Građani Srbije koji žele putovati u zemlje Europske Unije, to ubuduće mogu učiniti bez ograničenja, pošto je u subotu stupila na snagu odluka članica Unije o ukidanju viza.
Kako su izvjestili beogradski mediji, ministar vanjskih poslova Vuk
Jeremić i građani Subotice u ponoć su, simboličnim prelaskom prelaza Horgoš ka Mađarskoj, obilježili ukidanje viza.
Istim povodom tijekom prijepodneva to su učinili i ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić te ministrica pravosuđa Snežana Malović, a svo troje ministara je na granici dočekao mađarski ministar vanjskih poslova Peter Balazs.
Odlukom EU od 30. studenog vize su također ukinute građanima Makedonije i Crne Gore, pri čemu će građani sve tri zemlje, ali samo oni s biometrijskim putovnicama, moći ostati unutar schengenskog prostora do 90 dana i nemaju pravo na rad.
Oni će moći putovati u zemlje Europske unije, osim u Veliku Britaniju i Irsku, pri čemu će također moći putovati i u Norvešku, Švicarsku i Island, te u dvije nove članice EU-a koje još nisu dio schengenskog prostora, Bugarsku i Rumunjsku.
(FENA)
"Građani od 11.00 do 15.00 sati mogu sjesti s našim voditeljima, razgovarati o gašenju radija, iznijeti svoja mišljenja o svemu ovome i na taj način nam dati podršku", kazao je Naprta.
Pojasnio je da je ovo tek jedna u nizu akcija koje Radio 202 poduzima, a u cilju spašavanja ovog medija kojem, sukladno Zakona o javnim emiterima, 1. januara 2010. prijeti gašenje.
"U toku su i dogovori i pregovori s Gradom Sarajevom i članovi uprave Grada su zainteresirani da nam pomognu, ali to je još uvijek samo priča. Naravno, hvala im na iskazanoj zainteresovanosti", izjavio je Naprta.
(FENA)
Novac iz budžeta kantona Sarajevo nemilice se troši bez ikakvih kriterija, u skladu sa raspoloženjem, željama i naklonostima resornih ministara.
“Godišnji finansijski izvještaj Budžeta Kantona Sarajevo ne prikazuje istinito i objektivno, po svim bitnim pitanjima, stanje imovine i obaveza”, zaključak je revizora iz Ureda za reviziju institucijau FBiH nakon kontrole utroška budžetskog novca najbogatijeg kantona u 2008. godini.
Da sve bude gore, ova poražavajuća ocjena ne odnosi se na poslovanje neke minorne kantonalne institucije sa godišnjim budžetom od par stotina hiljada maraka, već na budžet kantona kroz koji je u prošloj godini prošlo 777 miliona maraka, dok je planirani budžet iznosio 820 miliona maraka.
Privatnoj školi 374.000 maraka
Velikoj gomili para kantonalni ministri jednostavno nisu mogli odoljeti.
Neplanirano, novcu iz budžeta sarajevskog kantona obradovala se Akademija nauka BiH kojoj je u 2008. godini doznačeno 974 hiljade maraka ali i privatna sarajevska osnovna škola “All Walidein Gazzaz” kojoj je doznačeno 374 hiljade maraka.
Jedini problem sa ovim transferima iz kantonalnog budžeta je što novac za ove institucije nije bio planiran u budžetu, a još manje je jasno po kom kriteriju su izabrane baš ove dvije institucije.
I dok se za Akademiju nauka BiH i može pronaći logično objašnjenje, jer ipak samo je jedna akademija nauka na nivou BiH, ostaje nejasno zašto je od svih privatnih škola u Kantonu Sarajevo impresivan grant doznačen baš školi “All Walidein Gazzaz”. Radi se o osnovnoj školi čiju je gradnju finansirao saudijski biznismen Hussein Bakry Gazzaz i u kojoj se uglavnom školuju djeca bez jednog ili oba roditelja.
Revizori nisu uspjeli naći po kojim kriterijima je novac odobren za ove dvije institucije, konstatujući tek da se “ne može se potvrditi osnovanost i opravdanost doznaĉavanja sredstava za sufinansiranje rada”.
Nije se štedjelo ni na izdvajanjima z “vrhunski sport i takmičarsko-razvojni sport” na šta je potrošeno 1,43 miliona maraka, mada su revizori utvrdili da “nisu postojali kriteriji i jasno utvrđeni parametri”.
Vlada Kantona Sarajevo pokazuje neizmjerno povjerenje u ljudsku dobrotu i poštenje, pa se tako uglavnom ne zamara traženjem izvještaja o utrošku novca iz budžeta koji je doznačen institucijama ili preduzećima.
Pola miliona maraka za uklanjanje pasa lutalica
Među primjerima bezgraničnog povjerenja je i pola miliona maraka za kafilerijske usluge koje je kantonalna vlada prebacila gradskoj upravi a ovi sarajevskom komunalnom preduzeću “Rad”. Šta je na kraju bilo sa ovim novcem, kako je i na šta utrošen, ne zna se, jer niko nikada nije tražio izvještaj o tome.
Slična situacija ponovila se i sa 2,1 milion maraka koje je Ministarstvo prostornog uređenja Kantona Sarajevo doznačilo Zavodu za izgradnju , za održavanje i sanaciju javne rasvjete.
Kako su revizori naknadno utvrdili, od dobijenog novca Zavodu za izgradnju ostalo je viška 1,1 milion maraka koji nisu vraćeni natrag u budžet kantona.
Da paradoks bude veći, dok je više od milion maraka stajalo neiskorišteno na računu Zavoda za igradnju , u isto vrijeme Vlada KS nije imala novca da plati račun od 290.136 maraka za struju utrošenu za rasvjetu ulica. Pri tome, ovaj neplaćeni račun nije bio evidentiran među dugovima.
