MELANHOLIJA LJEVICE

GVOZDENA RUKA BARBARSTVA: Kapitalizam je kao heroin

Piše: Andrej Nikolaidis

Ono što se dešava na kratkoj crnogorskoj obali zapravo je priča o svakom kapitalizmu – ovdje je, zbog malog uzorka, ishod brži, stoga lakše uočljiv

Na fotografiji ispod vidite kako je Gospa od Škrpjela nekada izgledala. To je najljepše što je imala Crna Gora: Gospa, Perast i parče Boke u kojoj ostrvce sa crkvicom leži kao Tifanijev nakit u tirkiznoj kutiji.


A sada:


Da pojasnim: Gospa je za Crnu Goru ono što je Ajfelov toranj za Pariz – pa još malo više. Ono što je Akropolj za Atinu – pa još malo više. Dozvoliti da se iza leđa Gospe sagradi novobogataška hromirana favela isto je kao podići stospratnicu pored Ajfelovog tornja. Ili napraviti tržni centar koji će bacati sjenku na Akropolj.

Tamo gdje zaborav etički očisti teritorij, gvozdenom rukom vlada barbarstvo. A nema gorega od barbarstva bogatih. Zato što barbarin svijet oblikuje po svojoj mjeri. A bogati barbarin ima sredstva da oblikuje naveliko i naširoko: ono ogavno koje on samozadovoljno, spokojno, ničim ometan čini golemo je.

Barbarska orgija vam se ovdje zove - razvoj.

Šta da vam kažem: i metastaza je razvoj.

Nazvati ono što vidimo na brdu iza Gospe od Škrpjela razvojem nije čak ni crnohumorni ispad. Nije čak ni cinično. To je besćutno. Kao da doktor gleda u snimak unutrašnjih organa koje mu je donio pacijent u terminalnoj fazi raka i kaže: „Čestitam, impresivno se razvio, da ne ureknem“.

Crnogorsko primorje, bilo da je u pitanju zaleđe Budve, „metropole turizma“, Boka, obala Bara ili zaleđe najvećeg prirodnog resursa u državi, ulcinjske Velike Plaže, pretvoreno u vjernu kopiju afričkih slumova, izgleda kao tkivo napadnuto rakom. Neka što izgleda: to i jeste.

Štatijaznam, možda bi neko razvoj u zaleđu Gospe od Škrpjela opisao kao „lijepo“. Estetski su sudovi, baš kao i etički, vrlo rastegljivi, naročito danas, kada se stručnost povukla pred pluralizmom, kada stav svake budale sa mišljenjem i laptopom ima jednaku težinu kao stav profesora na Kembridžu. Znate kako to ide danas: profesor pita studenta o Hegelu, a ovaj mu objasni gdje je sve Hegel bio u zabludi.

Nekome je favelizacija crnogorskog primorja lijepa, mnogima korisna: no to je estetika raka.

Ono što se dešava na kratkoj crnogorskoj obali zapravo je priča o svakom kapitalizmu – ovdje je, zbog malog uzorka, ishod brži, stoga lakše uočljiv. Tendencija je kapitalizma da se razvija geometrijskom progresijom: istu tendenciju ima i rak. Uz to, logika kapitalizma je logika bolesti ovisnosti: probleme koje izazove, navodno, može riješiti samo još kapitalizma. Što izaziva nove, veće probleme, koji se onda rješavaju većom dozom kapitalizma. U međuvremenu su smislili navodni održivi razvoj: održivu ovisnost.

A ona, održiva, dakle dugovječna i uspješna ovisnost je Sveti Gral heroinskih ovisnika. Ima zaista lucidnih autora koji drže kako je naš problem to što nam kapitalizam nije pravi. Nego je nesavršen, korumpiran, izvitoperen. Kada bismo napokon uspjeli razviti dobar kapitalizam, e: tada bi stvari krenule na bolje.

Takve optimističke teorije pristaša kapitalizma i liberalne demokratije podsjećaju na propovijed onog popa koji kaže: heroin je loš i nikakav...

Kapitalizam je kao heroin. Stvara ovisnost, maršira uz himnu čiji refren glasi: još, još, još, a ishod je jedan - letalan. Oni koji ga prodaju se bogate, oni koji ga kupuju stradaju. Kapitalizam nam doista jeste loš, nikakav. Ali kao što rješenje za problem narkomana nije dobar, čist heroin, tako ni rješenje za naše post-tranzicione-post-jugoslovenske države nije dobar, čist kapitalizam.

Crnogorska je obala, a sa njom i crnogorski turizam, vrlo blizu faze do koje dospijeva i bolesnik sa veoma razvijenim rakom. Blizu, dakle, trenutka kada pitanje izlječenja više nije na dnevnom redu. Kada preostaje još samo jedno pitanje: eutanazije.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Melanholija ljevice, Andrej Nikolaidis, Crna Gora