Šta je, o zapadni lideri, izaslanici, diplomate, analitičari i stratezi, ostalo od vaše politike “suočavanja sa prošlošću i pomirenja”? Šta je ostalo od vaše post-ratne politike na Balkanu?
SUOČAVANJE SA PROŠLOŠĆU
Da vidimo, najprije, kako stojimo sa suočavanjem sa prošlošću.
Šta se zbiva u Hrvatskoj: malo “Za dom spremni", malo U u svakoj prilici, malo kukasti krst na travnjaku fudbalskog terena, malo Bleiburg i “nevino” stradale ustaše, malo lomljenje ćiriličnih ploča, malo najave “lustracije”, kako se u HDZ verziji naziva obećani progon ljevičara... Dobar dio Hrvatske se sa svojom fašističkom prošlošću ne suočava – nego je grli i ljubi. Ta prošlost, stoga, nije prošla – ona je i sadašnjost i budućnost.
Isto je i sa četničkom prošlošću u Srbiji (a kako je u Srbiji, tako vam je i u Crnoj Gori – džabe smo glasali nezavisnost).
Ne samo da su četnici i Miloševićeva partija tamo na vlasti (dakako, “reformirani”: perverzan čovjek mogao bi crpiti nemali užitak iz tamošnjeg naklapanja “Vučić i Nikolić se promijenili”, “ne, Vučić se promijenio, Nikolić nije”, “Dačić je naš Vinston Čerčil”, “Vučić je naš Vili Brant”, blablabla...), nego je četništvo i zvanično rehabilitovano.
A kako stvari u Srbiji stoje sa skorom fašističkom prošlošću, na primjer sa genocidom u Srebrenici koji, po presudi Haškog tribunala, Srbija nije spriječila (da sad ne ulazimo u paradoks te presude: zašto bi spriječila ono što je pomagala?)?
Srbija odbija da prihvati činjenicu da je u Srebrenici počinjen genocid. Nikolić i Vučić su isposlovali ruski veto na britansku Rezoluciju o Srebrenici. Vučić govori o „teškom, jezivom zločinu“ , ne o genocidu. U Srebrenicu nije želio doći ukoliko Rezolucija o Srebrenici bude usvojena. Kada je došao, stigao je, kako je sam objasnio, kao pripadnik „naroda koji je najviše stradao“, ne bi li tako pokazao svoju veličinu (sic!), jer, kako je rekao, „Da bi pokazao svoju veličinu, čovjek mora pokazati da poštuje tuđu patnju i tuđi bol”.
Zašto su promoteri “suočavanja i pomirenja” Vučićev dolazak u Srebrenicu najavljivali kao važan, čak i istorijski? Šta se mijenja nakon njegovog dolaska? Srpska će država, udžbenici, akademici i intelektualci i dalje braniti svoju „istinu“ o genocidu koji se nije dogodio. Napokon, je li Tadić, pet godina prije Vučića, bio u Srebrenici? Jeste, i šta se u srpskoj politici prema genocidu nakon tog performansa u Srebrenici promijenilo?
A KAKVO NAM JE POMIRENJE
Budući da nam je takvo “suočavanje sa prošlošću”, ni “pomirenje” nam nije moglo biti bolje. Birajte sliku, svaka govori isto. Volja vam predstavnici države Hrvatske koji odaju počast ustašama u Bleiburgu, volja vam predstavnici države Crne Gore koji odaju počast četnicima u Kamniškoj Bistrici, volja vam navijači Bosne i Hercegovine koji gaze zastavu Izraela i izraelskim igračima upućuju nacističke povike, volja vam anonimna rulja koja na internetu čereči Eda Majku jer je oženio Jevrejku, volja vam “reformisani” fašista Vučić koji odaje počast žrtvama ne-genocida, a masa pokušava da ga rastrgne i tako pljuje po grobovima onih koje je došla ožaliti i puca sebi u nogu.
Da je ovdje doista sprovedeno suočavanje sa prošlošću, ne bi danas ustaše i četnike mirili sa partizanima tako što bi obilježavali partizanske “zločine” nad njima, onaj koji pjeva “Jasenovac i Gradiška Stara” ne bi držao koncerte nego čistio WC u zatvoru, Vučić se ne bi imao kad transformisati u najboljeg Gandijevog učenika, jer bi njegova Srpska radikalna stranka bila zabranjena, jednako kao i SPS, njegov koalicioni partner, koji je Bosnu unesrećio za vječnost.
“Suočavanje i pomirenje” je goli performans (“hajde sad se lijepo pomirite i nastavite se mirno igrati, inače ću vam opet uši izvući”), pa stoga i ima učinkovitost performansa. Važno je da mi jedni drugima pružamo ruku i izjavljujemo sućut. I da performans prođe u miru. I da nakon toga svi nastavimo da učvršćujemo svoje “istine” i kult vlastite žrtve. A sjetite se kako je počelo ono devedesetih, kako malo treba da se prebrojavanje žrtvava pretvori u odbrojavanje za novo krvoproliće...
Za dvadeset godina procesa “suočavanja sa prošlošću i pomirenja”, naši fašizmi ne samo da nisu potamanjeni, nego su elite iskoristile priliku, pa je fašizam u međuvremenu ovdje potpuno rehabilitovan, legalizovan pa još i kanonizovan, dok je istina o ratovima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj (i ratnim zločinima počinjenim u tim ratovima) svedena na zbir nacionalnih istina koje jedna drugu međusobno isključuju.
Fašizma danas ovdje ima više nego dvijehiljadite. I taj se fašizam danas ovdje osjeća mnogo komotnije nego onda. Od pomirenja nema ništa. Ovo nije pomirenje, nego primirje. A šta slijedi nakon kraja primirja, morala bi znati svaka budala.
Stoga, ako mene pitate:
Hrani sina pa šalji što dalje,
Balkan vam se umirit’ ne može.
(zurnal.info)