VRIJEME JE IZBORA, SVI SU ZA PROMJENE: To nisu ljudi, to su Transformersi!

Vrijeme je izbora, svi su za promjene.

Opozicija predlaže sveobuhvatne promjene, koje će oni beskompromisno sprovesti. Opozicija govori o gladnom narodu, korupciji i lopovima.

Vlast predlaže promjene koje neće ugroziti funkcionisanje države i nacionalne interese. Koje, po njima, ugrožava opozicija. Stoga vlast obećava kontinuitet onoga što je dobro (a šta to, na primjer?) i promjene onoga što nije. Vlast govori o neodgovornim populistima, avanturistima i izdajnicima.

Ko god pobijedi, samo jedno je sigurno: promjena neće biti.

IMAMO POSLA S TRANSFORMERSIMA

Paradoksalno, u Crnoj Gori u kojoj nikada nije došlo do promjene vlasti na izborima, desilo se više kozmetičkih promjena nego u Bosni i Hercegovini, gdje demokratija, zato što vlast jeste smjenjivana na izborima, na papiru funkcioniše bolje.

U Crnoj Gori, dakle, jedna te ista partija vlada od prvih višestranačkih izbora, od 1990. Ili, ako hoćete, od 1945., jer Đukanovićeva Demokratska partija socijalista nastala je transformacijom Saveza komunista Crne Gore. Vladajuća partija nikada nije bila smijenjena – između ostalog i zato što je pokazala sposobnost da mijenja samu sebe, da obezbijedi minimum društveno-političke dinamike nužan za održanje sistema.

Zahvaljujući toj rijetkoj sposobnosti, Savez komunista Crne Gore napustio je koncept društvenog vlasništva i dirigovane ekonomije pa postao promoter, potom i korisnik svih dobrobiti neoliberalnog kapitalizma. Zahvaljujući toj sposobnosti, partija koja je „čuvala Jugoslaviju“ i zajedničku državu sa „bratskom Srbijom“ sprovela je otcjepljenje od Srbije i stvorila nezavisnu Crnu Goru.

Zahvaljujući toj sposobnosti, „čuvari srpske svijesti“ u Crnoj Gori i branioci „ugroženog srpstva u Bosni i Hrvatskoj“ postali su promoteri „crnogorske samobitnosti“ i zaštitinici „ crnogorskih nacionalnih interesa“. Toliko su se puta transformisali, da ponekad pomislim da lideri Demokratske partije socijalista nisu ljudi, nego Transformersi. Prošle izbore koalicija DPS-a i Socijaldemokratske partije dobila je na obećanje da će se promijeniti. Od promjena nije bilo ništa. Vladajuća se koalicija zbog toga gotovo raspala: sada je ponovo sastavljena uz obećanje da će sada zaista doći do istinskih promjena, i politike i Vlade.

Ukratko, DPS je sve promijenio, da se ne bi promijenilo najvažnije – to da su oni na vlasti.

U Bosni je, prividno, bilo promjena. SDA je gubio vlast, dizao se SDP, dizao se Silajdžić.

I to je bilo sve što se mijenjalo, ako ne računamo sve ono što se promijenilo na gore.

FAKTOR "ONI"

Izbori u Bosni i Hercegovimni i izbori u Crnoj Gori imaju još jednu sličnost: faktor „Oni!“.

U Federaciji, „Oni!“ su Srbi: oni bi da se otcijepe, oni jedva čekaju da se zemlja raspadne, prema njima se treba oštro postaviti i prikupiti patriotske poene.

U Republici Srpskoj „Oni!“ su Bošnjaci: oni bi unitarnu Bosnu, oni bi hegemoniju, oštar stav prema njima birači uvijek nagrade.

U Crnoj Gori, „Oni!“ su prosrpska opozicija: oni bi da ponište državnost Crne Gore, oni bi da vode drugačiju, prosrpsku kulturnu politiku, oni bi da Crnu Goru ponovo pripoje Srbiji.

Svi naši „Oni!“, nažalost, žrtve su svojih političkih elita koje vode politiku koja potvrđuje svaki negativni stereotip o „njima“.

Jer, šta da radi crnogorski birač ako je njegov izbor vječito sveden na Đukanovića ili najperfidnije srpske nacionaliste koji do danas insistiraju na tome da u Srebrenici nije bilo genocida i sa ponosom ističu svoje učešće na protestnom mitingu u Beogradu zbog hapšenja, kako su neki dan formulisali, „prvog predsjednika Republike Srpske“ Radovana Karadžića?

Šta, treba da povjeruju Karadžićevim četnicima jer su dvije godine unazad malo umili retoriku? Ili treba povjerovati da će u Republici Srpskoj biti bolje ukoliko umjesto Dodika bude vladao Radovanov SDS? Dodik je smijenio SDS uz očekivanje da će biti bolje, pa kad bolje nije ispalo, rješenje je da SDS smijeni njega? Ili treba povjerovati da će SDA biti bolji od SDP-a i Fahra, koji su na vlast došli da bi bili bolji od SDA – međutim nisu bili? I to je ta funkcionalna demokratija, u kojoj je obezbijeđen princip smjenjivosti vlasti?

SCVE OSTALO MOŽE BEZ MENE

Vladajuća partija može biti promijenjena. Nove vlasti mogu krasti manje, ili se može činiti da kradu manje, sve dok kroz pet ili deset godina na vidjelo ne izađu i njihove lopovske rabote. Nova vlast na nacionalnu i vjersku kartu može igrati češće ili rjeđe od stare. Poruke usmjerene manjinama (nacionalnim, seksualnim...) mogu biti u duhu tolerancije ili ratoborne. Nova vlast naloge EU i SAD može izvršavati bespogovorno, ili se retorički opirati više ili manje od prethodne.  Sve to može biti.

Ali ne može biti da lopovske privatizacije, ne neke, selektivno, nego sve, principijelno, budu poništene.

Ne može biti da socijalna država jača, da država ne interveniše samo onda kada treba spašavati bogate i njihove dugove natovariti na grbaču svih građana, nego da, kada već postoji, djeluje u korist onih zbog kojih navodno postoji.

Ne može biti da državni suverenitet bude vraćen, ne može biti da državom upravlja vlada izabrana ovdje, a ne, kao sada, vlade izabrane u Londonu, Berlinu i Vašingtonu.

Ne može biti istinske promjene apsolutno nefunkcionalnog političkog sistema, za koji optimisti tvrde da „još uvijek nije prava, evropska funkcionalna demokratija“ (A kad će napokon početi da funkcioniše: za dvjesto godina? Za četvrt vijeka, „ne savršeni, ali najbolji od svih sistema“ još nije proradio. Poređenja radi, za četvrt vijeka, prezreni komunizam dovršio je obnovu porušene zemlje, industrijalizaciju, opismenjavanje stanovništva i već polako ulazio u dekadentnu fazu).  

A to je jedino što treba da se desi, to je jedino za što se vrijedi založiti da se desi.

Sve ostalo je reprodukcija istog jada koji nas mori četvrt vijeka.

Sve ostalo može i bez mene.

(zurnal.info)