Pismo s juga: Želja za letom

Opet sam se vratio drugačiji. Nekoj drugoj kući makar na istu adresu. Uvijek taj isti krug. Nesporazum sa samim sobom. Nesporazum s vremenom i linearnim shvaćanjem istog. A slomiti ga se ne može. Mogu razbiti budilicu, zgaziti telefon, ali okrenem li se vrijeme će i dalje spokojno otkucavati moj život, sekund po sekund na nekom drugom satu. Gledam svoju ženu, i ona je drugačija. Jedino obećanje da se moramo upoznati bezbroj puta ulijeva vjeru da ćemo se uvijek pokušati razumijevati i biti novi ljudi u našim novim životima. Ljubav. Suluda ideja. U svim svojim oblicima. Poput čovjekove želje da leti i to je stara ljudska žudnja. Istina i zabluda u isto vrijeme. Motor opstanka kako je jednom rekao Mehmed. Ipak i destruktivna sila, poput bombe koja fijuče kroz zrak iznad japanskih otoka i mučninom završava dugačku bolest zvanu rat. A rat, zapravo, nikada ne završava. Samo mijenja agregatno stanje. S bojnog polja preseli u dnevne boravke i korporacijske urede, bjesni u hodnicima parlamenta, baca loptu na nogometni travnjak i odzvanja tribinama. Ljudi smo i cijela povijest je cijena koju smo platili za zablude i ushićenja. Mi ubijamo zbog ljubavi. Nekako smo tako i iskonsku želju da se približimo pticama znalački iskoristili kako bismo nastavili s kanibalizmom. Nije to pitanje mesa. To je pitanje jedenja duše. Duša se više osjeti na krv nego samo meso. Duša zaudara gore od lešine. Ali hrani se ne gleda već je se stavlja u zube. Poželio sam letjeti i sada pišem ove redove.

Lako je staviti znak jednakosti između dvije najiskonskije, najdrevnije žudne, između čovjekove želje da voli i želje da leti. Naše sunce je magnet. Nebo je zrak kojem težimo, koji želimo usisati u pluća i lebdjeti vječnošću i prostorom koji ne možemo izmjeriti koliko god se trudili, jer on se širi i skuplja i vara nas tom igrom kojom bježi ispred horde jednadžbi. Ljeto je i sunce je blizu kao veliki limun u plavoj keramičkoj posudi na stolu. Ljeto je bilo i kada sam prvi put u životu poželio letjeti. Ljeto je bilo kada sam prvi put i poletio. Stvar je jednostavna, živim u takvom gradu, zagledani u nebo skloni padati i taj pad nazivati letom jer traje taman toliko da barem na milisekundu shvatite ptice i slobodu njihovih šupljih kostiju. Skloni poetiziranju i mitologizaciji svega i svačega mi smo skok proglasili letom. A skakanje je, kako god to patetično zvučalo, nešto što je u Mostaru nasljedno poput kakve bolesti koja jeste bolest, ali niti vam radi stalne probleme niti se od nje umire, tek nije u okviru normalnih vrijednosti. Ludaci često imaju savršenu krvnu sliku, rekao mi je jednom jedan poznanik.

Privlačnost rijeke je neobjašnjiva. Kao sunce, i rijeka je magnet. Kao da čovjek pomisli da bi sjedinjujući se s rijekom postao jedno s cijelim planetom i utopio se u božansko jedinstvo svega živog i neživog u univerzumu. Ako je posmatrate dovoljno dugo, s obale ili mosta sasvim je svejedno, misli će vam postati čiste, jer rijeka smiruje i čisti unutarnji nemir, ali u jednom trenutku u vama će se probuditi, ne misao, već želja da se bacite u rijeku. Njena struja vas vuče, zove k sebi, kao da je zvuk njezinih brzaka ona pjesma sirena koju u životu možete čuti samo jednom, ali i to kao da se nije dogodilo jer nakon te pjesme više nećete biti svjedok. Vašem putovanju je tu kraj ili, možda ipak, tek počinje u nekom paralelnom svijetu s onu stranu dubine rijeke.

