Crno more (4): Staljinov progon pontskih Grka

Turski vodiči na prodaju u Taksim Meydane nude ovu priču o Katastrofē iz 1923: 
“Nakon proglašenja republike, Grci koji su živjeli u toj regiji vratili su se u svoju zemlju, i samostan Sumela je bio evakuiran i napušten.” 

Njihovu vlastitu zemlju? Vratili se? Oni su živjeli u Pontu gotovo tri tisuće godina. Pontski dijalekt nije bio razumljiv Atenjanima dvadesetog stoljeća. Njihov svijet je bilo crnomorsko primorje i njihove obiteljske veze u dvadesetom stoljeću odnosile su se na pontske Grke u emigraciji, u ruskom carstvu: na Kavkazu, Krimu i prostoru oko Azovskog mora. 

DVIJE SILE

Ali vodiči nisu sasvim pogrešni. Tokom devetnaestog stoljeća dvije povijesne sile su bile prisutne u drevnoj zajednici pontskih Grka: jedna ideologija i jedna praktičnost. Prva je bio grčki nacionalizam, koji je dolazio od Konstantinopola i Atene, istovremeno i moderan i romantičan. Druga je bio rast ruske moći oko Crnog mora i ratovi koji su slijedili i Rusiju proširili prema zapadu na Balkan i na obalno područje Kavkaza na istoku. Svaki rat je pojačavao tenzije između kršćana i osmanskih vlasti u Anadoliji i doveo do prelaska Grka u rusko carstvo i dolaska muslimanskih izbjeglica (većinom s Kavkaza) u Pont. 

Nakon rusko-turskog rata 1828 – 1829, 42.000 Grka, gotovo petina pontskog stanovništva, je slijedilo rusku vojsku. Još Grka je odselilo nakon krimskog rata, zaustavljajući se većinom u Gruziji i na Krimu, i još jedna emigracija se dogodila nakon rata između Rusije i Turske 1877 – 1888, dok do 1880. godine gotovo 100.000 Grka nije potražilo kršćansku zaštitu cara. Posljednja selidba se dogodila nakon Prvog svjetskog rata. Ruske jedinice koje su napredovale duž južne obale Crnog mora zauzele su Trapezunt između 1916. i 1918. godine i kad su se povukli još 80.000 Grka je otišlo u strahu od odmazde. 

Za razliku od toga je “pontska renesansa” došla sa zapada. Grčke zajednice oko Crnog mora iskoristile su ogromne trgovačke mogućnosti u devetnaestom stolje-ću. Bavili su se brodogradnjom, bankarstvom, uzgojem duhana i industrijskom proizvodnjom. Svoje blagostanje nisu iskoristili samo za investicije nego i za prosvjećivanje i kulturu. George Maraslis, na primjer, čija obitelj je došla iz Plovdiva u modernoj Bugarskoj, bio je gradonačelnik Odese od 1897. do 1907. Svojim vlastitim bogatstvom izgradio je škole, knjižnice, izdavačke kuće i škole za nao- brazbu učitelja ne samo u Odesi nego i u Trakiji, Plovdivu (“Phillipopolis”), Solunu, Krfu i Ateni. 

Trapezunt je dijelio to bogatstvo, osobito tokom desetljeća kad je luka bila zapadni terminal za rute iz Indije kroz Perziju (razvoj se naglo zaustavio kad je Sueski kanal otvoren 1869). U gradu je bilo evropskih konzulata i pola tuceta grčkih banaka. Pont je imao korist od vala osnivanja škola i s modernim obrazovanjem pojavila se posve nova, svjetovna generacija učitelja obrazovanih u Konstantinopolu i Ateni za koje grčki jezik nije bio pontski nego klasični. 

Prvi put su intelektualci radili na stvaranju pontske etničke nacionalne svijesti: to je zahtijevalo “porijeklo” i “korijene”. Anthony Bryer je istaknuo kako je “Triantap- hyllides, chaldijanski ravnatelj... krstio svog sina Periklo i poslao ga u Atenu iz koje se vratio 1842. kako bi predavao Ksenofona i klasični grčki jezik na trapezuntskoj školi... Do 1846. su ravnatelji škola preimenovali Gümüshane u otmjeni Argyropolis.” U tipičnom primjeru kulturalnog izuma nacije, učitelji su nastavili vezati Pont ne samo uz obitelji iz Bizantiuma nego i one iz Periklove Atene. U cjelokupnom grčkom svijetu oko Crnog mora događala se ista stvar. Učitelji i nastavni planovi su stizali iz Atene i donosili sa sobom novi koncept bivanja Grkom te su povezali grko-ortodoksne zajednice Crnog mora i “naciju” Grka. 

