O romanu Odlazak, Andreja Nikolaidisa: Utjeha srdžbe

Srdžba je potrebna i ništa se bez nje ne može provesti 

ukoliko ne ispuni dušu i potakne odvažnost. 

No ne smije postati vođa, samo suborac.

(Peter Sloterdijk, Srdžba i vrijeme)

Nikolaidisov odnos spram stvarnosti u kojoj živi jednak je odnosu koji likovi njegovih romana imaju prema svojim životima. Kako je to isticao u intervjuima i svojim nefikcionalnim tekstovima, nacionalna i vjerska manipulisanja pod krinkom klasnog antagonizma te odsustvo socijalne pravde su sadašnjica protiv koje moramo živjeti. Pisac taj odnos stvarnosti i reakcije na njene aktualije transponuje u svijet svog književnog stvaralaštva.

Određeni pomaci u razumijevanju prozne Nikolaidisove poetike obilježeni su tumačenjem njegove posljednje knjige naslovljene Odlazak. Premda nije dio ranijeg proznog ciklusa, ispravnije rečeno Ulcinjske trilogije: Sin (2006), Dolazak (2009) i Devet (2014), Odlazak neupitno emituje atmosferu prisutnu u tim knjigama. Radnja je smještena, opet, u Ulcinju a glavni junak je poput onog detektiva iz Dolaska ili Davida Hafnera iz Devet suočen sa svim prizemnostima svijeta u stanju duboke rascijepljenosti i nemogućnosti da shvati u šta se to stvarnost pretvorila. Odlazak je i posmrtni govor, i roman i esej u isto vrijeme; okolo tumačenja i fatalističkih kontemplacija junaka postoji fabula sa zapletom, kulminacijom i raspletom, vidljiva ali nikako nametljiva, usputna jednako koliko i svi gosti kafana koje je glavni lik tokom godina služio. 

Nikolaidis sa sijaset šarolikih varijacija na temu ljudskih poriva računa na čitaoca koji će uspješno imaginirati sliku svijeta koju on opisuje smještajući je u Ulcinj jednog dana od 5:07 do 15:04 sati. Kao u filmu i ovdje pokret čuva iluziju objektivnog vremena; glavni junak se vozi sa kćerkom, odlazi do svojih prijatelja i stvara u našoj svijesti dojam proticanja vremena i razvoja iako se ništa od toga zapravo ne dešava. 

Još u romanu Mimesis smo se suočili sa ovim snažnim zgušnjavanjem vremena i prostora dok osnovna fabula prati junaka koji razmišlja o svijetu i životu preslušavajući kompilaciju pjesama na muzičkoj kaseti. Dalje, tematska i sižejna okosnica njegova romana Mađarska rečenica obuhvata voz na liniji Budimpešta – Beč i traje onoliko koliko traje vožnja između ta dva grada. Odlazak dolazi kao kulminacija piščeve ideje da cijeli jedan pogled i romaneskni svijet u cjelini smjesti unutar iznimno kratkog vremenskog perioda. U toj nakani, glavni junak Teofilis, otac – mizantrop govori najveću od svih istina o stvarnosti koju mi, skupa sa njim, živimo. Pišući o ljubavi, braku, krhkosti ljudskih veza i očinstvu Nikolaidis progovara i o svijetu koji je teško održati cjelovitim i smislenim jer on u nama izaziva kontinuirani bijes.

Srdžba koju „čujemo“ cijelim romanom Odlazak nije negativno markirani impuls već postaje konstitutivni dio pisca koji nije bezrazložno ljutit već pravedan u svojoj ispravnoj ocjeni postojećeg društvenog poretka. 

Peter Sloterdijk će u ciničnom, efektnom ali beskrajno  duhovitom diskursu svoje knjige Srdžba i vrijeme reći kako je sva povijest povijest korištenja srdžbe. Ovdje Sloterdijk tvrdi da je savremeno doba osuđeno na propast zbog naše nesposobnosti da razumijemo i kanališemo svoj bijes. Prvo poglavlje njegovog ogleda kao i roman Odlazak u cjelini traži od nas da priznamo kako danas vidimo uznemirujuće neprijateljstvo u svim aspektima našeg društva. Sloterdijk zanimljivo uokviruje ove pojave u smislu struktura bijesa u kojima je osveta proizvod nagomilanog prezira a revolucija opisana kao banka srdžbe gdje je bijes uskladišten kao njen kapital. Nikolaidisova revolucija u književnosti je sadržana u kritičkom, dakle ispravnom usmjeravanju prezira. 

Premda reflektuje misli iz njegovih prethodnih knjiga, Odlazak nije neophodno čitati tek nakon što pročitamo i ostale Nikolaidisove romane. Opasnost ovog djela, kao i ostalih sličnih njemu, je ta što njihovi ironični traktati zauzimaju važno mjesto u javnosti djela istinske kritike sociokulturnih praksi. Odlazak sasvim sigurno nije Nikolaidisovo najuspješnije prozno djelo ali je sasvim pristojan metacinički ogled o bolesti(ma) savremenog društva.

