TRIJUMF ĐAVOLA: Novac je horizont svih naših sloboda

Noam Čomski tvrdi da je danas kritika ideologije bespredmetna, budući da je posve očigledno ko, šta i zašto u današnjem svijetu čini. Sa te pozicije Čomski je nedavno polemisao sa Žižekom: tretirao ga je kao izlišnog mislioca bespotrebnog projekta.

Nevolja je, naravno, u tome što nipošto nije očigledno šta je očigledno. Na primjer: nekima od nas, sa ove strane, iza nišana, bilo je očigledno šta se dešava u Bosni. Pa ipak, devet od deset građana Crne Gore o tome je imalo mišljenje posve drugačije od moga. Za njih, bilo je očigledno da sam ja ništa-roba, nesoj i izdajnik.

POLITIKA POČINJE S NESLAGANJEM

Čak ni ono najočiglednije nije dovoljno očigledno. Uzmite Srebrenicu za primjer. Ni danas, uprkos svim dokumentima, svjedočenjima i presudama, očigledno ne postoji konsenzus o tom zločinu.

Teolozi znaju: najveći trijumf Đavola je u tome da nas ubijedi da ne postoji. Isto je sa ideologijom;: ona je najuspješnija onda kada je ne primjećujemo.

Politika počinje sa neslaganjem. Ona počinje malim stvarima: kritičkim čitanjem novina, na primjer. Počinje za kafanskim stolom za kojim čovjek prozre laž i u bijesu baci novine i opsuje. Tamo gdje se sve rješava prećutnim konsenzusom i gdje svi klimaju glavama dok drugi govore, nema politike.

Ako nešto treba problematizovati, to je upravo sve ono što je “očigledno”, to su upravo stvari o kojima je postignut konsenzus, ili smo na domak njega. Ako već uzimate riječ, hoće li to biti zato da biste rekli ono što već svi misle i govore, jer ako nervirate ljude govoreći im ono što ih iritira, kako možete biti popularni?

Današnji intelektualci koji naglas saopštavaju opšte mišljenje uvijek me podsjete na radnika Ulcinjske solane koji je, kaže legenda, otćutao svaki sastanak radničkog savjeta. Decenijama je ćutao, sve dok se jednoga dana, na zaprepaštenje prisutnih nije javio za riječ. Ustao je, namjestio zakrpljeni sako, i sa najvećom ozbiljnošću i dostojanstvom progovorio: ja bi se složio sa onim što su drugovi rekli.

Šta nam vladajuća ideologija kaže o medijima, bez kojih nema ispiranja mozga ideologijom?

To smo svi već morali naučiti na pamet: slobodni mediji su stvar od najvećeg značaja za funkcionisanje demokratije. Slobodni mediji nezavisno i objektivno informišu javnost o stvarima od javnog interesa. Oni razokrivaju zloupotrebe koje vrše moćni: oni su, zapravo, važno sredstvo kontrole vlasti.

Zato što je to tako, u Crnoj Gori je dekriminalizovana kleveta. Jedan od razloga zašto sam se zalagao za dekriminalizaciju: kao okrivljeni i eventualno osuđeni pojavljuje se novinar, dok su glavni i odgovorni urednik i vlasnik medija, dakle onaj ko ubire profit iz novinarevog rada, posve zaštićeni. U tužbama za takozvanu “nadoknadu štete” (zbog duševnih boli), očekuje se da novinar i vlasnik “solidarno” podnesu trošak. To je nepravedno rješenje: baš zato što  vlasnik i novinar u korporativnom mediju solidarno ne dijele dobit, novce za kaznu bi trebao istresti onaj ko trpa u džepove - vlasnik. Novinar će, ako je vlasnik nezadovoljan njegovim radom, ionako biti otpušten: to je dovoljna kazna.  

U Crnoj Gori, pod patronatom Evropske unije, postoje takozvana samoregulatorna novinarska tijela. Zadnji put kad sam provjerio, samoregulatornih tijela je bilo komada pet, od kojih tri aktivna. Ta tijela, koja treba da kontrolišu njihov rad, osnovali su mediji.

To je, držim, jedna od najglupljih ideja u novijoj povijesti ove države.

Zašto?

Zaboravimo na tren ideološke “istine” o slobodnim medijima. Svaka osoba i institucija koja učestvuje u javnom životu posjeduje izvjestan simbolički kapital. Korporativni mediji su tržište simboličkog kapitala, koji se djelovanjem medija uvećava, ali i smanjuje. Kao i informacija, simbolički kapital se, na ovaj ili onaj način, transformiše u novac. Kao ni dolar, koji je globalni novac, simbolički kapital nema čvrstu podlogu.

