Melanholija ljevice

PROSTITUCIJA I BERZA: Propale prostitutke umiru same, a propale bankare pomaže država

Piše: Andrej Nikolaidis

Nije mi jasno kako je moguće da u civilizaciji koja je tako samozadovoljna svojim javnim politikama, javnim finansijama, javnim intelektualcima i javnim mnenjem, nekako uvijek najebu radnice u javnim kućama

Ma kakva nesreća i neimaština vladale, negdje će se - ili bi trebalo reći svugdje - od kancelarija Univerziteta i Ustavnog suda do baraka iza Kamionske pijace, odvijati kakva – ili bi trebalo reći svakakva – prostitucija.

Jeste, izgleda da ljudi, čak i kada su gladni i tiranska im čizma pritiska glavu, moraju imati seks. Kleče ljudi pred svakakvom nevoljom i nepravdom, niko da digne glas. Jedino im se ćune dižu.

Neko će primijetiti kako to što narod, makar izgladnio i odrpan, “mora guziti”, potvrda vitalnosti narodnog erosa i njegove pobjede nad odnarođenim thanatosom, ali meni je uvjerljivo koliko i teza da je to što će nas jesti crvi konačan dokaz pobjede života nad smrću.

ŠTA TO MORA NAROD

Ja, opet, ne bih išao tako daleko kao Karl Kraus koji je tvrdio kako je seks tek bijedna zamjena za masturbaciju, ali bih primijetio kako rečenica “šta ćeš, narod mora guziti” spada u onu vrstu “zdravorazumskih” opravdanja koja su zapravo, dakako nehotična, ali ipak najstrašnija osuda onoga što se pokušava opravdati.

Na primjer: rečenica “rad je stvorio čovjeka” najotrovnija je mizantropska primjedba  na račun rada i njegovih dometa. Tako: “narod mora guziti” kao opravdanje za prostituciju, lako će biti zamijenjeno sa “šta ćeš, narod će uvijek neko guziti”, kao opravdanje za društvenu nejednakost i svemoć pacovskog nakota novih oligarha.

U Ulcinju su, kažu, a tada se u Ulcinju još uvijek, štono kažu, “znao neki red”, što će u prevodu reći da je Ulcinj  tada još uvijek bio patrijarhalna kasaba, tokom devedesetih godina prošlog vijeka radile četiri javne kuće. Jedna od njih je navodno bila splav na rijeci Bojani. Preko dana bi splav bio prazan i vezan za dok. No uveče… Sa mrakom bi ta replika Nojeve barke, sa svojim tovarom bludnica i pohotnika, isplovila da za budućnost sačuva odabrane primjerke ljudskog roda.

Na to me sjetila vijest da su prostitutke u Skoplju protestvovale, tražeći veća prava. Iz te sam vijesti saznao da se širom svijeta vodi, citiram, “globalna borba za prava osoba koje pružaju seksualne usluge”, a čiji je simbol kišobran – isti onakav kao u Magrittea i Mary Poppins, samo crveni.

Ne bih o moralu bez velike nužde, a posljednja stvar koju bih rekao je “ja to živ ne bih”. Ne bih, jer bih. Za mene su i rosna čaša viskija i komad baklave nehajno ostavljene na stolu preveliko iskušenje. Nisam ovisan jedino o onome što nisam ni probao. Ali bih se ipak usudio reći kako je jedina stvar bjednija od iskoristiti prostituku – osuđivati prostitutku. Ne samo da bih potpisao svaku inicijativu koja vodi poboljšanju statusa prostitutki, nego mi uopšte nije jasno kako je moguće da u civilizaciji koja je tako samozadovoljna svojim javnim politikama, javnim finansijama, javnim intelektualcima i javnim mnenjem, nekako uvijek najebu radnice u javnim kućama.

MAKSIMUM PRAVA U GOVNIMA

No ipak, tek da bih odigrao ulogu Đavoljeg advokata… Eto šta nije u redu sa partikularnim borbama “za prava”: “globalne” borbe za svoja prava vodiće i prostitutke i djeca u azijskim fabrikama zapadnih korporacija, sutradan i oni koji će obavljati posao precogsa iz “Minority Reporta” i ljudi potopljeni u tečnost i žicama vezani za neki Matrix budućnosti…

Svako će za sebe tražiti maksimum prava u govnima u kojima pliva, a da nikome neće pasti na pamet da je pitanje jedno, i borba jedna, zajednička. Pitanje je:  zašto smo u govnima? Borba je: ne da nam u govnima bude udobnije, nego da se iz njih izvadimo.

Makedonske prostitutke su, čitao sam dalje,  zatražile usvajanje zakona o dekriminalizaciji prostitucije te da im se omogući zdravstvena i socijalna zaštita. AFP navodi kako je prostitucija ilegalna u makedonskom, “veoma tradicionalnom i konzervativnom društvu”.