Za subvencioniranje mjesečnih karti za gradski prevoz za penzionere, Vlada KS je je preduzeću “GRAS” u 2008. uplatila 5,72 miliona maraka. Problem što GRAS prilikom pravdanja dobijenog novca uz fakturu nije dostavljao listu sa imenima penzionera kojima su izdati kuponi, što je bila obaveza.
Ovako, ostaje da se vjeruje na riječ GRAS-u da je zaista izdato onoliko kupona penzionerima koliko je navedeno u fakturi, ali očigledno za kantonalnu vladu i resorno ministarstvo to nije nikakav problem.
Pusti zakon, uzmi pare
Imajući u vidu želje i apetite kantonalnih ministara, za čije zadovoljenje ne bi bio dovoljan ni budžet SAD, pojavio se problem odakle navući novac u budžet.
Jedno od genijalnih rješenja, do kojih su došli u Vladi Kantona Sarajevo, bilo je preusmjeravanje svog raspoloživog novca u budžet, čak iako je riječ o direktnom kršenju postojećih zakona.
Harač u vidu “naknade za zaštitu od prirodnih i drugih nesreća” za koji sva pravna lica i samostalni privrednici moraju izdvajati 0,5 posto od sume za neto plate, po zakonu, pripada Kantonalnoj upravi civilne zaštite a ne budžetu kantona.
Zakon je izričit da se ta sredstva mogu koristiti samo za preventivu i sanaciju posljedica nesreća, pri čemu se neutrošena sredstva prenose u narednu godinu kako bi se vremenom stvorila dovoljno velika rezerva za nepredviđene situacije.
Višak želja kao prirodna nepogoda
Ipak, za Vladu KS ovaj raspoloživi novac bio je preveliki izazov, pa je mimo zakona 4,1 milion maraka skrenut u budžet gdje mu se gubi svaki trag. Zakon je zakon ali keš je keš.
Ministre treba razumjeti, iz njihove perspektive novac je namjenski utrošen, jer nema gore nesreće nego kad njihove želje nadilaze finansijske mogućnosti budžeta. A ova nesreća se lakše podnosi kada se ne troši vlastiti novac, već novac građana sarajevskog kantona.
(zurnal.info)
Prijatelj me ubjeđuje da bi svakako, svoje, manjinsko dijete, poslao na Arzijin islamski vjeronauk. Veli da je svih Sedam Sekretara SKOJ-a išlo na vjeronauk. Pa da po tome treba suditi šta ćemo i kako ćemo.
Drugi mi veli da ima sestriće u Njemačkoj, kojima je neugodno što jedini u razredu ne idu na vladajući, katolički vjeronauk. Što znači – ako može u Njemačkoj, šta se mi bunimo? Evo kako izgleda ta vrsta logike: ako je nešto neugodno djeci u Njemačkoj – zašto onda ne bi bilo neugodno i našoj? Evo zašto: ne-katolička djeca u Njemačkoj djeca su useljenika – koji su došli u tuđu državu. Dok djeca bosanskohercegovačkih nepripadajućih pripadaju sve samim roditeljima što su se u rođenoj zemlji, poslije krvavog rata, mimo svoje volje, jednoga jutra probudili kao manjina. Što ne znači da useljenicima, bilo gdje na svijetu, treba da bude neugodno. Nego znači da sa njemačkim sistemom obrazovanja nešto ne valja – a mi da bismo trebali razmisliti o ideji da možda ipak postoji pokoje zlo u svijetu koje nas je zaobišlo. Pa da po tome treba suditi šta ćemo i kako ćemo.
Djed Mraz (na bosanskom: Dedo Zehmerija), ne pripada u bošnjačku tradiciju. Slažem se. Ne pripada ni u srpsku ni u hrvatsku (no u njih se još i nekako ukrije i zabuni, provuče se pored, umjesto, ili kao – Bata ili Nikola). U bošnjačku nikako ne pripada – osim ako se u bošnjačku tradiciju ne računa i onih pišljivih nekoliko decenija socijalizma. Gluho bilo!
Da mi zaključimo ovaj slučaj: Djed Mraz je izmišljotina i ne računa se u bošnjačku tradiciju kao ni išta što se desilo u za vrijeme mrskog socijalizma. Da izbrišemo onda fabrike, obavezno osnovno obrazovanje, medresu koju je pohađao današnji Reis-efendi, što se u ta doba jednako održavala i razvijala? Pa da ukinemo i radno mjesto Arzije Mahmutović?
Bošnjačka tradicija je sve što vam ostane kad pobrišete bosanskohercegovački i jugoslovenski socijalizam – i sve što se u socijalizmu gradilo, uspostavilo, ozakonilo i ustalilo – a jedna od tih stvari je i mogućnost da visoku javnu funkciju obavlja žena. U borbi za mjesto u bošnjačkoj tradiciji prije socijalizma, međutim, ruku na srce, svaki bi se dedo uhljebio bolje od svake hanume. U bošnjačkoj tradiciji dedo je neizmjerno važniji od štokakvih žena – te bi prije njega ustoličili u obdaništu nego hanumu – pa makar se on zvao i Zehmerija – a hanuma bila viđena bula, kao što samo u Sarajevu znaju biti. Hanumi je, prema bošnjačkoj tradiciji prije socijalizma, (umalo da napišem prije nove ere) mjesto u kući. Naša Arzija-hanum, tako bi vezak vezla kraj demirli pendžera – da su se Bošnjaci držali svoje predsocijalističke tradicije – a ne direktorovala obdaništima po šeheru.
Obdaništima? Nije li i to socijalistički izum? Dajte, braćo, da mi i to lijepo ukinemo – nije zar u bošnjačkoj svijetloj tradiciji da majke mimo doma i roda po svijetu hojcaju i pare zarađuju dok im djecu država hizmeti i zabavlja? Jok!