Andrej Nikolaidis – Samome sebi

U intervjuu za tjednik Novosti Andrej Nikolaidis će objašnjavajući tematske i strukturalne preokupacije svoje poetike reći: „Kao pisac odgovaram, dakle, filmskoj teoriji autora, pa kao što u skladu s tom teorijom jedan redatelj uvijek snima jedan film, ja uvijek pišem jednu knjigu. Teme koje me opsjedaju ponavljaju se iz romana u roman, a jedna od njih je i apokalipsa.“ On razrađuje do u tančine brojne negativno markirane implikacije new agea­ i self-help ideologije, ironizirajući ih do krajnjih granica. 

U stvarnosti gdje naskroz poludi igla kompasa mediokritetskih izvjesnosti, kao odgovor na nju, rekla bih da Nikolaidis zaista piše jednu knjigu. Odlazak se tako može činiti kao još jedno ponavljanje sličnih, esejistički oblikovanih, piščevih zapažanja o svijetu i lošim navikama (post)modernog čovjeka koji svoju sadašnjost vodi u apokalipsu. 

Pisac u toj analizi suprotstavlja duvansku i kockarsku ovisnost koje nisu dva ista zla, naprotiv. Pušač je neprijatelj dominantne ideologije jer se pomokri po industriji održivih lifestyleova i zalije new age religiju finansijskog kapitalizma. Sažimajući sve u jedan dan krcat prokazivanjima vladajućih trendova pisac u Odlasku zaista odlazi, fizički nestaje na kraju a sve ono što čitamo do tog trenutka je uvid u njegov privatni obračun sa životom koji je živio i sa ljudima koje je susretao. 

Savremeni vrli novi svijet krcat Greenpeace i svim drugim revolucionarnim aktivistima je neofeudalni korporativni svijet koji je, viđen piščevim očima, nemoguće promijeniti već ga jedino možemo otrpjeti ako nas za njega iskreno i potpuno zaboli. Jasno postaje kako pisac kroz replike svog lika samom sebi opisuje stvarnost koju živi. 

Slika jedne države je isto što i slika svijeta

U Odlasku prepoznajemo neofašističke impulse prisutne na Balkanu nakon ratnih dešavanja ali i u cijelom svijetu, te ideje koje propagiraju varvarstvo bogatih i ovisnika o skupom alkoholu. Crna Gora, izgrađena po mjeri bijede koja sanja luksuz je slika balkanskih zemalja čiji su stanovnici kontaminirani glupošću i različitim negativnim etničkim izmima i žive uvjereni kako je njihov svijet najbolji od svih svjetova. U tom diskursu koji Nikolaidis opisuje ljudi se prema društvenom polju odnose; butik hoteli, otmjeni lokali koje su napravili ratni profiteri i trgovci kokainom njima osiguravaju status ne samo direktora nego neupitnih vlasnika svega i svakoga u ovom odnosu privida zajedništva. 

 Eliti kasnog kapitalizma Nikolaidis suprotstavlja svoja dva prijatelja, Zorana i Stevu hakera i homoseksualca koji žive na margini novog svijeta ne pokušavajući mu se prilagoditi. Iz njihovog je odnosa vildjivo kako toleranciju i humanizam ljudi najčešće doživljavaju kao ideološke poštapalice gdje stvari imaju smisla onoliko koliko od njih možemo profitirati i sebe izdignuti iznad drugih. 

Iako glavni lik skončava za viši cilj mi nismo niti ćemo biti sigurni da taj cilj u našoj stvarnosti postoji na nekom širem, opštijem dakle civilizacijskom nivou; čovjekovo zalaganje za opštehumane stvari i osuda negativnih kulturnih praksi ne dotiče većinu, naprotiv, ona ih vidi kao odraz usiljenosti ili pametovanja. Tako ova knjiga može biti shvaćena kao pretenciozno brbljanje jednog umjetnika koji na sve načine pokušava da bude izvan ukalupljenih i serviranih moralno-političkih formi. 

Odlazak ipak nije takva knjiga niti je Nikolaidis takav pisac: on je izuzetan analitičar pa čitanje ovog posmrtnog govora svakako da ostavlja prostora za mnoga pitanja. Ne privileguje li današnje društvo, ne neki način, opsesivan i samodopadan stav prema životu svojim insistiranjem na robnom postvarivanju i jedinstvenosti, u isto vrijeme? Smrt glavnog junaka je simbolička i desila se mnogo prije samog kraja a odlazak je možda i najbolje što mu se u životu dogodilo jer se svijet više ne može popraviti; napuštajući tu stvarnost on je zapravo pobjeđuje i prevazilazi njena ubitačna ograničenja. 

Razrađeni koncepti reprezentacije ideologije i savremenog čovjeka o kojima je u ovoj knjizi bilo riječi treba da nam obezbijede mehanizme, zahvaljujući kojima se nećemo postavljati u poziciju naivnog posmatrača. Bićemo osposobljeni da ih čitamo kritički i kontekstualistički i da se izdignemo iz društvene apokalipse kroz jedan lični, istinski odnos.

(Tekst je napisan u okviru Bookstanove radionice, koju je ove godine vodila Katarina Luketić)

(zurnal.info)