Koji dan poslije, na indexu.hr čitam kako su se pitanjem legalizacije prostitucije ove godine bavili i zakonodavci manje “tradicionalnih i konzervativnih” društava od makedonskog.

Kanadski parlamentarci su, piše ovaj portal, pokušali zakonom sankcionisati svaki oblik prostitucije. Tri žrtve trafikinga, koje su bile prisiljene na prostituciju, osporile su ustavnost odluka Parlamenta. Ustavni sud im je dao za pravo. "U Kanadi nije zločin prodavati seks za novac", zaključio je Ustavni sud.
U Evropi je, čitam dalje, “u tijeku debata je li se protiv iskorištavanja žena u prostituciji bolje boriti legalizacijom ili kriminalizacijom”.

Donji dom francuskog parlamenta početkom decembra je donio zakon po kojem je kazneno djelo platiti za seks. Ideja mi se dopada, sklon sam da na to ustanem i aplaudiram: kazniti mušterije, ne prostituke.

Francuzi, saznajem, nisu prvi koji su sproveli takvo rješenje: od 1999. protiv iskorištavanja žena za prostituciju tako se bori Švedska.

Pragmatični Njemci problem su riješili ovako: od 2002. prostitutke u toj zemlji plaćaju porez, imaju iste povlastice kao i ostali radnici, a mogu i sudski naplatiti novac od mušterija koje pokušaju izbjeći plaćanje. U Njemačkoj, saznajem dalje, radi oko 200.000 prostitutki.
Pa kažu napredak je iluzija…

UŽITAK OPRAVDAVA I OKRIVLJUJE

Kod Le Goffa sam čitao, i zabilježio, kako se za vrijeme izgradnje Notre-Damea grupa pariških prostitutki obratila biskupu za zahtjevom za dopuštenje da za crkvu u nastanku daruju jedan vitraž. U pitanju je bio “vrlo osobit primjer cehovskog vitraža”. Da ne bi bilo zabune, dame su naglasile kako vitraž neće sadržavati grafički prikaz aktivnosti koje njihv zanat podrazumijeva. Biskup je, nakon eskpertske rasprave, ponudu ipak odbio.

Toma iz Chobhama ovako promišlja o nekim aspektima prostitucije.

“Prostitutke se moraju ubrajati u plaćenike. One naime iznajmljuju svoje tijelo i njime zarađuju”.

Prijateljica noći, drži on, čini zlo time što je prostitutka, ali ne i time što prima naknadu za svoj rad. Toma podučava da se prostitutka može pokajati zbog prostituisanja i zadržati zaradu. Naravno, uputno je da dio zarade da crkvi. Međutim, ako svoj posao obavlja sa užitkom, ona ne iznajmljuje svoj rad: u tom slučaju, zarada je nezaslužena.

Ne možemo a da ovdje ne uočimo neku vrstu dodatno pervertirane ionako perverzne logike koja sugeriše da silovanje zapravo i nije silovanje ukoliko žena u samom činu najogavnijeg nasilja nad njom navodno “uživa”. Ukoliko u silovanju žena osjeća “užitak”, silovanje je manje-više OK. Ukoliko pak prilikom prostituisanja žena osjeća “užitak”, onda prostitucija nipošto nije OK. Ženin “užitak” je ono što opravdava silovanje i ujedno ono što okrivljuje prostituciju.

Toma se zalaže protiv upotrebe šminke i parfema u prostituciji. Njihovom upotrebom prostitutka nudi “privlačnost koje nema,  a klijent kupuje ono što vidi, što je u ovom slučaju laž”. Našminkana prostitutka stoga “klijentu kojeg je prevarila” treba vratiti glavnicu novca i sebi zadržati sitniš, onoliko koliko pošteno procijeni da bi klijent platio za njen pravi izgled. Ovo bi očito teško išlo bez arbitraže, stoga Toma prostitutkama nudi i drugu opciju: sitniš njima, a ostatak siromašnima ili, naravno, Crkvi.

Šta bi se desilo kada bi neko Wall Street ustrojio prema Tominim uputima, pa zabranio prodaju dionica firmi koje su našminkane da izgledaju bolje nego što doista jesu? I još naložio da novac stečen takvim prodajama mora biti dat siromašnima?

Jasno, postoji razlika između prostitucije i berze: prostitucija je prezrena a berza temelj našeg svijeta. Propale prostitutke umiru same u mračnim ulicama, a propale banke dobijaju državnu pomoć. Prostitutke su too small to save, a berza too big to fail.
(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Melanholija ljevice, Andrej Nikolaidis