U Turskoj vodeći desničari predlažu da žene lijepo kući svojoj idu – pa da ostave radna mjesta muškarcima. Ne budi mi mrsko – upitam prijateljicu, Turkinju, da mi objasni šta na to kažu žene iz tih, desničarskih, stranaka. Ništa, veli. Slažu se one. Treba održati tradiciju. Nijedna, međutim, ne odstupi sa svoje funkcije, nigdje se ni jedna ministrica ni direktorica ne dosjeti da se povuče zbog neodložnih obaveza oko heklanja i štrikanja, u toplini tradicionalnog doma svoga. Eno ih i sad u Stambolu na Bosforu. Jednako ministruju.
U knjizi Žene na otomanskom Balkanu (Amila Buturović, İrvin Cemil Schick,Women in the Ottoman Balkans, 2007, I.B.Tauris & Co, London) čitam kako je u bosanski ejalet godine 1773., iz Stambola poslan dekret – u Sarajevo, kadiji Izmirli Mehmed Emin Efendi. Dokument se ticao stanovite Nizame – čiji je muž otišao u široki svijet, da joj se više nikad ne vrati. Hanuma čekala, čekala, išla kadiji u Sarajevo, pa u Travnik – da joj se čovjek proglasi umrlim, pa da naslijedi kakvu imovinu, ili da joj se da razvod, da dobije alimentaciju. Ništa se nije dogodilo, pošto po bošnjačkoj tradiciji – to jest prema pravnoj školi (meshebu) koju slijede bosanski muslimani – šerijat veli da muž mora biti odsutan od 90 do 120 godina, tek onda ga se hanuma po zakonu može osloboditi. Čekala ona, po bošnjačkoj tradiciji, godinama, i sama i gladna. Pa joj dodijalo. A shvatila i da sami šerijat ima više tradicija, a ne samo jednu, bošnjačku. Pa ne budi lijena, spremila se i otišla do Stambola. Uprkos tome što nije u tradiciji da se žena povlači po drumovima i traži pravdu. Vele da se u tadašnjem vaktu od Sarajeva do Stambola putovalo i po tri sedmice. Što Nizamu nije obeshrabrilo. Nego se obrela u carskoj prijestolnici i, bome, dobila svoju pravdu. Te sarajevskom kadiji nije preostalo ništa nego da joj tu njenu pravdu i dodijeli, i da prema carskom dekretu i postupi.
Bošnjačka tradicija vodi se po dvije, ženske linije (po tankoj krvi) – jedna po Arziji a druga po Nizami. Jedna je rođena i školovana za vrijeme mrskog socijalizma, dočepala se direktorske pozicije i marljivo dirinči kako bi se ono iz čega se ispilila i na osnovu čega je prava stekla zatrlo, zaboravilo i pobrisalo po što kraćem postupku. Druga je rođena mnogo prije – i danas je se sjeća samo pokoja marljiva istraživačica – ta je na svojoj koži osjetila da je Bog visoko a vezir daleko. Naučila da ima različitih tradicija. Da ima i pravde – sve dok ima otpora.
(e-novine.com)
Jednom mi je rekao, skoro osvetoljubivim tonom, da mu je cilj da „nekoliko generacija profesora lupa glavu“ sa njegovim knjigama
Menhetn Bič u okrugu Los Anđeles deo je takozvanog Južnog zaliva, koji se prostire južno od Santa Monike. Pedesetih godina, kad sam tamo odrastao, grad je uglavnom bio naseljen belcima iz srednje klase, i bilo je to lepo mesto. Igrao sam odbojku na plaži, a jednom godišnje održavala su se takmičenja u surfovanju i odbojci blizu Luke Menhetn. Tu sam 1961. završio srednju školu. Početkom leta 1970. godine, bio sam sa nekim prijateljima u priobalnom delu Oregona. Iznajmili smo kuću sa baštom, pecali pastrmke i lovili krabe na obližnjem pristaništu u Valdportu. Moj drug Čarli Vermont, pesnik, upoznao me je sa Dejvidom Šeclinom i njegovom ženom M. F. Bil. Oboje su bili pisci, i živeli su blizu nas, u mestu zvanom Biverkrik. Išli smo na žurke, gutali tripove i razgovarali o svetskim problemima.
Šeclin je pedesetih studirao sa Tomasom Pinčonom na univerzitetu Kornel, i dao mi je Pinčonovu adresu u Menhetn Biču. Kada sam otišao da posetim roditelje, pokucao sam i na njegova vrata. Odrastao sam u 32. ulici, a Pinčon je živeo u 33. U prvi mah je bio neljubazan, pa čak i paranoičan. „Jeste li vi g. Pinčon?“ upitao sam ga. „Ko pita?“ Kada sam mu objasnio da poznajem Šeclina pozvao me je da uđem. Bio je to mali, jednosoban stan, tipičan za taj kraj, oskudno opremljen. U stanu su bila neka deca i jedna devojka sa bebom. Ponudio me je kafom i cigaretom. Živeo je uglavnom na travi, kafi i Kool cigaretama. Bacili smo neku žvaku, o istoriji Menhetn Biča, o šezdesetim, o Los Anđelesu. Pričao sam mu o komuni koju sam osnovao u Nju Meksiku 1967. godine, o UCLA i časovima poezije kod Džeka Hiršmana. Tom je čuo za Džeka i njegovo glupiranje na predavanjima, kao i da se Džek protivi ratu u Vijetnamu.
Pinčon je uživao u tome da ga neka devojka iz komšiluka vozi po Los Anđelesu dok joj on izlaže svoje teorije o vojnoj industriji. Obično je gluvario u jednom lokalu koji se zvao Tommy's, gde su pravili dobre čizburgere sa čilijem, a Tom je imao običaj da na brzinu pojede dva odjednom. Mucao je i kada bi se uzbudio baš je zapinjao u govoru. Jednom mi je rekao, skoro osvetoljubivim tonom, da mu je cilj da „nekoliko generacija profesora lupa glavu“ sa njegovim knjigama. Rekao mi je da je Objavu broja 49 napisao pod uticajem Borhesa i za novac, ali da na kraju ništa nije zaradio, a i da mu se knjiga ne sviđa. Mislio je da je V dobar roman. Tog leta je pisao Dugu gravitacije, u koju je polagao mnogo nade. Na stolu je bila hrpa papira – isečaka iz novina, pisanih beležaka, papirića raznih boja – i ako bi pomislio da ste rekli nešto što vredi zabeležiti, dodavao bi nove. Rekao mi je kako više ne ide na plažu.
