Pisma iz Paname: Thelonious Monk i posljednji dani

Zvijezde su drugačije

Nekad je cesta najbolja meditacija – putovanja koja ne prestaju, kilometri, dvjesto kilometara na sat i pejzaži koji se smjenjuju toliko brzo da ih ne stižeš zabilježiti. Um im se predaje, um postaje crta koja blijedi na sredini ceste. Sasvim dovoljno da zamagli sjećanje.

Ovaj um je meditaciju našao na terasi. Sama terasa je njena definicija. Na njoj sam izgradio svojevrstan vidikovac. Ako gledam dobro mogu vidjeti ono što mi je potrebno. Sa terase uspijevam osjetiti tvoje mjesto i sve što mi treba su tišina i prava muzika.

Na tvom uglu, tamo gdje je nekad bila ulica, ostao je još samo kontrabas Bena Allisona. Dileme godišnjih doba su ga pretvorile u srebrenu stvar što se presijava. Zvijezde izgledaju drugačije kada ih gledaš sa tog mjesta. Posebno ako to činiš nekada između 3:30 i 4:15 ujutro.

Vrijeme je za skončavanje ili lajanje na balade, za pokušaje da napišem bolju od one koju sam davno napisao, u vremenu kada se nisam takmičio. U vremenu kada se smrt takmičila sa najboljima od nas.

Meditacija terase

Thelonious Sphere Monk je zakoračio na moju terasu kao da izlazi na scenu. Sve je tu: i beretka i stav i bop naočale. Nevjerica se miješala sa opojnim dimom, dok su se njegovi koraci sve više transformisali u lagani ples. Kao kada bi napuštao klavir da može bolje vidjeti i čuti svoj bend i zaplesati uz solo koji upravo izvodi John Coltrane. Ili Miles Davis. Ili Sonny Rollins. Miles se nikada nije osjećao ugodno u tim momentima.

Coltrane jeste. Uživao je i učio uz Monka. Kao svjedočanstvo prizivam ove njegove riječi:

„Rad s Monkom približio me je arhitektu muzike najvišeg reda. Osjećao sam kako uz njega učim na svaki mogući način – čulima, teoretski, tehnički. Razgovarao bih s Monkom o muzičkim problemima, a on bi samo sjeo za klavir i pokazao mi odgovore tako što bi ih odsvirao. Mogao sam gledati kako svira i dobivati odgonetke za stvari koje sam želio da znam. Također, imao sam priliku da svjedočim tolikim stvarima za koje nisam ni znao da postoje.“

Moguće da bi sjeo za klavir, i odsvirao mi ono što slijedi, ali nemam klavir. Ne ostaje ništa drugo nego da se zavali u mrežu za ležanje i preuzme ovu noć. Ne oklijeva. Thelonious Monk je domaćin noći na mojoj terasi. Neka upravlja meditacijama i dovrši ono što je započeto okretajima njegovog 'Underground' albuma. I smotuljcima koje sam pripremio.

Ponoćni razgovori

Tamo negdje oko ponoći krenem pripremati svoj prvi i jedini smotuljak dana. Sačekam da se sve primiri i da zvijerke ovladaju tišinom, pa se bacam na proces motanja. Dobar sam primjer za opovrgavanje teorije da vježbanjem razvija vještina. Pokušavajući razmišljam o teorijama.

Postoji teorija da je Thelonious Monk prvu verziju pjesme 'Round Midnight' komponovao 1936. godine. Bilo je to malo zagrijavanje prije udaranja temelja bebopu - smišljanje pjesme koja je svoje beskrajno putovanje počela pod imenom 'Grand Finale'. Imao je devetnaest godina.

„Nekad je tvoja prednost upravo to što ljudi misle da si lud“ – rekao je i pokazao na ono što sam držao među prstima. Povukao sam dim kao da mi je posljednji i zatim ga ponudio.

Kerouac je pretpostavljao, ali ja sam siguran – bio je to Monk, niko drugi, on je taj koji je prolazeći pored krojačke radnje na 42. ulici, samo par godina prije Drugog svjetskog rata, u razglasu svog uma čuo prave greške dotadašnjeg džeza i služeći se baš njima stvorio bebop. Zasluge su pokušali maznuti drugi, a Monk, taj divni ludi Thelonious, nije se obazirao, samo je nastavio smišljati i komponovati. Toliko toga valjalo je otkriti.

Monkism Misterioso

Thelonious  me gleda kao da čuje šta mislim, otpuše dim i kaže:

„Ako mene pitaš, stvaraj onako kako ti misliš da treba. Nemoj raditi ono što publika očekuje. Sviraj ono što želiš, a publiku pusti nek se uključi u to što radiš – čak i ako za takvo nešto publici treba petnaest, dvadeset godina.“

Poželim da se na terasi ukaže i Sonny Rollins. Možda takvo nešto i izgovorim, što Theloniousu ne predstavlja nikakvu razliku. Njihove zajedničke svirke i davna vatra su me tjerali da želim nemoguće. Jezik je težak i neposlušan. Razvio je sopstvene algoritmove, sve su slađe tajne koje razrješava.

Od tebe sam ipak odustao. Više nije zabavno. Po prvi put se osjećam ogoljeno i oslobađajuće. Usne muze odredile su granice. Granice smo prerasli. Nadam se da ću znati da se ponekad vratim i da neću zaboraviti. Koncept žudnje mi više ne odgovara, a ono što se očekuje nikada neću izvesti.

Vrijeme je za nestanak i miriše na promjene. Istina je dovoljno stara i jasna, presijava se poput ćoškova naših spoznaja, iz vremena kada smo smišljali prolaze i puteve, a ne zidove. Tamo gdje je nekada bila ulica.

(zurnal.info)