Letjeti znači vinuti se u visine, oduprijeti se gravitaciji i putovati zrakom. Čovjeku priroda to nije omogućila, ali je shvaćajući sile prirode našao način kako može putovati zrakom. Time su vjekovne ljudske žudnje, snovi o približavanju suncu i mjesecu, ostvarene. Nismo ni dan-današnji naučili što točno znači biti čovjekom, ali oduvijek smo htjeli biti nešto drugo, učiniti nešto za što nismo stvoreni i te su nas, u biti dječje, maštarije i tjerale u progres, žudnje su nas vukle u napredak, u svladavanje prepreka koje je ispred nas postavila priroda učinivši nas ovako ograničenima i tjelesno inferiornima svim bićima na planetu. Ipak su nas ljubav i sposobnost spoznaje učinili sposobnima da radimo i ono što nam nije prirođeno. Uspjeli smo se oduprijeti i gravitaciji. I danas ljudi jako puno vremena provode u zraku, leteći jedni k drugima ili bježeći jedni od drugih.

Nebo i rijeka nisu ista stvar. Ili možda jesu i više nego mi to možemo shvatiti. U Mostaru, na primjer, mislim da nema dječaka koji nije htio postati pilot i skočiti sa Starog mosta. Kako sam i rekao, skok i let nisu ista stvar, ali su ipak povezani. Odvojiti se od gravitacijske sile i prepustiti se istoj može pružiti jednak adrenalinski užitak. U to sam se i sam uvjerio. Kada odrastate u Mostaru odgajani ste u jednoj specifičnoj mikrokulturi u kojoj je plivanje u divljoj rijeci kao i skakanje u nju s manjih i većih visina potpuno normalna stvar. Nitko se oko toga posebno ne uzbuđuje, osim vas samih, prvi put kada ste kao i u ljubavi nesigurni što činite, kada ste, zapravo, uplašeni od mogućih posljedica predstojećeg čina jer to što ste odgojeni u kulturi u kojoj je sasvim normalno skakati sa stijena i mostova ne znači da ste apriorno oslobođeni straha. Najviše se, kako rekoh, plašite prvi put. Baš onda kada skačete s najmanje visine s koje ćete u životu skočiti. Rijeku ste preplivali, znate ćud njezinih brzaka, koliko je zamaha dječje ruke duboka i široka. Sa stijena koje tek malo vire iz vode ste skakali, ali čim visina s koje skačete pređe vašu osobnu visinu, perspektiva se mijenja. Ispod vas kao da se pojavi provalija koju nećete preživjeti bez obzira što je pod vama rijeka koju poznajete kao sebe sama. Odjednom, možda i prvi put u životu, postajete svjesni krhkosti tijela, ruke i noge su vam tanke, prsa ravna, ubrzano dišete. Ne znate to tada, ali poslije ćete shvatiti da je to najveća visina s koje ćete u životu skočiti bez obzira što ćete kasnije u životu, za desetak godina, kada budete imali punih 17, doći i do one najviše i mitske gradske skakaonice.

Stijena se zvala Šehovac. S onim starim vodostajem Neretve, bila je visoka blizu dva metra. Imao sam ne- punih sedam godina kada sam sa svojim cjeloživotnim prijateljem, Sanelom, na nagovor starije raje otišao na stijenu kako bih s njenog vrha skočio po prvi put u životu. Grubo je i nimalo nježno bilo to mužjačko odrastanje. Dok smo se nas dvojica snebivali i tresli, trudeći se djelovati neustrašivo, zadirkivanja starijih koji su nas posmatrali bila su krajnje neprimjerena. Bilo je dovoljno biti neodlučan desetak sekundi da vas proglase kukavicom i počnu zadirkivati dok u vama kulja mješavina očaja i bijesa. Kada vam na oči krenu suze, tada skočite. Bacite se kako biste sakrili suze i dokazali da ste hrabri. A kada izronite iz ledene rijeke kao da se rodio potpuno drugi čovjek. Od tog trenutka vaši se dani pretvore u bjesomučno skakanje s te iste stijene, ali to ne traje dugo, tek nekoliko dana, a onda ispod vas počnu se redom otvarati sve dublje provalije. Tri metra pa pet pa sedam pa deset. Skakanje vam postaje opsesija. I već tada počnete o skoku govoriti kao o letu ,jer vaše su ruke ispružene kao ptičja krila, a noge savijene uz tijelo i po svemu ste tih nekoliko sekundi ptica. Letu se učite kako se i ptići uče. Produljujete njegovo trajanje sukladno snaženju vaših krila. A kada upadnete u rijeku mijenjate oblik i postajete nešto nalik ribi i počnete misliti da čovjek može biti baš sve što poželi. Samo ne može jedno. Ne može cijeli život ostati dijete koje vjeruje da može biti i ptica i riba.

(zurnal.info)