TALIBANI DEMOKRATIJE: Istina ne podnosi niti jedan poredak

Ovoj se vijesti vraćam sa malim zakašnjenjem. Opštinski sud u Zagrebu osudio je novinarku Slavicu Lukić zbog teksta u kojem je napisala istinu.

Za kazneno djelo „sramoćenja“ prema hrvatskom zakonu može biti proglašen krivim i onaj ko je iznio istinu, ali je sudija ocijenio da ta istina nije iznesena u javnom interesu.

ISTINE & LAŽI

Valja razumjeti da presuda za istinu nije eksces. Istina nije vrhovna vrijednost demokratske pravne države. Ima, zapravo, mnogo stvari koje u hijerarhiji takve države stoje iznad. Takozvani „javni interes“, na primjer, što hrvatski zakon posve u duhu demokratske države i definiše: istina, sama po sebi, ne mora biti javni interes.

Dakle, postoje istine koje su protivne javnom interesu. Dakle, postoje laži koje su u javnom interesu. Razobličavanje takvih laži biće sudski sankcionisano.

Ovdje nam od pomoći može biti Alain Badiou.

U predgovoru izdanju Mračnog raspada iz 2009. godine on piše kako u trenutku svog pojavljivanja, njegova knjiga „nije dospjela ni do koga i to ništa više na Istoku, nego na Zapadu“.

On sam Mračni raspad svodi na četiri osnovne poruke. Prvo: smrt komunističkih režima nije bila Događaj. Ti su režimi već odavno bili mrtvi.

Drugo: ta smrt nije kraj komunizma. On je, komunizam, mnogo puta doživio poraz i doživjeće ga još mnogo puta. Međutim: komunizam je „jedina raspoloživa Ideja u ljudskoj povijesti“.

Treće: režimi socijalizma su pali jer je u njima došlo do odumiranja politike.

Četvrto: politička kriza kojoj je poraz komunizma svjedočio, stvar je Zapada koliko i Istoka: ta je kriza opšta.

Iznad svega: pad komunizma bio je mračna katastrofa, jer je označio (trenutno, ne trajno) povlačenje jedine alternative. Ali to nije tema ovog teksta.

Jedan vrlo radikalni Badiouovov stav, iznesen u poglavlju „Pravo, država, politika“, ono je što nas ovdje zanima. On glasi:

„Ako postojanje pravne države – dakle, državne imperije pravila – sačinjava suštinu političke kategorije demokracije, iz toga slijedi ključna filozofska posljedica da politika nema nikakav samosvojni odnos sa istinom“.

Za Badioua, takvo je stanje politike katastrofa, jer politika je, po njemu, uz umjetnost, nauku i ljubav, jedna od četiri procedure Istine. Niti jedna od tih proceduda više nije operativna, i stoga je cjelokupna Badiouova filozofija pokušaj reafirmacije Istine.

Otkud odsustvo istine u pravnoj državi?

„Parlamentarne države Zapada ne pretendiraju ni na kakvu istinu“, kaže Badiou. Te su države relativističke i skeptične – i to ne zbog svoje ideologije, nego zato što je pravno pravilo njihova suština. One samo sebe definištu kao „manje loše“ (u skladu sa definicijom demokratije kao „najmanje lošeg poretka“), a to znači „da smo u polju državnog funkcioniranja, koje nema direktnog odnosa sa nekom afirmativnom normom kao što su Istina ili Dobro“. Naravno: pravo je uvijek arbitrarno, i osim što ne mora sadržavati istinu, ne mora nužno sadržavati čak ni pravdu.

Tako nije bilo u socijalističkim državama, koje su „eksplicitno odbacivale pravno pravilo kao čisto formalno („formalne slobode“ i slično)“, ukoliko bi ono stalo na put istini klase i ideologije. Te države nisu poništavale funkciju istine u politici.

„Države Istoka uvijek su težile da u svojim policijskim aparatima koncentriraju svu vladavinu političke istine. Te su države bile kompatibilne s filozofijom koja iskazuje da je politika jedno od mjesta gdje se javlja istina“, piše Badiou.

