Darko Cvijetić
Iz Crvenog solitera (audio): Svijet bez sažaljenja
Od sažaljenja je umro Bog, govorio je tako Zaratustra, od sažaljenja. I, eto, svega ga potrošio. Mislim - sažaljenje je Bog potrošio umirući, kako je govorio Zaratustra. Ništa sažaljenja nije preostalo. Za nas. Samo oko sebe vidiš ljude lišene sažaljenja, i razumiješ da je Bog prisvojio od čega će umrijeti, kako je govorio Zaratustra.
Tekst treba "propješačiti", dakle proći ga procesom pre-pisivanja, odnosno čistiti metlicom pijesak knjige, tu prašinu oko kostiju. Tako se riječi izbezumljeno otvore, dimenzije napisanog izmjene svoje lice.
Moj je grob još uvijek nečije jutro zemlje.
Tko je Isusa krstio, odrezana mu je glava. Metaforama vjetrenjačiti svog Sanča Pansu.
Čim nešto zaboraviš, bude više mjesta svemu drugom, da se i ono može zaboraviti. Voda sebe zaboravlja što brže.
A ja idem polako, prepješačujem svijeta opisivanje. Značenje je iza riječi, ispred je bol.
* * *
Od sažaljenja je umro Bog, govorio je tako Zaratustra, od sažaljenja. I, eto, svega ga potrošio. Mislim - sažaljenje je Bog potrošio umirući, kako je govorio Zaratustra.
Ništa sažaljenja nije preostalo. Za nas. Samo oko sebe vidiš ljude lišene sažaljenja, i razumiješ da je Bog prisvojio od čega će umrijeti, kako je govorio Zaratustra.
Mi smo sad u svijetu i bez sažaljenja i bez Njega. Gadan je to svijet.
Potiljačnim mecima znoje se košuljice.
* * *
Ovakav svijet, recimo:
opet nekoga nema da bi otišao.
G. je rođena u ratu, dijete silovane majke.
Majka je mrzila G. Majka je mrzila oca. Pa je i G. mrzila neznajućeg oca. I majku je mrzila, jer je mrzi nekrivu.
Majka pije i misli da je ona kriva.
Kćerka misli da je ona kriva.
Otac nikada nije saznao za dijete. Napisao prije nego će se ubiti - "žao mi samo što nisam imao djece".
Baš gadan svijet.
Takav da leptir nema šanse u vodi. I leti k vatri.
Bogomoljka je smrtni neprijatelj leptira.
I Cioran, opet - "729. Idealno biće? Anđeo opustošen humorom."
* * *
Crveni soliter, usamljenik, sve je hladniji.
U starost ulaze oni, koji su u njega uselili kao djeca. Ja sam neki dan na livadi između Crvenog i Plavog, uspio naći mjesto u koje smo uvijek zabijali desnu stativu za gol. Mekano, između dva udaljena busena. Tu sam bio golman, tu smo donosili ploče, krili cigarete (Lara, Filter 160, sarajevska Drina, Opatija, 57, ćilimara Drina bez filtera...), boce vina i Vekije, redali oznojeni trenerke i Stripoteke, Alan Fordove...
(Opet dodatak:
prije koji dan umro je Vinko Vujčić, 1960.
I danas pamtim pokop njegovog brata Vlade koji je poginuo 1982. u 24-toj godini života, tu, nedaleko, pored teniskog igrališta. Vjerojatno moj prvi izravni susret sa smrću. Nečija suluda ideja izlaganja leša u soliteru, u holu Crvenog. Mi, djeca iz zgrade, bili smo u šoku.
Vinka, opet, srce izdalo. Isto u Crvenom.)
Sad drugačiji, neki gadan svijet.
Preklani vrtovi, i preklani vratovi, lani vratovi, i naklani vrtlari. Prozori okićeni svjetlucaju, trepere stakla novogodišnje i božićno.
Prospero kod Shakespearea doziva tromog Kalibana: "Ilovačo, hej! Odzovi se!", u "Buri".
Da, da, to je to mjesto za stativu, zadovoljno pomislim na livadi između solitera.
* * *
Priča mi drug u restoranu "Mrtve duše", uz hladno pivo kako su Srbi Hrvatima, pa Hrvati Srbima, ili Bošnjaci Srbima itd. prodavali za dobru lovu karte minskih polja, još 1997. pa čak i dan danas.
Valja se razminirati.
Raspitaš se, druže, daš oglas pod šifrom, objasniš koja parcela, kad, gdje, gine li od nagaznih mina stoka, jesu li kokoši prelagane za detoniranje i sl. - i javi ti se "njihov miner", donese ili pošalje kartu. Onda tražiš mjesecima slobodan deminerski tim po Bosni, da razminira tvoj privatni komad zemlje koji je u ratu bio ničija zemlja jedno vrijeme.
Oni na kraju dođu, za surovu lovu, pa na to sve još imaju svoju mapu/kartu (!?) različitu od tvoje i posve preciznu, priča mi drug u "Mrtvim dušama".
Ilovačo, hej, odzovi se, nesažaljevana.
Zove te ono što je zaboravljeno.
* * *
Trump.
Kao zvuk repetiranja puške, kaže i smije se. Pozajmljuje glas nekom zeki, pri titlovanju crtića za tv. On je glumac i igra šah na mobitelu.
"Ti, dakako, znaš što znači termin "gluvi barut" po kojem je Ćopić nazvao roman a Bato Čengić veliki film", pitam ga?
Ne čekam odgovor - "ono kad tiho, prvo uklanjaš intelektualce, tzv. ugledne ličnosti, a onda tek dolazi skidanje glava na veliko".
TratataTramp. Gluvi barut.
"Znači, Bota vodi sina Angela u Americi da vidi baš taj film, kao primjer za nas Južne Slavene, Jugoslavene, u "Što na podu spavaš", kaže, nastavlja, "kužim sad. Sve ima bar tri značenja.
Proći i "propješačiti" roman, dakle proći ga pažljivo - jest čistiti metlicom pijesak s knjige, tu prašinu oko kostiju", kaže.
Zašutio.
Taj strah treba pretitlati u zeku, dok se još boji.
(zurnal.info)
