Arhiva
Odlomak iz knjige Sevdah: Šta sevdalije znaju o sevdahu
U saradnji sa izdavačkom kućom "Vrijeme" objavljujemo odlomak iz knjige "Sevdah" Damira Imamović
Već duže od decenije tragam za svim što su o sevdahu imali reći njegovi majstori. Donedavno sam vjerovao da je negdje iza starog sazlije Asima Jasike ili Ibrahima Ašćerića ostala sveska o zanatu sevdaha, neka sevdalijska Knjiga pet prstenova. Nada se postupno gasila kako sam shvatao da je antiintelektualizam postao tradicijom, ali i ponovo palila vjerom u prokleti bosanski individualizam. Zavidio sam majstorima klasičnih žanrova Istoka na majstorstvu koje su razvijali i prenosili, ponajviše zbog toga jer su vjerovali da im je obaveza ne samo izvoditi nego i znati šta izvode.
Sjećam se tačno trenutka kad mi je prvi put sinulo da je građenje specifičnog sevdalijskog znanja o sevdahu možda i ono najvažnije što žanru predstoji. Prisustvovao sam okruglom stolu koji je na jednom mjestu okupio one koji se bave muzikom (etnomuzikologe, novinare) i poezijom sevdaha (književne teoretičare, folkloriste, filologe). Zaprepastilo me je koliko su ta dva tabora međusobno podijeljena, koliko je svaki za sebe izgradio drugačije periodizacije, nomenklaturu i opsesivne teme.
Onaj ko pristupa sevdahu kao poeziji živi u svijetu Alberta Fortisa, J. W. Goethea, Vuka Stefanovića Karadžića, Ivana Franje Jukića, Safvet-bega Bašagića, Alekse Šantića, Osmana Đikića i savremenih akademskih pisaca kakvi su Hatidža Krnjević, Munib Maglajlić, Đenana Buturović...
Onaj ko se odluči baviti muzičkom stranom, čitat će Franju Kuhača, Ludvika Kubu, Belu Bartoka, Cvjetka Rihtmana, Vladu Miloševića... Moguće je da se čitaoci ova dva odvojena svijeta međusobno nikad neće sresti, osim možda u kafani ili na koncertu.
A tu ćemo biti mi – izvođači čiji zanat može ovisiti o njihovu radu. Upravo ćemo mi morati iskoristiti ovu jedinstvenu poziciju okupljanja perspektiva i sami za sebe sagledati žanr kao cjelinu. Tek će to omogućiti unutarnji razvoj sevdaha kao zanata koji uči iz svoje prošlosti i ne svodi se samo na repertoar.
Upravo s tom idejom poigrao sam se kad sam na albumu Abrašević Live (Damir Imamović Trio, 2008) snimio blues/jazz standard Summertime (Heyward/Gershwin) u sevdalijskoj verziji. Htio sam pokazati da sevdah počiva ne samo na svom repertoaru nego na nizu procedura koje mogu i od drugih repertoarskih jedinica napraviti sevdalinku. Baš kao što su pjesme iz drugih repertoara mogle u izvedbi Himze Polovine, Zaima Imamovića ili Emine Zečaj postati sevdalinke, htio sam pokušati učiniti isto i s nečim repertoarski dalekim. Vjerovao sam da bi to bio lijep iskaz o izrastanju sevdaha u zanat i umjetnost koja ima budućnost.
NA POLA PUTA
Sevdah nije samo u poeziji, niti samo u pjesmama koje su došle s Istoka. Opet, on očito nije ni samo južnoslavenska tradicija u koju niko od stranaca nije unio ništa svoga. Mislim da je njegova specifičnost nastala upravo u procesu prožimanja različitih svjetova. Zato njegovu umjetničku vrijednost treba tražiti ponajviše u sposobnosti sevdalija da žive u dvama svjetovima: u svijetu izvođača koji mogu izraziti mekamske ideje u kontekstu modernih tonskih odnosa i u svijetu poetike koja može očuvati specifičnu južnoslavensku narativnost u susretu s istočnim utjecajem i orijentalizmom Zapada.
Svirajući s muzičarima i na Zapadu i na Istoku često sam osjećao da stojim na pola puta. Obje strane doživljavale su me istovremeno kao svoga, ali i kao drugačijeg. Trebalo mi je vremena da shvatim to kao prednost i dio historije umjetnosti kojom se bavim.
U vrijeme kad sam počeo svirati sevdah, proces izrastanja i preimenovanja već je bio uglavnom dovršen. Sevdah je postao šifra koja oko sebe okuplja najrazličitije elemente izvedbe, poezije, muzike, kulture i identiteta. Na njegovu tijelu još su se mogli vidjeti tragovi rasta: umjetnički postupci (usmene i pismene) poetske kulture Južnih Slavena, mekamska tradicija Istoka, sazlijska kultura progutanosti novim svijetom, zapadnjačka bel canto tehnika, dikcija i planski fokus radijske kulture 20. stoljeća.
Za njegovo dalje izrastanje prijeko je potreban odnos prema budućnosti. Nažalost, konzervativci su nas dobro istrenirali da o tradiciji mislimo samo iz perspektive žalovanja za prošlošću pa nam sintagma “budućnost sevdaha” zvuči neobično. A ako izvodite sevdah i mislite da se u njemu nema ništa bitno novo reći, onda ste unaprijed mrtvi.
(zurnal.info)