Dakako, Badiou ovdje ne sprovodi odbranu policijske države. On prosto upozorava na filozofske učinke dva principa vladavine. U demokratiji, „politika prestaje ovisiti o istini: „vladajuća“ filozofija je relativistička i skeptička“. U totalitarnoj socijalističkoj državi, „politika propisuje „istinitu Državu“: vladajuća filozofija je monistička i dogmatska“.

Badiou potom dodaje: u parlamentarnoj demokratiji nemoguće je razlikovati filozofa od stoika, i tu se novinar pojavljuje kao mislilac, koji govor o pravilima postavlja na mjesto istine, dok je u socijalističkim totalitarnim društvima policajac pojavljuje kao filozof: kao onaj koji istražuje i brani istinu.

„U krajnjoj liniji, filozofija općenito nije ništa drugo nego besjeda tiranina“. Badiou poentira: sofist ne vrijedi više od tiranina.

KLASA DEMOKRATSKIH FUNDAMENTALISTA

U demokratskoj državi postoji čitav niz instanci koje o višem dobru i onome što je dobro za mene odlučuju mimo mene – pa čak i o tome koja je istina u mom, odnosno javnom interesu. Mehanizmi za filtriranje istine su poznati: politička korektnost je tek najzloglasniji od njih. Možete saopštiti nešto istinito, ali ako to nije politički korektno, bićete sankcionisani.

Takođe, možete saopštiti istinu koja nekome nanosi takozvane „duševne boli“, pa zbog toga završiti na sudu. Možete, konačno, reći istinu koja će nekoga osramotiti (a koja istina nas ne sramoti?), pa opet biti kažnjeni.

Demokratske države su, je li tako, slobodne države slobodnih pojedinaca. Ako istina može biti neprijatelj te države, ona je i neprijatelj slobode. Ne sumnjati u takvu slobodu znači biti demokratski fundamentalista – znači biti nepokolebljivo uvjeren da je sistem odlučivanja u moje ime savršen i zaštićen od zloupotrebe, biti u to uvjeren uprkos dokazima (čitavoj povijesti predstavničke demokratije). U takvu se slobodu ne može vjerovati, a još manje se žrtvovati za nju. Takvoj se slobodi možemo jedino povinovati.

Terry Eagleton piše kako su istoričara A.J.P. Taylora jednom, “kada je trebao postati članom Magdalen Collegea u Oxfordu, upitali je li istina da su njegova ljevičarska uvjerenja ekstremna. On je odvratio da jest, ali da ih se on umjereno drži”. Eagleton dodaje kako, “nasuprot Tayloru, postoje i oni koji imaju posve umjerena politička stajališta, ali ih se drže ekstremno”.

Na tom osnovu – ekstremnog zastupanja umjerenih političkih stavova – nastala je čitava nova klasa onih koji su ekstremno umjereni, klasa demokratskih fundamentalista, demokratska ideološka policija koja patrolira prostorom javnog života, sriče napamet naučene šlajfne jevanđelja po slobodi i ljudskim pravima, upire prstom i traži sankcije za one koje prepoznaju kao uvredu ili prijetnju demokratiji: talibani demokratije. 

Oni, poput izvornih talibana, nisu opsjednuti seksualnim zabranama. Oni su opsjednuti zabranom istine koja „nije u javnom interesu“.

Mi ljudi radimo takve, smiješne stvari: računamo na dobrostivost prirode, „uređujemo“ svijet, vjerujemo da će biti bolje... sudski sankcionišemo istinu.

Niti jedan društveni poredak, bilo da se poziva na nju i djeluje u njeno ime, bilo da je nezainteresovan za nju i sankcioniše je, zapravo ne podnosi istinu.

Ne znam o tome ništa, jer istinu nikada nisam sreo, ali vjerujem da je ona kao Meduza: ne možeš je pogledati u oči i preživjeti. Osim toga, vjerujem kako ni istina ne podnosi niti jedan poredak.

(zurnal.info)