Njegova tadašnja devojka, koja je imala bebu, bila je ćerka jedne od glumica koje su igrale Lois Lejn u TV seriji Superman. Pinčonov krug prijatelja činili su vrlo mladi ljudi, uglavnom tinejdžeri. Ja sam imao 25 godina i tih nedelja sam bio njegov ubedljivo najstariji gost. Stekao sam utisak da Pinčon ne želi da pripada odraslom svetu srednje klase koji mu je bio namenjen. Uživao u mlađem društvu, od njih je dobijao više informacija, a i sam je bio detinjast. Često je pisao pod uticajem kafe i trave; to pokazuju i neka poglavlja u njegovim knjigama. Dosta smo razgovarali i o Rilkeu.
Iz ove perspektive, mislim da je Pinčon čitav život posvetio pisanju i eksperimentisanju sa idejama koje u književnosti niko nije isprobao. Sećam se da mi je jednom pokazao fioku punu priručnika o pištoljima i puškama. Oružje je smatrao za ambivalentne seksualne činioce podzemlja u čiji smisao je pokušavao da prodre. Književnosti nije pristupao sentimentalno: želeo je da njegove knjige budu velike i da na njima dobro zaradi. U to vreme ga je zastupala Kandida Donadio, i mislim da mu je bilo omogućeno da se u životu ne bavi ničim drugim osim pisanjem. Privatnost mu je bila zaštićena. Ako se dobro sećam, mogao je da zove sa svog telefona, ali ne i da prima pozive. Niko nije imao njegov broj. Imao je nekoliko istih zelenih somotskih pantalona i ljubičastih košulja i samo je to nosio. Moji stari prijatelji iz komšiluka rekli su mi da su ga viđali na ulici, ali da ih nije zanimalo ko je to. Što je njemu odgovaralo. Imao je svoje tinejdžerke i kad nije pisao zezao se sa klincima. Ali nikada nije pio. Njegov porok je bila trava.
Što se tiče knjiga koje je voleo, to je bilo zanimljivo. Obožavao je Helerovu Kvaku 22, govorio je da je to najbolji roman našeg doba. Takođe je cenio Džona Hoksa, čiji je roman Limunova grana smatrao vrlo značajnim. Tvrdio je da je Hoks neprevaziđen kao stilista. I naravno, voleo je Nabokova koji mu je predavao na Kornelu. Bio je zainteresovan za rad Dejvida Šeclina, i govorio da će se Dejvid jednoga dana vratiti tradicionalnom pripovedanju. Mislio je da je svet opsednut oružjem i paranojama i bio je u pravu. I danas je tako.
Preveo: Ivica Pavlović
(Preneseno sa www.pescanik.net)
Romska književnica Hedina Tahirović Sijerčić piše o romskoj književnosti, o počecima kada su se sporazumijevali simbolima pa do današnjih dana. Žurnal će ovaj zanimljivi tekst objaviti u tri dijela
Nakon prvih znakova diskriminacije i progona, Romi su napustili Indiju u 11 vijeku i u traganju za boljim uslovima života i prosperiteta naselili su Evropu. Početke pisane riječi Romi vide u simbolima i oznakama (Šikajmako ili patrina) koje su ostavljali iza sebe na putu. Oznake su bile čisto informativnog karaktera te kombinirajući razne predmete i raspoređujući ih na određeni način informisali bi sljedeću grupu Roma koja bi prolazila istim putem o mogućim poteškoćama ili o mogućim dobrim stranama tog naselja: dobri prema Romima, loši prema Romima, ne daju ništa, ima dosta hrane, pazi policija... Služili su se lišćem, perjem, određenom vrstom drveta, metalom, štofovima, staklom, kožom itd. Kada je nomadski način života napušten, ove takozvane „putujuće novine“ počele su da gube značaj. Tajni znaci su onda postali sredstvo zabave i razonode.
Trinaest rečenica
Do skorijeg vremena romski jezik je bio usmeni jezik, a njegov razvoj i korištenje možemo posmatrati od sjeverozapadne Indije do Evrope i Afrike, a danas i do Amerike i Australije.
Romski jezik i proučavanje romskog jezika bilo je veoma zanimljivo i unosno za naučne radnike i nauku. Naravno, kad kažem naučnici onda isključivo mislim na ne- Rome jer Romi nisu imali svoje naučnike do 1969. godine kada su dvojica Roma, jedan iz Francuske Vanja de Gila Jan Kochanowski a drugi iz Velike Britanije Ian Hancock diplomirali na studijama lingvistike. Neke njihove publikacije bile su objavljene u tadašnjem najaktuelnijem žurnalu „The Gypsy Lore Society“ u Velikoj Britaniji za koji su pisali i prvi srpski romolog Tihomir Đorđević kao i naš bosansko-hercegovački lingvista i romolog Rade Uhlik.
Pod književnim stvaralaštvom o Romima podrazumijevam književnost koja je nastala na temu Romi a čiji su autori ne –Romi.
Prvi put pojava Roma zabilježena je na području Transilvanije 1416. godine, dok se u hronici italijanskog grada Forelija spominju 1422. godine. Englez Andrew Borde 1542. objavljuje transkripciju od 13 rečenica na romskom jeziku s engleskim prijevodom, pod naslovom 'Egipt Speche'. Johan van Ewsum 1565. godine objavljuje romsku listu riječi na “nižem stupnju“ njemačkog prijevoda, pod naslovom 'Clene Gijpta Sprake' ( 'Govor Little Egypt'), a 1597. godine Bonaventura Vulcanius objavljuje romsku listu riječi s latinskim prijevodom, pod naslovom 'De Nubianis erronibus, quos Itali Cingaros apelant, eorumque lingua' ( O jeziku onih koje Italijani nazivaju Cingari a za koje se greškom smatra da su Nubians).
