Rat zombija

Eliminišimo kristine: Kakvo Sarajevo zamišljaju banditski kolektivi

Piše: Marko Tomaš

Ništa u slučaju Kristine Ljevak, SDA i njezinim medijskim batlerima nije bilo sporno izuzev njenog imena i mjesta u kojemu je išla u školu. I zato ovdje nije pitanje kakvu RTVSA žele SDA i njezini poltroni nego je pitanje kakvo to Sarajevo zamišljaju pomenuti banditski kolektivi

Zanimljiva je demokratska tranzicija u bivšim jugoslavenskim republikama. Ponajprije zbog toga jer smo jako brzo mogli shvatiti da do stvarnih promjena neće doći. Nove političke elite, većinom presvučeni dojučerašnji komunisti i nešto nacionalističkih bukača netom izašlih iz kaznenopopravnih zavoda tranziciju su shvatili na svoj osoben način.

Državno vlasništvo je rasprodano ili popljačkano, novac se slio u džepove političkih elita i njihovih partnera i jedina stvar za koju su zamislili da treba ostati u društvenom/državnom vlasništvu jeste mišljenje. Gospodarstvo, dakle, ima biti privatizirano dočim misliti moramo kolektivno, kao jednom glavom, onog dragog nam vođe pa, u slučaju BiH, puta tri. U ovakvom oblikovanju stvarnosti umnogome im je pomogao rat u kojemu se generirala ozbiljna količina straha i mržnje koju se nisu potrudili ublažiti, shvativši na vrijeme, kako im takvo mentalno stanje građana može biti od koristi u dolazećim godinama nacionalnog ponosa i pljačke.

ZADAH STRAHA

Ne čudi zbog toga državni i pravosudni progon nepoćudnih novinara koji se usude dovoditi u pitanje ortačko djelovanje državotvornih gospodarstvenika i njihovih političkih zaštitnika. 

Bosna i Hercegovina je tako i dalje pod opsadom. I dalje njome strahovladaju „nacionalni“ interesi. Posvuda se širi težak zadah straha. Pozivi na jednoumlje od strane političara šire vonj gori i od ustajalog kukavičluka. Držanje građana u simuliranom opsadnom stanju postao je tako glavni zadatak u borbi za opstanak na vlasti. 

To što je oružije utihnulo ne radi nikakvu razliku u mentalnom stanju onih koji pod opsadom imaju simulirati mirnodopske živote. Samo nek' ne puca i to ti je to. Oni pak koji se usude drugačije misliti i ponašati ili se, ne daj bože, pogrešno zovu na pogrešnom mjestu imaju biti sankcionirani. Ionako su osuđeni na usamljenost i neshvatanje okoline. 

Redakcija Žurnala i u njoj svaki urednik i novinar ponaosob zna kako je to kad iza tebe nema, da parafraziramo Arsena Dedića, nikoga osim tvoje sjene. To, svakako, nije razlog da ne primijetimo tuđu samoću. I postidimo se zbog iste.

U zemlji u kojoj ni mrtvi nemaju mira već su aktivni sudionici politike, ne samo kao glasači već kao i sredstvo ucjene, stvarno ne znam što živi očekuju. Jasno je zašto se oni metar i par desetaka centimetara iznad zemlje osjećaju isto kao oni dva metra pod zemljom. Iste politike i njihovi medijski servisi koje su BiH pretvorile u masovnu grobnicu i izbjeglički logor prilježno su, sve ove nazovi mirnodopske godine, radili na tome da BH pretvore u zemlju zombija. Tako su se u Bosni i Hercegovini u stvarnosti realizirali horori holivudske B produkcije.

Posrijedi je, dakle, rat zombija.

Zato je u BiH, u njenom glavnom gradu, u 21. stoljeću, moguće organizirati i provesti hajku na nacionalnoj osnovi protiv jedne vrijedne i kompetentne žene. 

GROMOGLASNA ŠUTNJA

Ništa u slučaju moje prijateljice, Kristine Ljevak, SDA i njezinim medijskim batlerima nije bilo sporno izuzev njenog imena i mjesta u kojemu je išla u školu. I zato ovdje nije pitanje kakvu RTVSA žele SDA i njezini poltroni nego je pitanje kakvo to Sarajevo zamišljaju pomenuti banditski kolektivi? 

Jer, bojim se, da, skupa sa svojim partnerima iz Mostara i Banja Luke, zamišljaju istu takvu Bosnu i Hercegovinu. Pravi europski Jeruzalem. Nipošto društvo slobodnih građana nego zemlju zavađenih i radikaliziranih vjerskih skupina. To je rezultat bosanskohercegovačke demokratske tranzicije. Imate slobodu vjeroispovijesti ali ne i slobodu mišljenja i djelovanja. Zato i filmske festivale imamo organizirati sukladno vjerskom kalendaru. Zato i kriterij za izbor nekoga na određenu javnu funkciju može biti tek njegovo ili njezino ime i prezime.

Ono što je posebno zapanjujuće u svoj toj gadariji jeste uglavnom gromoglasna šutnja, od onih koja govori više od tisuću TV priloga, od strane tzv. slobodnomisleće javnosti. Zapanjuje to što i oni glasovi koji su se javili ne ukazuju na poražavajuću činjenicu da se ovdje radi o klasičnom etničkom čišćenju jednog javnog medija o čemu zorno svjedoče istupi nekih SDA funkcionera i paranacistički napisi medija sklonih pomenutoj partiji.

Ispada tako da se u ovoj zemlji uvijek stide isti ljudi. Čak i za tuđi poganluk. Uvijek su to oni koji pokušavaju ostati istinski živi i od BiH stvoriti društvo živih ljudi. Jer ja se zbog svega gore navedenog stidim. A ne znam koji nam je svima više vrag! Jer udobnije je biti tikvan nego slobodan.

Davno je premudri Čvorović rekao: ima ko je u ovoj zemlji zadužen za istinu!

(zurnal.info)

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

TV SArajevo, Kristina Ljevak, Marko Tomaš