Šta je nasljeđe prošlogodišnjih februarskih protesta u Bosni i Hercegovini?
Kako sam sklon da odgovor uvijek tražim u prostoru kulture – dobar i mudar prijatelj kaže mi kako smo svi mi koji tako činimo zapravo desničari - uputio bih vas na dva filma iz prošle godine koji bez uljepšavanja govore o dometima borbe protiv sistema.
ISTINITE PRIČE
Prvi je „Kill the Messenger“ Michaela Cuestae. Film govori o novinaru Gary Webbu koji otkrije da je CIA novcem od prodaje droge finansirala „kontraše“ u Nikaragvi. Da je, dakle, zvanična američka agencija novcem od prodaje droge (ispostavilo se da je upravo CIA na ulice američkih gradova pustila krek, koji je masakrirao crnačko stanovništvo te zemlje) američkim građanima finansirala nezvanične operacije zvanične američke politike u Južnoj i Centralnoj Americi.
Jedan od sagovornika – Webb će tek dockan shvatiti koliko je bio u pravu – kaže mu: „Postoje priče koje su suviše istinite da bi bile ispričane“. Šta biva kada takve priče ipak budu ispričane, kao što je učinio Webb? Tada ga slobodni i profesionalni američki mediji, na čelu sa najuglednijima, razapnu kao lažova sklonog preljubi i prevari. Tada Gery Webb više ne može raditi kao novinar. Tada osramoćeni Gary Webb izvrši samoubistvo. Nakon njegove smrti CIA je objavila nekoliko stotina stranica dokumenata koji su potvrdili Webbovu priču. Ali slobodni, nezavisni i, da ne zaboravim, profesionalni američki mediji o tome nisu izvijestili. Bili su zauzeti Clintonovom vezom sa Monicom Lewinsky.
Drugi je “Leviathan” Andreya Zvyagintseva, ruski kandidat za Oskar i, ono malo što se ja razumijem u ono malo, apsolutno remek-djelo. Mali čovjek iz sirotinjskog ruskog grada na sjeveru sukobi se sa lokalnim moćnikom koji ga želi iseliti iz porodične kuće i na tom mjestu izgraditi tržni centar.
Iz Moskve dolazi advokat, njegov prijatelj iz djetinjstva, koji će mu navodno pomoći u njegovoj pravednoj borbi. Advokat će spavati sa prijateljevom mladom, lijepom ženom (odveć lijepom za grad u kojem živi i fabriku ribe u kojoj radi, odveć lijepom da ne bi poželjela drugačije i bolje). Mali će čovjek to otkriti. Advokat se vraća u Moskvu. Žena izvrši samoubistvo.
Mali čovjek završi u zatvoru, jer ga sud osudi za ubistvo žene. Moćnik dobije svoj plac. Na kraju filma, on sa porodicom i čoporom moćnika moćnijih od sebe prisustvuje propovjedi pravoslavnog sveštenika, svog duhovnika, koji ga tokom filma savjetuje na brutalnost i demonstraciju sile, uvjeravajući ga da je moć koja je ovome data – od boga.
Moćnik, koji je upravo uništio život nevinog čovjeka, stojeći u crkvi, okružen vlašću i sveštenicima, miluje sina po glavi i kaže mu: ne brini, Bog sve vidi. Pastva napušta crkvu. Kolona crnih automobila, kao zmija, kao Levijatan, prolazi prašnjavim putem. Zvyagintsev na kraju prikazuje jaku buru, more koje tuče o stijene. Je li to, možda, Bog ljut? Teško je reći, jer u tim krajevima vjetar ionako neprekidno puše.
Posljednji kadar prikazuje talase koji na stijene nanose crvenu bačvu. Najavljuje li ona novi dolazak komunizma, koji jedini može donijeti pravdu na zemlju? Ili autor konstatuje kako je i posljednji pokušaj uspostave pravde završio nasukan na stijene, kao i svi drugi prije njega? Ili je crvena bačva tek višak u kadru moćne prirodne sile, koji posve odgovara Kantovoj ideji sublimnog, tek dokaz da je svijet zagađen čovječanstvom?
Sva ta pitanja ostaju otvorena. Sigurno je jedno: za malog čovjeka, kako u “Levijatanu”, tako ni u “Ubij glasnika”, nema pravde i nema nade.
POJEDINAČNE PRIČE
Pojedinačne priče ljudi koji su februara prošle godine izašli na ulice bosanskohercegovačkih gradova identične su priči tragičnog junaka Levijatana. Oni su žrtve iste zvijeri. Koju Stari zavjet opisuje kao čudovište iz mora koje ništa sa ovog svijeta ne može uništiti, zvijeri koja će pasti tek na kraju vremena, Herman Melvil kao kita kojeg proganja njegov kapetan Ahab, optimista Thomas Hobbes kao društveni ugovor, Satanistička Biblija Antona Szandora LaVeya kao simbol vode, života i Zapada, kao jednog od Četiri princa Pakla...
Kao što bi i moja, ili sudbina bilo kog drugog “javnog radnika”, “intelektualca”, “opinionmakera”... bila ista kao sudbina Gery Webba, kada bi u formi novinskog članka (a ne književnosti, kao što pokušavam) napisao ono što doista mislim. Za istinu se ne dobijaju nagrade od Levijatana. Za istinu se dobijaju tužbe, na primjer za podstrekivanje na terorizam, i ide u zatvor.
Ljevica, kao politika nade, neprekidno oscilira između ushićenja velikim pokretima potlačenih masa i depresije (melanholije ljevice, rekao bi Benjamin) u koju pada nakon - još jednog - poraza od Levijatana.
Ta se igra igra kroz čitavu povijest čovječanstva, uvijek sa istim ishodom. Pitanje je samo koliko puta tu igru – dubokoumnog podsticanja na nadu i dubokoumnog promišljanja o razlozima zašto nada opet nije bila dovoljna - možemo odigrati za svog života. Koliko puta, prije nego kažemo isto što je, slomljen i poražen, rekao junak Zvyagintsevog filma: “Ja ništa ne razumijem”.
(zurnal.info)