Evlija Čelebija 1668. godine piše poglavlje o „Ciganima“ sa uzorcima romskog jezika u svom putopisu Sejhat Ime. To je ujedno i najranija dokumentacija o balkanskim Romima.
Najznačajnija djela u oblasti romskog jezika zauzimaju studije „Die Zigeuner in Europa und Asien“ / „Cigani u Evropi i Aziji“ , Augusta Fridricha Potta (1844-1845) i „Ueber die Mundarten und die Wanderung der Zigeuner Europa's“/ „O umjetnostima usmenog izražavanja i o kretanju evropskih Cigana“ Franca Miklošića (1872-1880).
Prvi romolog sa srpskih prostora je Tihomir Đorđević koji je rođen u februaru 1868. godine u Knjaževcu. On je u Minhenu 1902. godine odbranio doktorsku tezu „Die Zigeuner in Serbien“/ „Cigani u Srbiji“. Tokom svog pedesetogodišnjeg angažovanja govorio je djelimično romski i napisao je oko tridesetak radova iz oblasti romologije. Nije smatran prijateljem romskog naroda, njegovi zapisi i odnos prema muzici našeg naroda, prema našim tradicionalnim zanatima i prema našem narodu uopšte nije bio prijateljski.
Šta bi bilo da ih nema
Romska lingvistika i jezik imaju svoju istoriju kao i drugi jezici, ali razlika je u tome što su ostali jezici imali pripadnike svojih naroda koji su se bavili istom. Istorija romske lingvistike nastajala je sakupljanjem građe i pisanjem naučnih i doktorskih disertacija ne- Roma koji su se kretali među Romima proučavajući romski jezik, zapisujući romsku tradiciju, običaje i kulturu.
Poznat je i jedan slučaj austrijskog lingviste Johanna Knoblocha koji se 1943. godine specijalizovao u romskom jeziku a koji je sarađivao s nacističkim režimom. Knobloch je bio angažovan od strane SS 'Ahnenerbe' organizacije, a istraživanja i zapise je pravio snimajući govor Roma u koncentracionom logoru u Lackenbachu u Austriji. Ovaj lingvista je poslije rata postao utjecajan unutar akademske zajednice kao profesor lingvistike na sveučilištu u Bonnu.
Zbog neprihvatanja od strane starosjedilaca, Romi su bili primorani mijenjati mjesto boravka tako da nas Rome epitet “nomadi” vezuje do današnjih dana. Diskriminacija, netolerancija, masovna uništenja i progoni nad Romima, učinili su nas marginaliziranim i za većinu neprihvatljivim, nejednakopravnim i manje vrijednim ljudima na prostorima gdje god bi se pojavili.
Na sreću, Romi su imali i svoje simpatizere, ljude koji su u našem narodu vidjeli bogatstvo kako kulture i tradicije i jezika tako i poniznost i čestitost našeg podcijenjenog naroda.
Na prostorima Bosne i Hercegovine oficijalno se Romi spominju početkom 16. vijeka kada im je Sultan paša Sulejman Veličanstveni odobrio nastanjenje i obrađivanje dijela njegovog pašaluka uz plaćanje poreza.
Jedan od zapisa koje je 1910. godine zapisao književnik Edhem Mulabdić govori o tome na veoma dobar način.
- Šta bi bilo da ih nema? Ko bi drugi bio predmet poruge bogatijem svijetu: na koga bi padale sumnje za odvedene konje, ko bi bio ona ponižena skupina ljudi, koji nose na sebi biljeg zaostalosti u moralnom i intelektualnom pogledu, da nije njih, Cigana? Za sve to oni, čini se, kao da su stvoreni. U našim krajevima naći ćeš dosta naših ljudi i porodica, da su siromašnije od kog ciganskog doma; ali naš se svijet neće narugati čijoj slabosti, čijoj materijalnoj i intelektualnoj poniženosti, a Ciganinu se narugati gotovo da je zabava i nije nikakav grijeh. Ta on se već sklonio na to, nit se umije razljutiti ni potražiti zaštite kao građanin; ako ti i odgovori što, tobože uvrijeđen, to se opet izvrgne u šalu, da se ogradi veći smijeh. Je li ukraden konj, traži najprije u Cigana, pa onda istom u onih kojih ima dosta, da su i Cigane natkrilili u tom gadnom zanatu.
E take su sreće Cigani kod nas, makar da ih je dobar dio marljiv k'o mrav, a miran k'o janje.
(zurnal.info)
Poslušajte radio dramu autora Emira Zametice o umjetnicima koji bijedu koriste za namicanje novca i slave
Radio drama Stubovi Društva govori o eksploatatorskoj prirodi realizma, umjetničkog pravca koji nastoji vjerno prikazati stvarnost, o bh.umjetnicima koji bijedu ovog podneblja koriste za vlastitu slavu i zaradu, o pozorištima u kojima drugačiji izričaji nemaju mjesta.
Autor drame je Emir Zametica, koji je u Omladinskom programu BHR1 angažiran kao autor radio-dramskih eksperimenata pod nazivom Magnovenja. Prema njegovim riječima, teatar u BiH funkcioniše kao i sve drugo u ovoj zemlji, tako da se teško može smatrati mjestom sa kojeg će krenuti ozdravljenje bh. društva. Potrebno je više subverzivnosti, a ona se može postići isključivo postupkom. Otvorena kritika tranzicijskog društva u duhu realizma samo potvrđuje postojeće stanje, a u suštini ne može ništa promijeniti, tvrdi Zametica.