KRALJEVSTVO GRKA

To ni na koji način nije bio “mali grčki” nacionalizam ograničen na neplodni poluotok u Egejskom moru. Govornik u grčkom parlamentu 1844. objasnio je taj novooblikovani identitet: 

“Kraljevstvo Grka nije Grčka. Ona je samo dio, najmanji i najsiromašniji... Grk nije samo čovjek koji živi unutar kraljevstva, već i neko ko živi u Joanini, Serrai, Adrianopolu, Konstantinopolu, Smirni, Trapezuntu, na Kreti i u bilo kojoj zemlji koja je povezana s grčkom poviješću i grčkom rasom... Postoje dva glavna središta helenizma: Atena, glavni grad grčkog kraljevstva, i Grad, san i nada svakog Grka.” 
To je bila “Velika ideja”, vizija obnovljenog “carstva” s Gradom kao metropolom koja bi sezala od Atene do granice s Gruzijom i Ukrajinom. Ali “Velika ideja” je sad postala puno upečatljiviji mit o porijeklu, koji je vodio sve do Pantenona i stoe i bitke kod Maratona. 

Stoga je 1923. Hrizanthos, posljednji nadbiskup Trapezunta mogao voditi 164.000 pontskih Grka “kući” u Grčku – zemlju koja im je bila strana fizički, klimatski, politički i lingvistički. Kao što svi znaju, nisu imali gdje drugdje otići. Rusko carstvo se pretvorilo u Sovjetski Savez koji je bio sumnjičav prem Grcima sve od zauzimanja Odese i Sevastopolja od grčke vojske 1919. Gruzija u kojoj su se smjestile stotine tisuća pontskih Grka postala je nezavisna država nakon ruske revolucije ali su je ponovno osvojili boljševici. Napori na mirovnoj konferenciji u Versaillesu da se dobije međunarodna potpora za nezavisnu “pontsku republiku” ili za armensku državu u Maloj Aziji koja bi uključivala i Trapezunt i dala pontskim Grcima unutarnju autonomiju, završili su neuspješno. 

Grčku invaziju na Anadoliju, koju je podjario Lloyd George, razbio je Kemal Ataturk 1922. Sljedeća godina je donijela Sporazum iz Lausanne i “razmjenu” muslimanskih i kršćanskih manjina. Grci u Istanbulu i s gejskih otoka zapadno od Dardanela mogli su ostati još pola stoljeća, dok je većina preživjelih Grka otišla tokom grčko- turskih sukoba oko Kipra nakon 1974. “Velika ideja” je napokon bila mrtva. 

NACIJA UNUTAR NACIJE

Ali pontski Grci nisu nimalo bili mrtvi. Pont se iz zemlje čija su djeca bila raštrkana pretvorio u dijasporu. Jedan dio dijaspore je sad svoj život živio u Grčkoj, i ostali su za ostale grčke građane zagonetka, okrenuti sebi, nacija unutar nacije. Drugi dio je nestao iza utvrđenih zidina Sovjetskog Saveza, i vanjski svijet ih je, uključujući Grke, zaboravio. Ali pokazalo se da oni nisu zaboravili Pont ni Grčku. 

Većina Grka je u novom Sovjetskom Savezu živjela oko Crnog mora. Naseljenici koji su živjeli na sjevernoj obali Azovskog mora (“mariupolski Grci”) imali su vlastiti dijalekt i kulturu; bili su potomci stare zemljoradničke zajednice na Krimu koju je Katarina Velika dala preseliti u Rusiju. Ali većina je bila pontskih korijena. Grci su živjeli u lučkim gradovima, osobito Odesi, Rostovu i Sevastopolju, u plodnim kubanskim stepama, u primorskim gradovima i selima Gruzije i Abhazije i u planinama srednje Gruzije. 

Prve sovjetske godine su bile podnošljive, možda čak i ohrabrujuće. Grci su se brzo oporavili od posljedica građanskog rata. Zadržali su većinu svojih farmi i došlo je do snažnog procvata kulture: reforme grčkog alfabeta, bogatstva hrabrih i zanimljivih grčkih knjiga, časopisa i novina na kioscima; mreže obrazovnih institucija na grčkom jeziku uz podršku države. Na kubanskoj obali i u nekim predjelima Ukrajine osnovane su autonomne grčke regije. 

Ali, nakon kolektivizacije poljoprivrede 1928. i Staljinovog prisvajanja vrhovne vlasti, Grci su se gotovo preko noći od povlaštenih tokom Revolucije pretvorili u žrtve. Sve vezano uz njih sad se definiralo kao kontrarevolucionarno: njihova tradicija slobodnog poduzetništva, njihove veze s vanjskim “imperijalističkim” svijetom, osobito s Atenom (mnogi su imali grčke pasoše), njihova nezavisna kultura. Grci u južnoj Rusiji i Ukrajini snažno su se protivili oduzimanju svojih farmi, i tisuće ih je bilo uhićeno. Dok se “velika čistka” odvijala u 1930-im, njihove kulturne i političke vođe osuđivali su za izdaju ili trockizam i ubijali. Grčke škole su se zatvarale i grčka knjige uništavale. U južnoj Rusiji se politički progon ubrzo pretvorio u etnički progon; čitave grčke zajednice su bile uhićene i deportirane. Dr. Effie Voutira koja je provela niz istraživanja među pontskim Grcima u bivšem Sovjetskom Savezu, procijenila je da je 1936. oko 170.000 Grka protjerano u Sibir i srednju Aziju. 

