ŠTA ZABRANE GOVORE O NAMA: Transvestiti su preuzeli prime time

Devedesetih godina 19. vijeka, piše Filip Kor u knjizi “Kemp – laž koja govori istinu”, u Londonu je postojalo organizovano homoseksualno podzemlje. Ljudi koji su vodili uredne porodične živote, po pravilu engleska gospoda, upper class Imperije, uveče bi sebi nadijevali ženska imena, navlačili žensku odjeću i zabavljali se sa transvestitima. Ničeg nije nedostajalo, pa ni drag balova i drag prostitutki, koji(e) su se, kažu, okupljali(e) na šetalištu ispred Alhambra Mjuzik Hola.

Oskar Vajld, genije čijom je smrću počeo 20. vijek, redovno se spuštao u sjenovito londonsko gej carstvo. Danju, Vajld je imao običaj da sa ulice pokupi prosjake, odvede ih u najbliži otmjeni kafe i tamo im sa oduševljenjem priča o ljepotama antičke Grčke, što su prosjaci, podrazumijeva se, trpjeli samo zato jer im je Vajld plaćao piće. Noću, imao je običaj da sa ulice kupi muške prostitutke, podliježući strasti koja će ga, konačno, stajati slobode i života.

ZABRANE GOVORE O EPOHI

Društvene konvencije tog vremena u Engleskoj (i drugdje) tako su nalagale – homoseksualnost se smatrala sramnom. Nosila je teške, često fatalne posljedice po onoga uz čije bi je ime javnost vezala. Pravila igre su takva: zajednica će uvijek nešto smatrati nedopustivim. Stalna mobilnost i homogenizacija protiv tog zabranjenog i nedopustivog, konačno, omogućava zajednici da opstane. Kasnije, kažu, kada se sa istorijske distance gleda na neku epohu, njene zabrane i njene kazne za prekršioce tih zabrana pouzdano nam govore o epohi. Počinjena nepočinstva obično se pravdaju šlager-refrenom.

Takvo je vrijeme bilo. Ali tu smo pjesmu već mnogo puta čuli. Znamo da je refren lažan i da pjevač svoje opravdanje (koje se pjeva tonovima onoliko niskim koliko su visoki bili tonovi kojima je, onomad, izricana osuda drugih) – falšira. Kada jedan moral upadljivo glasno - kreštavim glasom koji ispaljuje u ono što je nanišanio uperenim prstom - i često izriče osude i proklinje, jasno je da ta glasnost ima jednu funkciju – ne da uplaši prestupnike, nego da prikrije šupljinu tog morala, u kojem glas, svejedno, kao i u svakoj pećini, odjekuje. Ponekad se, opet, desi da zajednica dospije do tačke kada se više ne može sakriti - tamo gdje je stajao moral, pa makar i šupalj, nema ničeg osim praznine.

Pokušajmo izbjeći famoznu istorijsku distancu (mjeriti jedno vrijeme mjerom drugog vremena, to je ta mudrost mudrih, je li?), koja je pouzdana koliko i - za savremenike zbivanja - nekorisna. Kada najebete, ne treba vam nikakva istorijska distanca da biste znali kako ste najebali. Oni koji dobiju po leđima istoga trena znaju sve o istoriji čija su žrtva. Istorijska distanca je za one koji mlate – ona je ime za nadu da će vrijeme isprati njihov nesojluk. Stoga, ne oklijevajmo: pokušajmo već danas vidjeti kakve su društvene konvencije u takozvanom nam regionu. Šta je ovdje i danas društveno neprihvatljivo? I ko je ovdje prisiljen povući se u podzemlje?

Homoseksualce kamenuju dok u povorkama prolaze gradom. Ili ih tuku na gradskim trgovima, u po bijela dana, kao nedavno u Podgorici. Ali su se zato transvestiti iz podzemlja preselili u televizijski prime time. Gledali ste nekada narodnjačke muzičke šou programe na Pinku? Onda ste svakako primijetili da pjevačice, otjelovljeni vlažni snovi naših muškaraca koji preziru homoseksualce, izgledaju, da prostite, kao transvestiti.

TRANSVESTITI PREUZIMAJU TRŽIŠTE

Krajem prošle godine beogradske “Večernje novosti” objavile su tekst sa upozoravajućim naslovom: “Porast prostitucije u Beogradu, transvestiti kradu klijentelu”. Eh, kakvi su ti transvestiti, povrh svega još i nelojalna konkurencija. Ali kako Večernje znaju da oni/one klijentelu kradu? Kako znaju da naši muškarci ne žele baš njih? Recimo, zato što upravo oni/one podsjećaju na naše najljepše žene, one sa Pinka?

Sagovornik Večernjih kaže: “Oni su vrlo traženi, ali su i njihove usluge skuplje. Mnogo vode računa o izgledu, higijeni, garderobi, nakitu...”.  I dodaje: Neke dame, ali i transvestiti, odlaze i "rade" i u inostranstvu, najviše u nekoj od bivših jugoslovenskih republika, poput Crne Gore ili Hrvatske. Uglavnom to čine preko preporuke i u letnjem periodu kad ih klijenti angažuju kako u vikendicama, tako i na krstarenjima, putovanjima”.  

Transvestitska estetika je, dakle, društveno prihvatljiva i sve poželjnija. Ona jamči uspjeh ne samo na estradi, nego i u prostituciji. A naš Oskar Vajld, da imamo takvoga, šta sa njim? Kakav bi status u našim nacionalnim književnostima imao Vajld? Ko bi takvoga kanonizovao? Da li bi naši intelektualci pisali nadahnute proteste kada bi ga neko nazvao “odvratnom pederčinom”, kao što su pisali nedavno, kada je tužilaštvo Haškog tribunala Njegošev “Gorski vijenac” dovelo u vezu sa Karadžićeviom zločinima?

Znamo što će dalje biti. Idioti će biti disciplinovani, neće više smjeti napadati ljude po trgovima. Javni će djelatnici, kako im se neće, uskoro pjevati unaprijed naučen tekst koji se za svaki slučaj, ako je neko zaboravio, pojavljuje i na ekranu – biće to politički korektne karaoke. Ekspertski žiri ocjenjivaće najbolje pjevače tuđih riječi i melodija, a sponzori javno nagrađivati pobjednike. Primiće se demokratija i kod nas, biće tu mnoštvo glasova. Ali tamo gdje je višeglasje, ne znači da nije i jednoumlje.

(zurnal.info)