Radio drama Stubovi društva, rađena je u produkciji Dramskog programa BHR 1 a u njoj igraju Emir Fejzić, Ivana Petrović, Sanela Krsmanović, Adnan Goro, Alen Muratović, Slaven Vidak, Samir Čulić i Belma Turčinhodžić.
Poslušajte!
(zurnal.info)
Zamolili smo strastvene čitaoce da nam pomognu pri probijanju kroz hrpe knjiga na Zimskom salonu knjige u Sarajevu
Na ovogodišnjem, petom po redu, Zimskom salonu knjige u Sarajevu, koji se održava u gradskoj galeriji Collegium Artisticum predstavit će se stotinjak izdavača iz BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Kao i na prošlogodišnjem Salonu i na ovom dominiraju štandovi vjerske i naučno-popularne literature, instant-priručnici, a apsolutni hit je Izgubljeni simbol Dan Browna koji prema riječima prodavača ide “ko halva”.
Ipak, strpljivi posjetilac može ispod hrpe papira, uz malo truda i sreće, pronaći pravu poslasticu. Da bismo vam pomogli, pitali smo neke strastvene čitaoce da preporuče neke naslove koje treba potražiti na štandovima.
GORAN SAMARDŽIĆ, književnik
Kader Abdolah – Kuća imama i Putovanje praznih flaša
Melina Kamerić – Cipele za dodjelu Oskara
Faruk Šehić - Sabrana djela
MUSTAFA ZVIZDIĆ, književnik
Selvedin Avdić- Sedam strahova
Mirsad Sijarić- Još jedna pjesma o ljubavi i ratu
SELMA SPAHIĆ, redateljica
Kenzaburo Oe- Jednostavan život
Michel Houellebecq – Elementarne čestice
Doris Lessing – Trava pjeva
ADISA BAŠIĆ, pjesnikinja
Selvedin Avdić- Sedam strahova
Michael Viewegh – Roman za muškarce
Aleksandar Flaker- Autotopografija
EMIR HABUL, novinar
Mirko Kovač- Pisanje ili nostalgija
Simon Sebag Montefiore: Staljin na dvoru crvenog cara
Bekim Sejranović- Nigdje, niotkuda
ŠIMO EŠIĆ, književnik
Šimo Ešić – Kako se crta sunce
Zulmir Zečević – Putovanje započeto od kraja
MILE STOJIĆ, pjesnik
Mirko Kovač- Elita gora od rulje
Bekim Sejranović- Nigdje, niotkuda
(zurnal.info)
Nakon "Ničije zemlje" i "Grbavice", to će biti treći put u poslijeratnoj historiji BiH da se jedan bh. film nađe u takmičarskom programu jednog od tri najveća svjetska filmska festivala.
"Presretni smo, cijela ekipa filma i ja. Za nas je Berlinale najbolje moguće mjesto i način za plasiranje filma "Na putu". Radili smo na filmu tri godine, dok je postprodukcija trajala godinu dana. Iako smo imali svu moguću podršku u BiH, autorski proces je jednako težak kao i kada se film radi prvi put. Bez obzira na stres koji slijedi, uživat ćemo u svakom aspektu festivala, te u činjenici da su naš trud i rad nagrađeni", kazala je povodom današnje vijesti Jasmila Žbanić.
Najavila je da će nakon Berlinala film biti prikazan u BiH i Hrvatskoj, čemu se jako raduje.
Film "Na putu" je ljubavna priča o dvoje mladih ljudi, Luni i Amaru, koji nastoje prevazići prepreke koje prijete njihovoj ljubavi.
Nakon Amarove dramatične promjene u jednoj konzervativnoj vjerskoj zajednici, Luna daje sve od sebe da otkrije da li je ljubav zaista dovoljna da njih dvoje ostanu zajedno na putu ka životu u sreći.
Glavne uluge tumače Zrinka Cvitešić, Leon Lučev, Ermin Bravo, Mirjana Karanović, Izudin Bajrović, Nina Violić, Sebastian Cavazza, Jasna Ornela Bery, Marija Kohn, Jasna Žalica i drugi.
Film je rađen u međunarodnoj koprodukciji "Deblokade" (BiH), "Coop 99" (Austrija), "Pola Pandora" (Njemačka) i "Žive produkcije" (Hrvatska), u saradnji sa Eurimagesom, TV ZDF/Arte, BHRT-om i HRT-om.
Producenti filma su Damir Ibrahimović, Karl Baumgartner, Bruno Wagner, Barbara Albert, Raimond Goebel i Leon Lučev.
Podržali su ga Fondacija za kinematografiju BiH, Federalno ministarstvo kulture i sporta, Ministarstvo kulture i sporta KS te Grad Sarajevo.
Glavna glumica Zrinka Cvitešić je na osnovu uloge u Žbanićinom filmu izabrana među deset najboljih evropskih glumaca u program "Shooting Stars 2010" koju organizira European Film Promotion s ciljem predstavljanja novih evropskih glumačkih talenata na predstojećem Berlinskom filmskom festivalu (Berlinale).
(FENA)
U saopćenju za medije pristiglom iz SDPBiH navedeno je da je Radio 202 radio s tridesetdevetogodišnjom tradicijom, urbani, kulturni, omladinski radio uz kojeg su odrasle mnoge generacije.
-S obzirom na to da Zakon o javnom rtv servisu predviđa gašenje Radija 202 osjećamo potrebu da reagujemo i na taj način iznesemo stav o ovome, saopćeno je iz SDPBiH.
Akcija će trajati do 31. decembra.
(FENA)
Prvi put planeri Pentagona će u 2010. uključiti klimatske promjene među sigurnosne prijetnje identificirane u kongresnom izvještaju "Četverogodišnji odbrambeni pregled", u kojem se navode prioriteti Pentagona.
Uvrštenje klimatskih promjena među prioritete uslijedilo je nakon što je u oktobruu osnovan novi Centar za istraživanja klimatskih promjena, pri Središnjoj obavještajnoj agenciji - CIA.
