SILOVANJE UZ OČE NAŠ: Šta nas čini čudovištima?

Znam ime čovjeka koji je ubio Džona Lenona. Ali to ime odbijam napisati.

Zašto?

Ekovo “Ime ruže”, kao što znamo, završava citatom iz “De Contemptu Mundi” Bernara iz Morla:  “od ruže negdašnje osta ime, imamo tek gola imena”. Dobro, ne baš citatom: u izvorniku stoji “od Rima negdašnjeg osta ime, imamo tek gola imena”.

Doduše… Julija Šekspirovom Romeu veli: “Drugo ime na sebe uzmi - ime nije ništa! Što nazivljemo ružom, slatko bi mirisalo i s drugim imenom”. No mislim kako je stari Bernar ipak bio u pravu: ruža će uvenuti, miris će iščiliti - ime je jedino što ostaje. 

Stoga - oduzeti ime je najveća, dakle (ni približno) adekvatna kazna za čovjeka koji je ubio najvećeg kompozitora popularne muzike.

Iz istog razloga neću napisati ime čovjeka koji je silovao svoje maloljetne učenice, o čemu danas revnosno izvještavaju mediji.

ŠTA TE ČINI MONSTRUMOM

To je, nažalost, priča bez kraja: hermetički zatvorena struktura moći na čijem čelu je ugledan, blagoglagoljiv, naš čovjek bi rekao: učen i mudar muškarac; religiozan i patriota, dobar domaćin takoreći. Priča je to o njemu... i djevojčicama. 

Mnoge su gnusobe, pa tako i pedofilija i silovanje, u našim društvima normalizovane u mjeri koja uveliko premašuje sve što smo spremni priznati – čak i onda kada ih osuđujemo. 

Kao klinac, poznavao sam nekoliko petnaestogodišnjakinja koje su bile u „vezi“ sa tridesetogodišnjim, četrdesetogodišnjim muškarcima. Niti meni, niti bilo kome iz mog društva, na pamet nije palo da bismo povodom toga nešto trebali poduzeti – nekome, negdje, to prijaviti, recimo. Kao klinac primiš informaciju: ona je mlada i lijepa, on je star, privatnik i bogat. Tako to, dakle, ide...

Čini li te to monstrumom? Ne, još uvijek ne. Da li te takvo iskustvo priprema da preuzmeš svoju ulogu u monstruoznom društvenom sistemu zasnovanom na moći  i nasilju koje iz nje proizilazi, nasilju kojim se ona održava? Apsolutno. 

Onda se pitaš: kad si postao svjestan šta je, zapravo, bilo „to“ što je on činio njoj? Nemam odgovor, zapravo. Što je tek još jedna u nizu stvari koja mi govori o nepouzdanosti arhiva sjećanja – u najmanju ruku, mojih arhiva sjećanja. Meni to govori da se najmanje možemo pouzdati u ono u što smo, navodno, sigurni. Najžešće treba propitivati ono što se „podrazumijeva“. Rekao bih da, žudimo li za nečim čvrstim, pouzdanim, to moramo tražiti tamo gdje ničeg čvrstog i pouzdanog nema – u sumnji? Što stremi velikom, uveliko promašuje. Žudimo li za istinitim, ili barem za autentičnim, valja nam ostati na marginama – tamo gdje se, kao u stelarnoj i neistraženoj poeziji Aleksandra Bečanovića,  „skuplja snijeg“.

Onda se pitaš: kad si postao svjestan kako je ime toj „vezi“ djevojčice i starijeg muškarca?

To je tek jedna od moći imena: iskustvo o kojem se ćuti postaje nešto posve drugo kada se o tome progovori, kada se imenuje. 

U ZATVORU

Jeste li muškarac? Jeste li nekad sebe zamišljali u zatvoru? Je li vam prošlo kroz glavu da bi najgore što bi vam se tamo moglo dogoditi bilo – da vas siluju? Nije li muško seksualno nasilje nad vama ono čega biste se u zatvoru najviše plašili? Zašto onda mislite da biti silovana nije najgore što se može desiti djevojčici u školi glume? Čemu onda „ali“? Čemu onda sva ta „zašto o tome nije govorila ranije?“ i ostala besramna pitanja koja, u konačnici, za cilj nemaju drugo nego izmisliti opravdanje za onoga ko je njoj učinio ono što je vaš najveći strah?

Žena je, od kad se rodi, u zatvoru – strožijem, opasnijem i neprobojnijem od bilo kojeg u kojem se mi možemo naći, ma šta da smo uradili. Razlog njene potlačenosti, ujedno i razlog naše muške privilegije, nije ništa što smo „postigli“, ništa za šta možemo preuzeti zaslugu, ništa za što bi njoj mogla biti pripisana krivnja. Ništa osim posve arbitrarnog  i posve neprihvatljivog nasilja. Ako postoji velika književnost, to je Kafka. Sav Kafka, ako baš hoćete, govori o – silovanju. Zakon – Očev zakon, ako baš hoćete -  ime je silovatelja.

Ustati protiv zakona koji vam, time što danas pristajete biti njegova žrtva, sutra daje moć da budete dželat, nije dovoljno. To je, možda, tek nešto više od ništa. To je, možda, početak.

(zurnal.info)