ZOMBI PARTIZANI: Kritika kapitalizma i osveta za grijehe tranzicije

Kada mi je Emir Imamović Pirke poslao takozvani „vizualni idenitet“ ovogodišnjeg FALIŠ-a, festivala čiji je pokretač, direktor i sve drugo, pomislio sam: partizani-zombiji, Tita mi. Ako ovo što vidite nije idealan plakat za film o partizanima-zombijima, šta jeste?

Ekipa FALIŠ-a, dakako, ima drugo, manje bizarno objašnjenje za dizajn pod kojim će se festival odvijati. Programski tekst koji je ekipa pripremila objašnjava značenje brojeva 1316 i 535. Kaže ovako:

“1316. Da, toliko, tisuću tri stotine i šesnaest Šibenčana sudjelovalo je u ključnoj bitci Drugog svjetskog rata na području nekadašnje Jugoslavije – onoj na Sutjesci, u bosanskim vrletima, gdje su se Josip Broz Tito i Vrhovni štab jedva izvukli iz neprijateljskog, fašističkog okruženja. Pet stotina trideset i pet boraca, partizana iz Šibenika, nije preživjelo borbu čiji je ishod mogao, na sreću nije, promijeniti kraj rata i u Hrvatskoj i njenu budućnost. Ako bi Hrvatske kakvu danas znamo i u kojoj živimo uopće bilo”.

NOĆ ŽIVIH MRTVACA

Ja se ipak ne mogu otresti misli: a šta kad bi se, ne 535 na Sutjesci palih Šibenčana, nego svi pali partizani, vratili iz mrtvih da sude živima, prije svega nenarodnim elementima i saradnicima okupatora, pa uspostavili red u zemlji koju su, kako se 1945. vjerovalo, zauvijek izveli na pravi put? Znam, ne može za prave, ali barem na filmu?

Kojem bi žanru taj film pripadao? Horor? Ne baš. Horor su filmovi sa naci-zombijima. Na primjer treš-klasik “Jezero zombija” Jeana Rollina, u kojem, pretpostavljate, zombiji izranjaju iz jezera da bi se osvetili stanovnicima malog francuskog grada koji su ih porazili u II svjetskom ratu.

Naš film bi prije bio utopija. Naša nada u bolje sutra tako je mala, tako neznatna, a mi tako slabi, da je lakše povjerovati kako će promjenu na bolje donijeti zombi-partizani nego mi, ovakvi kakvi smo.

Ko bi taj film režirao? Veljko Bulajić prvi pada na pamet. Ko bi bio pozvaniji od njega da snimi prvi film rivajvla partizanskog žanra? Star je, već čujem? A kao da je George A. Romero, otac zombi žanra, puno mlađi (svega 12 godina)? Osim toga, zašto bi starost, dakle blizina smrti, bila hendikep kada je riječ o filmu koji govori o onima koji se vraćaju iz mrtvih?

Zombi-partizani bili bi, na neki način, ono ka čemu je Romero i čitav njegov zombi-serijal, koji je započeo još 1968. filmom “Noć živih mrtvaca” – težio. Romero je već tim filmom ponudio ekskluzivnu, u treš formu upakovanu ljevičarsku kritiku društva.

Prije Romera, zombi je bio tek sila prirode izvan ljudske kontrole. Zombi je bio neobjašnjivi višak – ono izvan ljudskog razuma i znanja, i utoliko opasnije za čovjeka. Potraga za korijenom riječi zombi (zombie) vodi do zanimljivih rezultata. Jumbie je, recimo, riječ kojom se na Karibima označava duh. U Kongu se koristi riječ nzambi, koja znači “duh mrtve osobe”. Po Websteru, riječ zombi dolazi od kreolskog zonbi. Riječ ima bantu korijen i označava osobu koja je umrla, ali je vraćena u život, bez jezika i volje.

Ipak: mit o mrtvima koji ustaju iz groba mnogo je stariji od pop-kulture i nalazimo ga širom svijeta, od Afrike do Japana.

U Epu o Gilgamešu, tako, stoje stihovi:

“Ja ću otvoriti vrata
donjega svijeta,
Mrtve ću podići,
da žive jedu,
Tada će manje živih
no mrtvih biti.”

ORUĐE IDEOLOŠKE BORBE

U Romerovim rukama zombi postaje oruđe ideološke borbe. Njegovi zombi-filmovi su kao kritika kapitalizma i potrošačkog društva. Romerovi zombiji su osveta za sve grijehe kapitalizma. On u marksističkoj kritici najdalje ide u Zori mrtvih, filmu iz 1978. Taj film, koji je, neka vas sva krv i kasapljenje ne zavara, prije svega satira o konzumerizmu, sadrži antologijsku scenu borbe koju živi i mrtvi vode za shoping mall – hram konzumerizma.

Nije li, dakle, očito da bi naši zombi-partizani, koji bi stigli kao osveta za sve grijehe tranzicije iz komunizma u kapitalizam, sam zombi-podžanr vratili korijenima?

I još samo ovo and i’ll rest my case. Ono o čemu vam govorim, povratak mrtvih partizana koji će ostvariti konačnu pobjedu, najavio je već veliki Branko Ćopić. Čitajte njegove stihove, pa recite da nisam u pravu.

Pjesma mrtvih proletera

U našem kraju žita klasaju, rukama našim sijana,
žetva nas čeka i pjesma djevojačka,
večernja, sjetna, tijana,
a mi smo pali, druže,
palo je žito, mlado, zeleno, proljetna žetva rana,
maglene tuge, uz šapat kiše, nad mrtvom pjesmom kruže.
Mrtve su ruke i mrtve puške,
u Smrti se postrojavamo,
drug je do druga svoga;
a njih je bilo… a njih je bilo –
deset na jednoga.
Deset na jednog u kišnoj noći, a mi smo umorni bili,
bili smo gladni i mokri, na jednog – deset zvijeri.
Jedan na deset, jedan na deset! O, zar se i to može?
Da – mi smo proleteri!
Kad smo od kuća krenuli, suze nas mnoge prate
i rodne gore brižno sumore:
O, da l će da se vrate?
Čekaju starice majke, kaplju besane noći,
i pogled niz drum stražari:
glasnik će možda doći.
Doći će nova mladost, donijeti nove dane
i nastaviće naše pjesme nedopjevane,
u živoj vatri iskovane.
O, te smo pjesme počeli mi, kroz njih zborimo iz daljina,
poznaće u njima sestra brata, djevojka dragog,
a tužna mati sina.
I dan će slave doći, pobjeda biće naša,
nestaće divljih zvijeri,
s četama Slobode marširaće tada
i mrtvi proleteri.

(zurnal.info)