Prognoze nas uvjeravaju da će vremenske nepogode u budućnosti dobiti na intenzitetu, a možda i na učestalosti, kazala je Amanda Dory, zamjenica pomoćnika ministra odbrane za strategiju.
Nova pozornost koju američki sigurnosni dužnosnici posvećuju brizi oko klime ne znači da su Pentagon i CIA zauzeli strane u raspravi oko valjanosti podataka o globalnom zatopljenju. Kao i kod nuklearnog terorizma, smrtonosnih pandemija ili biološkog ratovanja, to samo znači da oni žele biti pripravni.
"Ja uvijek gledam najgori scenarij. Bilo da je riječ o globalnom zatopljenju ili izgledima da država A okupira državu B, ja samo procjenjujem da je najvjerojatniji ishod onaj koji je i najgori", kazao je za NPR jedan obavještajni dužnosnik koji prati klimatske promjene.
Vojni dužnosnici, navikli izrađivati detaljne planove za široki spektar slučajnosti, istoga su stajališta. "Amerikanci očekuju da vojska ima plan za najgore", izjavio je viceadmiral Lee Gunn, mornarički veteran s 35-godišnjim stažom, koji je sada predsjednik Projekta američke sigurnosti.
"To je vrsta razmišljanja koja je, po meni, uvjerila većinu vojnih čelnika da su klimatske promjene stvarna prijetnja, te da vojska igra važnu ulogu u suočavanju s njima", istakao je viceadmiral Gunn.
Među scenarijima koji zabrinjavaju sigurnosne planere je topljenje ledene mase planinskog masiva Himalaja. Prema toj teoriji, rijeke koje hrane himalajski ledenjaci prvo bi poplavile nizinska područja, a potom bi presušile s nestankom tih ledenjaka.
To bi ugrozilo desetke miliona ljudi u nizinama Bangladeša, izazvalo masovne migracije, a zatim i ratove, procjenjuju vojni stručnjaci iz SAD-a i s indijskog potkontinenta.
Autori "Četverogodišnjega odbrambenog pregleda" dobili su uputstva Kongresa da prihvate procjene Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC), međunarodnog tijela koje su osnovali UN i Svjetska meteorološka organizacija (WMO), kako bi prikupljalo i izvještavalo o globalnim klimatskim podacima, prenijela je Hina.
(FENA)
Dva trenutno najaktivnija zagrebačka indie banda posjetiocima kluba Fiskultura (oko 200 duša) priredila su vrlo zanimljivu večer. Svirka je kasnila čitav sat, ali nije bilo nervoze, čini se da je čekanje samo dodatno podgrijalo atmosferu.
Tvrda noć
Na binu su prvo izašli Cripple and Casino, zagrebačko/sarajevska četvorka koja je u septembru objavila svoj prvenac album za američku izdavačku kuću Radio is Down (Olympia, Washington) i ovo je njihovo prvo predstavljanje sarajevskoj publici.
Cripple and Casino je band koji baštini tradiciju američkog rocka osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka gdje su udarne igle bili Sonic Youth, Jesus Lizard, Fugazi i bandovi sličnog opredjeljenja. Iako je Cripple and Casino objavio svoj jedini album prije samo tri mjeseca, momci i pjevačica Petra već marljivo rade na novom albumu, pa su na koncertu u Sarajevu publici predstavili tri nove pjesme.Sa novom numerom su i otvorili koncert u Fiskulturi. Band cijelo vrijeme gura svoju viziju noisa, s jakom kontrolom koja ne dopušta da dođu do krajnosti neslušljivosti. Petra odlično vuče band, daje mu osnovnu snagu, komunicira sa publikom, a Darko na gitari i Danijel na basu su sasvim povučeni i posvećeni svojim instrumentima.
Nakon uvodne numere sviraju pjesmu Intro gdje se može naslutiti kakva će večer biti u Fiskulturi - noć teških tonova, buke i distorzije. Slijede These Equations, sa pumpajućim basom i vrištećim gitarama, i nova pjesma Of Adam. Na istoj razini sviraju i ostale numere sa debut albuma, Crossroad, Isuzu, Movie Star, kao i hit pjesmu Do My Job Right. Uživo pjesme zvuče znatno tvrđe nego u studijskim izdanjima. Koncert privode kraju sa pjesmama Hormones i Crystalize. Na bis poklanjaju pjesmu Hot Air Baloons.
Kuda buka vodi
Nakon 40-minutne svirke Cripple and Casino zadali su težak zadatak Analeni. Međutim, oni su ga bez velike muke savladali. Ovo nije prvo gostovanje Analene u Sarajevu.
Prije sedam godina odsvirali su energičan koncert u Accessu. Kao i u slučaju Cripple and Casina i u ovom bandu se sve vrti oko vokalistice. Ana Franjić dominira stageom. Njen šarm i ekstravagantnost zaista zadivljuju. U Analeni sve funkcionira baš kako i treba. Uz stalni osmijeh Ana vrišti i fenomenalno svira svoju bas gitaru, Mijo i Miran grade gitarski zid buke koji je praćen dobro odmjerenim udarcima bubnja. Za razliku od Cripple and Casino i njihove kontrolisane buke, Analena pušta da ih buka vodi, a ne oni nju. Često se ti bučni zidovi obaraju sami od sebe što dodatno stvara haos u glavama. Da su ozbiljan band sa dugogodišnjim stažom potvrđuje i logistika s obzirom da je na koncertu bilo moguće kupiti njihova izdanja na CD i vinilu. Ista zamjerka kao i Cripple and Casinu može se uputiti i Analeni. Kratak nastup od 40 minuta ipak ne može zadovoljiti ljude koji su željni ove vrste muzike u Sarajevu. No nadamo se ponovnom dolasku i dužoj svirci.