Ideja slobodnih medija proizilazi iz ideje slobodnog tržišta. I jedno i drugo je najčišća ideologija. Ni jedno ni drugo ne postoji.

Kao što tržište nije emancipovano od državnog intervencionizma (bilo kroz zakone, vojne intervencije ili, kao u slučaju Wall Streeta, direktne finansijske injekcije), tako ni korporativni mediji ne mogu biti emancipovani od interesa njihovih vlasnika. Ti interesi se prepliću sa interesima drugih vlasničkih struktura i političkih grupacija, te tvore interesne grupe.

Mediji (pri čemu naravno mislim na korporativne, a ne neprofitne) dižu simbolički kapital interesnih grupa koje stoje iza njih i obaraju simbolički kapital suparnika, koji uzvraćaju istom mjerom. Jednom kada razumijemo da su korporativni mediji tržište, dakle novac, prestajemo vjerovati u ideološke bajke o njima, a ideja o autoregulaciji tržita simboličkog kapitala postaje jednako bizarna kao i ideja o autoregulaciji tržišta novca.
 

PROTEZA DEMOKRATIJE

Sličnu ideju o autoregulaciji ima svaka totalitarna vlast: i ona sebe kontroliše preko tužilaštva i sudova koji su pod njenom punom kontrolom. Ideja samoregulacije je totalitarna proteza u demokratskom tijelu. No ona je uvijek tu: ona je ono što demokratiju odvaja od anarhije. Pogledajmo globalni političko-ekonomski sistem: Sjedinjene američke države kontrolišu sve druge, dok za njih važi princip autokontrole.

Pa ni to nije dovoljno. U tekstu “Blokada rada sveta”, izvorno objavljenom u The New York Review of Books, prevedenom na srpski i objavljenom na Peščaniku, Jonathan Freedland se pita:

“Ako SAD ne može da reši sopstvene probleme, kako misli da rešava svetske?”. A ja se pitam: a zašto bi rješavala? I zašto bismo mi bili tužni i zabrinuti jer SAD više nemaju moć da suvereno gospodare planetom?
 
Autor se potom vajka kako je Obama pokazao zabrinjavajuću neodlučnost na pitanju Sirije, pa dodaje:

“Evropski i azijski lideri još nisu došli do te tačke da se nostalgično prisećaju Džordža Buša, samostalnog „odlučitelja“ i globalnog unilateraliste, koji nije osećao potrebu da se sa bilo kim konsultuje. Ali iznenada su shvatili da kolektivno odlučivanje, koje su zahtevali pre deset godina, ima očigledne nedostatke kada se primeni na Vašington”.

Demokratija ima očigledne nedostatke kada se primijeni na Vašington?!  Kongres radi ono zbog čega i postoji, pa izazvao problem?!  Freedlandov tekst ima kratku i jasnu poentu: hoćemo vođu (zapravo: vi hoćete vođu, a vođa to smo mi)! Ako su to standardi slobodnog novinarstva koje trebamo doseći, sve je u redu: mi smo vođu tražili više puta, po pravilu uspješno.

Freedlandov teks završava bolnim jaukom:

“Sada ostatak sveta posmatra zastoj u Vašingtonu na isti način kao što gleda na povremene oružane masakre koji pogađaju Sjedinjene Države: sa nevericom. Da Amerika, moćna Amerika, toliko godina najinventivnije, najkreativnije, najenergičnije društvo na planeti, ne može da se izbori sa problemima koje su manje, siromašnije, slabije zemlje odavno rešile. Možda Amerikanci to ne shvataju, ali ova blokada, poput oružane epidemije, umanjuje američki uticaj u svetu. Ona primorava nacije i pojedince koji još uvek žele da u Americi vide svoj uzor, da umesto toga u njoj vide ludu kuću”.

Čemu panika? Čitava bi se stvar mogla ideološki spinovati u sasvim drugom pravcu: vidite kako je snažna Američka demokratija, vidite kako sjajno funkcioniše princip podjele vlasti? Ali ne. Umjesto toga: demokratija na djelu postaje “luda kuća”.

Panika je tu jer se nema vremena: veliki novac je ugrožen. A novac je i izvor i horizont svih naših sloboda, uključujući tu i one medijske i demokratske.

(zurnal.info)