SUKOB CIVILIZACIJA: Austrijski kondukter i dželati palestinskog pjesnika

Jedan.

Djevojka mog dragog poznanika, reći ću i - prijatelja, živi u Beču.

Vozila se ona vozom kroz Austriju i čitala Thomasa Bernharda.Naišao kondukter i rekao joj: zašto čitaš tog gada?

Ona se pobunila: pa ne možete tako, otkud vam pravo, kakav je to način... Ne očekujete da vam se to desi u Austriji. Jer Austrija je Civilizacija. Pa je li tako?

Kondukter joj je tada rekao: nemoj da i tebe i tu knjigu izbacim iz voza. Rekao je to, doduše, vrlo učtivo. Nije gestikulirao, nije podigao ton. Rekao je to smireno, odlazeći, kao hladnu, zato i posve vjerodostojnu prijetnju.

Ova je anegdota penal za vježbu iz cinizma. Eto, vidite šta je kultura: tamo i kondukteri čitaju velike pisce. Eto, vidite šta je kultura: tamo su svoje literarne preference spremni braniti nasiljem, to ima još samo u Rusiji, gdje se ljudi s vremena na vrijeme poubijaju tokom rasprave o Kantu. Zaista: on će meni pljuvati na Kantovu definiciju javne i privatne upotrebe uma!

Dva.

Ovako glasi vijest: „Pjesnik Ašraf Fajad (Ashraf Fayadh) u Saudijskoj Arabiji je okrivljen, zatočen i osuđen na smrt zbog, kako navode tamošnji mediji, “odbacivanja Islama”. Njegova knjiga poezije je proglašena “svetogrđem” jer je pjesnik u njoj iskazao ateističke stavove.

Međunarodni PEN je pokrenuo peticiju za oslobađanje ovog umjetnika. Dana 14. januara će se širom svijeta organizovati književne večeri na kojima će se govoriti o Fayadhovu zatočeništvu, o slobodi govora, o književnosti, čitat će se književni radovi“.



***

Eto zašto vam ja pljujem na tezu o sukobu civilizacija. Zato što su austrijski kondukter i oni koji su naumili pogubiti Ašrafa Fajada, da prostite, pripadnici iste civilizacije. Nema među njima nikakvog sukoba.

Čega se oni boje više od svega? „Pogrešnih“ knjiga. „Pogrešnog“ mišljenja. „Pogrešnih“ običaja.

Njihova je civilizacija monohromatska, jednodimenzionalna, u toj se civilizaciji broji do jedan. Ta se civilizacija prostire po čitavom globusu, obuhvata sve kontinente i sva mora, njene granice nije moguće iscrtati, ona ulazi u i ispod svake druge civilizacije. Osim toga, ne postoje civlizacije – svakako ne postoje kao nešto suprotstavljeno barbarstvu, jer, kako smo naučili, ili smo trebali naučiti od Benjamina, svaki je dokument civlizacije ujedno i dokument barbarstva.

Stoga: zašto bi se austrijski kondukter koji bi, da mu može biti, strijeljao mrtvog Bernharda, žalio kako su oni koji su naumili pogubiti živog pjesnika prijetnja njegovoj civilizaciji? Zašto, kada on sa njima ima više zajedničkog nego sa djevojkom koja u vozu čita Bernharda? Napokon, vehabije su konstitutivne za njegovu ideju svijeta, kao što je i on konstitutivan za ideju koju o svijetu imaju vehabije: jedni drugima obezbjeđuju figuru neprijatelja, bez koje njihovih svjetova nema.

Napokon, i jedni i drugi više od svega plaše se pametnih i slobodnih djevojaka; naročito onih koje vole da čitaju pogrešne knjige. I jedni i drugi će, prije ili kasnije, spaljivati i knjige i ljude.

Protiv njih, nažalost, ne pomažu nikakve peticije, niti javna čitanja.

Svaki put kada prihvatimo da postojimo „mi“, na strani knjiga i slobodnih ljudi, i „oni“, protivnici knjiga i slobodnih ljudi, mi i oni u sukobu,prihvatili smo njihovu logiku, ušli smo u njihov svijet. A to činimo često. Odveć često.

Jer zaboravljamo da je svijet pun nas i njih. Jer zaboravljamo da u nečemu smo mi – mi, u nečemu smo – oni, a oni su ponekad – oni, a ponekad, opet – mi. Granica, razlika, neprekidno se pomjera. Granice, razlike, nema.

Oni kojima je učinjeno zlo učiniće zlo, u ime učinjenog im zla.

Granicu povlačimo, iz njihovog svijeta – a svijet je uvijek njihov - izlazimo tek ponekad, tek onda kada učinimo dobro. Ekscesivno, ničim izazvano dobro. Koje je rijetko. Koje je slabo. Od kojega nema ničeg moćnijeg.

Sjajni film Brada Andersona „Sesija 9“ završava snimkom razgovora psihijatra i njegovog pacijenta, u kojem navodno živi više ličnosti. Jedna od njih, po imenu Simon, personifikacija je zla. Tek u devetoj sesiji ljekar uspijeva dospjeti do Simona, koji je do tada bio skriven. Ljekar pita: a gdje ti živiš? Zli Simon odgovara: tamo gdje je slabost.

A gdje je slabost? Svuda oko nas: u velelepnim građevinama, u do zuba naoružanim vojskama, u visokim berzanskim indeksima, u harizmatičnim liderima, u velikim državama i velikim bogatstvima, u čvrstim istinama.

A snaga, kako ona izgleda? Sitno, lomljivo, povučeno. Kao djevojka koja čita u polumraku praznog kupea.

(zurnal.info)