(zurnal.info)
Sedam od deset mladića u BiH misli da postoje situacije kada žena treba biti ošamarena, 80 posto njih vjeruje da muškarac treba da odlučuje kada i kako treba imati seksualne odnose. Većina smatra da je glavna uloga žene da se brine o kućnim poslovima i da kuha porodici, te da trebaju da trpe nasilje kako bi održale porodicu na okupu, a gotovo svi ispitani mladići su saglasni da je seks potrebniji muškarcima nego ženama.
Ovo su samo neki od podataka do kojih je došla Inicijativa mladića, projekat koji međunarodna, neprofitna organizacija CARE realizuje u saradnji sa devet međunarodnih organizacija i partnera iz regiona i uz podršku Ministarstva vanjskih poslova Norveške. Studijom je obuhvaćeno devet škola iz pet gradova u tri zemlje: Banja Luke i Sarajeva u Bosni i Hercegovini, Zagreba u Hrvatskoj i Beograda i Prokuplja u Srbiji. Analiza počiva na istraživanju sprovedenom od strane samih srednjoškolaca, starih izmedju 15 i 19 godina. U Bosni i Hercegovini je ispitano 1208 školaraca, a omladina je sudeći prema rezultatima pokazala visok stupanj netolerancije.
Istraživanje je, također, obuhvatilo i nasilje među vršnjacima, uključujući ponižavanje, guranje, udaranje rukom ili nogom. Pedagozi su saglasni da je sve veći broj nasilnika u školskim klupama, ali i to da su glavni uzroci devijantnog ponašanja mladića uglavnom odnosi u porodici, alkohol, nervoza,pušenje,loš utjecaj medija...
Jedan od učenika je odnos prema djevojkama ovako objasnio:
- Djevojke su u društvu tretirane lošije od mladića. Kada djevojke imaju više partnera, bivaju tretirane kao prostitutke. One su izložene seksualnom nasilju. Muškarci ih diraju po stražnjem dijelu tijela, po grudima. To se naročito dešava u osnovnoj školi. Ako djevojka nije lijepa onda je mladići emocionalno ponižavaju.
Dok je direktor jedne škole naveo nasilje kao najveći problem sa kojim se učenici suočavaju.
- Imali smo slučaj kada je učenik u školu donio pušku marke “kalašnjikov”. Bili smo prinuđeni da ga udaljimo iz škole jer je to prestup za najstrožiju kaznu.
Seksualni odnosi
Kako se navodi u istraživanju Inicijative mladića prosječna starosna dob prvog seksualnog odnosa se kreće u rasponu od 14 godina do 14 godina i 5 mjeseci. U pet gradova koji su obuhvaćeni istraživanjem, mladići uključeni u ovo istraživanje bili su na najvišoj tački seksualne aktivnosti. Oni također stupaju u različite oblike seksualnih aktivnosti, od kojih svaka nosi specifičan rizik po njihovo zdravlje. S obzirom na to da je polovina ovih mladića prijavila da su već seksualno aktivni, njihovo loše znanje o reproduktivnom zdravlju, polno prenosivim infekcijama, HIV-u i kondomima daje povoda za posebnu zabrinutost. Sve u svemu, ovi nalazi upućuju na to da bi intervencija trebala staviti naglasak na one aktivnosti koje izgrađuju osnovno znanje i vještine koje se odnose na seksualno zdravlje, naročito kada se radi o polno prenosivim infekcijama i kondomima.
| Rodne norme - Sarajevo |
| Rodne norme | |
| Rezultati na skali rodne pravičnosti kod muškaraca (1= najviše rodno pravičan; 0 = najmanje rodno pravičan) |
0.44 |
| Slaže se sa izjavom: | % |
| Muškarac odlučuje kada i kako imati seksualne odnose | 80% |
| Muškarcima je seks potrebniji nego ženama | 83% |
| Muškarcu je potrebna druga žena, iako se dobro slaže sa svojom suprugom | 55% |
| Postoje situacije kada žena zaslužuje da bude ošamarena | 72% |
| Žena bi trebalo da toleriše nasilje kako bi održala porodicu na okupu | 45% |
| U redu je da muškarac udari svoju suprugu ukoliko ona neće da ima seksualne odnose sa njim | 33% |
| Mijenjanje pelena, kupanje i hranjenje djece su obaveze majke | 86% |
| Najvažnija uloga žene je da brine o kući i da kuha za svoju porodicu | 77% |
| Ukoliko me neko uvrijedi, braniću svoju čast, čak i ako to znači upotrebu nasilja | 84% |
| Nikada ne bih imao druga koji je homoseksualac | 79% |
| Gadi mi se kada vidim muškarca koji se ponaša kao žena | 93% |
| Rodne norme – Banja Luka |
| Rodne norme | |
| Rezultati na skali rodne pravičnosti kod muškaraca (1= najviše rodno pravičan; 0 = najmanje rodno pravičan) | 0.40 |
| Slaže se sa izjavom: | % |
| Muškarac odlučuje kada i kako imati seksualne odnose | 72% |
| Muškarcima je seks potrebniji nego ženama | 78% |
| Muškarcu je potrebna druga žena, iako se dobro slaže sa svojom suprugom | 49% |
| Postoje situacije kada žena zaslužuje da bude ošamarena | 51% |
| Žena bi trebalo da toleriše nasilje kako bi održala porodicu na okupu | 28% |
| U redu je da muškarac udari svoju suprugu ukoliko ona neće da ima seksualne odnose sa njim | 19% |
| Mijenjanje pelena, kupanje i hranjenje djece su obaveze majke | 80% |
| Najvažnija uloga žene je da brine o kući i da kuha za svoju porodicu | 67% |
| Ukoliko me neko uvrijedi, braniću svoju čast, čak i ako to znači upotrebu nasilja | 75% |
| Nikada ne bih imao druga koji je homoseksualac | 73% |
| Gadi mi se kada vidim muškarca koji se ponaša kao žena | 90% |
(zurnal.info)
