Ne bismo olako smjeli preći preko vijesti o grupi, mediji kažu „bandi“, naoružanih muškaraca koja je u Monroviji, glavnom gradu Liberije, napala kliniku za oboljele od ebole.
Čuli smo, naravno, da bande upadaju u banke i iz njih iznose novac i dragocjenosti. Upadaju, na primjer oni koji se zovu “Pink Panteri”, a među kojima je, navodno, i nekoliko post-Jugoslovena, i u draguljarnice, čak i u transportne avione u pokretu, pa kradu drago kamenje. Upadaju naoružani ljudi u benzinske pumpe, samoposluge i apoteke. Čak i u distributivne centre gdje se prodaju krompir i pamidora upadaju. Jedna takva banda nedavno je u podgoričkom Distributivnom centru pokušala pljačku, pa ih ljudi uhvatili, išamarali i predali policiji. Ne možeš zajebati nakupca, trebali su znati...
Ali barem ja još nisam čuo za bande koje upadaju u klinike-karantine za oboljele od ebole.
“Banditi” su, javile novinske agencije, upali u bolnicu, među zaražene najsmrtonosnijim virusom na svijetu, pa počeli demolirati sve oko sebe. Ukrali su sve što nije bilo vezano za nebo: čak i posteljinu umrljanu krvlju zaraženih.
Dvadesetdevet pacijenata pobjeglo tom prilikom iz bolnice, rastrčali se lijepom zemljom Liberijom, noseći ebolu na sve četiri strane svijeta.
EBOLA NA SIROTINJU
Para na paru, uš na fukaru, kaže narodna poslovica. Gdje će ebola, nego među sirotinju. Većina pacijenata iz bolnice utekla u najsiromašniji dio grada, koji se zove West Point. Nisu morali bježati daleko, jer se i sam karantin nalazi u West Pointu. Šta, pa neće valjda na Beverly Hillsu?
Žitelji West Pointa prethodnih su se dana bunili, usput pomalo pljačkali prodavnice: zašto karantin baš kod nas? Osim toga, nisu bili zadovoljni zbog toga što u njihov komšiluk dovode oboljele iz drugih krajeva grada i zemlje. Moglo bi se reći kako su pokazali stanoviti antiimigrantski sentiment i netrpeljivost prema strancima, koje obično vezujemo za žitelje bogatih evropskih zemalja. Znate ono: Francuska Francuzima, Holandija Holanđanima, West Point vestpoinćanima... Izgleda kako su evropske vrijednosti i standardi zaživjeli ne samo na Balkanu, u državicama-kolonijama koje čekaju na red za članstvo u EU, nego i u Africi.
Protestanti tvrde kako je čitava priča o eboli prevara. Oni ne vjeruju u zvaničnu statistiku Svjetske zdravstvene organizacije, koja kaže da je u najvećoj epidemiji ebole od kada se taj virus prvi put pojavio 1976. godine, u proteklih pet mjeseci umrlo 1.145 ljudi. Prema podacima SZO, u Liberiji je od ebole umrlo 413, u Gvineji 380, u Sijera Leoneu 348 i u Nigeriji četvoro ljudi.
U šta protestanti vjeruju? Da u West Pointu nema zaraženih od ebole i da je u pitanju zavjera vlade protiv njih. Svoja su uvjerenja bili spremni podržati postupcima: oboljele članove porodica iz karantina su odveli u kuće, njihovim ženama i djeci.
Ljekari iz karantina novinarima su ispričali da nikada nisu vidjeli ništa gluplje.
O tome bi se, u najmanju ruku, moglo raspravljati.
Uzmimo, na primjer, oca Joila. On vjeruje kako je priča o presađivanju organa prevara. Stoga je porodicu koja je željela donirati srce preminuloga – odgovorio od toga.
ŽIVOT U KARANTINU
Nema, zajebancija na stranu, ničeg glupog u onome što se desilo u West Pointu. Ali očaja i jada ima, još kako.
Ljudi su provalili u karantin, jer živote provode u karantinu, jer njihov kvart, njihov svijet, nije drugo nego karantin. On je, karantin, njihov dom. Pa kada su iz svoje slum-ulice ušli u bolnicu punu oboljelih od ebole, oni su zapravo iz kuhinje prešli u dnevnu sobu.
I ničeg smiješnog nema u priči koju sam vam ispričao u ciničnom maniru. Jer ničeg smiješnog nema u tome što postoje ljudi koji žive tako teško, tako potpuno pakleno, da je za njih ebola – najmanji problem.
Ako svoj svijet shvatimo kao logor, kao karantin, mnogo od onoga što u nama izaziva nemoćni bijes postaje samo po sebi razumljivo. Jer je samo po sebi razumljivo da je na svakim izborima, u svim berzanskim transakcijama, u svim ratovima održanim volja vam u logoru, volja vam u karantinu, pobjednik uvijek uprava.
(zurnal.info)