinjem proces oproštaja.

Mentalizam

Ono što mi najmanje treba je emotivno uplitanje sa ljudima. Ili životinjama. Odbijam bilo kakve veze. Pokušaji da se oslobodim seksualnosti tvojih pokreta upravo su ušli u neočekivanu krivinu. Nekima nježnost nije suđena i predvidljivost će ih sahraniti. Trikovi su odavno sve što znam. Varam ljude, osvajam sumnjičava srca, ostavljam im osmijeh. Pobjeđujem.

Ali nemojmo zaboraviti ko je kome prišao. Išlo mi je sasvim dobro bez ikoga za ovim šankom. Samo Hemingway Daiquiri i ja. Taj okus me vraća na ulice Havane koja se u mislima nije ni ohladila. Sve njene verzije, doživljene i zamišljene. Vreva ulica nezavisno od nemogućnosti revolucije. Bario Vedado kao adresa i posljednja pošta.

Vrijeme je zbunjeno jer godine više ne postoje. Lucky Luciano pruža ruke prema Che Guevari. Iz decenija poslije odmjerava ih Roque Dalton. Rastrgnut između automatske puške i stihova koje mora dovršiti vrišti: Viva la Casa de las Americas! Stomak Allena Ginsberga mu se pridružuje. Odzvanja smijeh Simone de Beauvoir. Neke priče ne zaslužuju početak i baš takve su savršene. Ispred mora bez valova si izgledao kao samoubica osuđen na slučajan uspjeh.

(zurnal.info)