DRŽAVNI TEROR

Ali to je bio samo uvod. Puni zamah državnog terora protiv Grka dogodio se nakon Drugog svjetskog rata. Kao i krimski Tatari, Čečeni, ruski Nijemci, Grci su u Sovjetskom Savezu postali osuđena nacija, te prognani. 
70.000 krimskih Grka koji su gotovo svi bili pontskog porijekla, bili su prvi na redu. Zatim Grci iz Kubana i južne Rusije. Naposljetku, ogromna akcija koja je planirana mjesecima unaprijed, provedena je noću između 14. i 15. januara 1949. opkoljavanjem gotovo sveg grčkog stanovništva na Kavkazu. Naselja u Abhaziji i uz gruzijsku obalu sve do turske granice bila su glavna meta. Oko 100.000 ljudi je uhvaćeno. NKVD jedinice su u mraku opkolile sela i Grcima dali samo nekoliko sati za pakiranje. Mnogi su umrli u zatvorenim vlakovima i kad bi stigli do svoje destinacije – često sedmicama kasnije – namjerno su ih raštrkali: razmjestili po malim muslimanskim zajednicama i kolhozima za pamuk širom srednjoazijskih ravnica. 

Zašto je to učinjeno? Ni danas ne postoji jasan odgovor. Staljinov strah od rata na Crnom moru, njegova sjećanja na intervencije iz 1919, gruzijske spletke i ljubomora ili što su pontski Grci posjedovali grčke pasoše – sve to se navodilo kao objašnjenje. Možda je istinska provokacija bila što su Grci bili obitelj. Njihove ljudske veze su bile jače od umjetnih veza totalitarne politike. Oni su bili državljani Sovjetskog Saveza ali njihov zločin je bio to što su “kozmopoliti”; članovi većeg svijeta trgovine, glasina, vjenčanja i obiteljskih pogreba koji su se održavali i van sovjetskih granica. 
No život Crnog mora bez Grka – lokalnih političara i vlasnika tvornica, vlasnika dućana i kafana, novinara i bankovnih činovnika i trgovaca žitom i kapetana brodova – bio je samo sjena onoga što je nekoć bio. Susjedi su bili ljubomorni na njih. Sad su im bolno nedostajali. 

Fazil Iskander je veliki čovjek abhazijske poezije i proze dvadesetog stoljeća. U njegovom romanu Sandro iz Čegema, postoji scena u kojoj Sandro, abhazijski heroj oportunizma, želi kupiti kuću jedne grčke obitelji. Suprug i supruga su deportirani u Sibir, a djeca su predana na usvajanje rođacima u Rusiji. To je lijepa mala kuća, dobro očuvana, okružena cvijećem i stablima punim voća. No Sandrov otac, seoski patrijarh s planina, postepeno shvaća zašto je kuća prazna i zašto grad prodaje kuću njegovom sinu za cijenu dviju svinja. 

“Moj sine”, započeo je tihim i jezovitim glasom, “nekoć, kad bi neko zbog krvne osvete ubio nerijatelja, ne bi dodirnuo ni dugme na njegovoj odjeći. Odnio je tijelo neprijatelja u njegovu kuću, položio ga na pod, pozvao obitelj da dođe i pripremi svog mrtvog člana, nedirnutog od životinja. Tako je bilo. Ovi ljudi sad ubijaju nedužne ljude, trgaju odjeću s njih kako bi je jeftino prodali lakeji- ma. Možeš kupiti ovu kuću, ali ja nikad neću stupiti u nju, niti ćeš ti ikad preći prag moje kuće!”* 

Kao i krimski Tatari s kojima su dijelili progonstvo, pontski Grci u SovjetSkom Savezu nisu samo sjeli i plakali na obali rijeka babilonskih. Ilegalno i u tajnosti su podučavali svoju djecu pontski grčki, a u školama su ih indoktrinirali jednojezičnom rusko-sovjetskom kulturom. U prašnjavim kolhoz selima Kazahstana i Uzbekistana roditelji su uspjeli prenijeti barem dijelove svoje kulture – osobito glazbu i kuhinju. Istovremeno se njihov osjećaj identiteta polagano mijenjao i očvrsnuo tokom desetljeća u srednjoj Aziji. Iako su izgubili kontakt ne samo s Atenom nego i s ostacima grčke dijaspore oko Crnog mora, njihov osjećaj bivanja Grcima pretvorio se u vjerovanje u vlastiti grčki politički identitet. 

(Prevela: Sabine Marić)

(zurnal.info)