Melanholija ljevice

Izgubljen u rodnom gradu: Pala Mgła do pola Sarajeva

Piše: Andrej Nikolaidis

Moralna panika uvijek je znak slabih uvjerenja. Oni koji traže zabrane po pravilu se boje svega što bi moglo biti iskušenje za zamkove od pijeska koje predstavljaju kao utvrde svoje vjere kamene

Izgubio sam se u rodnom gradu.

Vozio sam od Mostara, skrenuo kod table na kojoj je pisalo „Sarajevo“ i poslije petnaest minuta vožnje shvatio da nemam pojma gdje sam. 

Parkirao sam kod nekog granapa i ljude, koji su ispred kafenisali sjedeći na gajbama od piva, pitao kako da odatle izbijem na put za Tuzlu.

Obrni, Rajlovac, Semizovac i samo pravo, rekli su. U Tuzlu sam stigao dva i po sata kasnije.

Za gotovo osamnaest godina koliko sam živio u Sarajevu, prije nego što je tenk JNA iz kasarne Lukavica prošao kroz moju sobu izlijepljenu posterima Michaela Jordana i, usudiću se pretpostaviti, pregazio moju kolekciju kaseta sa albumima The Cure, ništa ja od Bosne nisam vidio. Sarajevo je bilo sav meni poznati svijet, izuzmem li Ulcinj, gdje je moja porodica ljetovala. Pored Sarajeva, jedina dva bosanskohercegovačka grada u kojima sam prije osamnaeste bio su Stolac i Trebinje – tamo bismo se, naime, zaustavili da moji popiju kafu na putu ka Ulcinju.

U Sarajevu sam se izgubio ne zato što se ono promijenilo, nego zato što ni njega nisam poznavao. Moje je Sarajevo najprije bilo Vraca, Grbavica, Marindvor i čaršija, pa je, linijom kojom me je trolejbus vozio do Prve gimnazije,  poraslo do Dobrinje. Edo je živio na Ciglanama, Amar na Breki – da nisu, i to bi za mene bila terra incognita.

Ulazeći u Sarajevo, slušao sam Mgła, „Age of Excuse“. 

Kad dugo vozim, upadnem u stanje tuposti, slično onom pred san. Zato mi, dok vozim, odgovara glasna muzika puna bijesa – drži me budnim. Mgła je one trick pony, drve oni jedno te isto, no repetitivnost, kada je se držiš bez obzira na sve, kada je sprovedeš brutalno, zna djelovati dostojanstveno. Nihilizam koji, kao sipa mastilo, ispušta Mgła, djeluje kao tvrdo uvjerenje. Pala Mgła do pola Sarajeva, pomislio sam. 

Nije to malo u ovom svijetu u kojem, evo već čitav vijek, „najbolji ni u šta ne vjeruju, dok se najgori nadimaju od žestine”.

Ovo doista jeste doba isprika, u kojem dostojanstvo ima vrlo, vrlo nisku cijenu.

Gledamo to svaki dan: ljudi povjeruju kako imaju hrabrosti reći što misle pa se, suočeni sa takozvanom reakcijom javnosti, kada ona postane forma linča, ispričaju. 

Jad je to. Ako se ispričavaš zato što si rekao nešto što doista ne misliš, priznaješ da si glupav i neuk, jer svoje mišljenje ne umiješ precizno formulisati. Još gore je ako se ispričavaš zato što si nešto doista mislio, pa si, kad si dobio po ušima, mišljenje promijenio u nešto za tvoj društveni status korisnije. Zašto onda ne ćutiš, kad je jasno da je ćutanje, uvijek i svuda, najsigurnije? Kako bi rekao Groucho Marx: ovo su moji principi; ako vam se ne dopadaju - imam druge. 

Vozeći od Sarajeva ka Tuzli, pustio sam Wovenhand. Kao i 16 Horsepower, Wovenhand je David Eugene Edwards. 

On je čovjek čvrstih uvjerenja, nepokolebljivi hrišćanin. Tu čvrstoću nepogrješivo čuješ u njegovoj muzici. Potražite metal obrade njegovih pjesama (Marduk – Oil On Panel, recimo). Svo to režanje, vriska i buka, sav taj satanistički cirkus, zvuče komično, kako samo pozerstvo umije.

Sjećate li se moralne panike zbog metala u USA, osamdesetih godina prošlog vijeka? Mainstream mediji, čak i ugledni političari, drvili su o zlu koje Đavo, kroz svoje poklonike, metal bandove, izlijeva u američko društvo. Kao da Đavo nema boljeg načina da završi posao, kao da mu trebaju karikaturalni likovi sa gitarama u ruci i pentagramom na majici?

Kako je bila slaba vjera hrišćana koji su se uplašili bandova kakvi su Motley Crue ili Def Leppard... Njihove analize tekstova spornih pjesama bile su ogledni primjer bratstva rigidnosti i gluposti. Da su analizirali tekstove Dina Merlina, i on bi bio proglašen za vragoljupca („pala magla do pola Sarajeva (da zavara, da prevari, kao nesveti Otac njen), ne vidi se kuća (čija kuća: da nije Vragova?) ni kapija (koja, da nije Deveta kapija?), malo od crnih snjegova (ha, ovdje je sve jasno: crna magija, crni metal, crni snjegovi), malo što si njegova (Vragova?)“).

Moralna panika uvijek je znak slabih uvjerenja. Oni koji traže zabrane po pravilu se boje svega što bi moglo biti iskušenje za zamkove od pijeska koje predstavljaju kao utvrde svoje vjere kamene.


(David Eugene Edwards)

Edwards ne pjeva na skupovima na kojima američki protestanti traže zabranu abortusa, gay brakova ili muzike koja će im oteti djecu. On uredno svira na festivalima ekstremnog metala, pred hordom onih koji su odrasli slušajući ljude koji nisu išli na depilaciju i koristili sprej za kosu, nego su u Norveškoj palili crkve. Njegova uvjerenja ne dijele čak ni članovi njegovog banda. Popne se na binu i sam koliko čovjek može – a može beskrajno - biti, pred deset hiljada malo wanna be, malo pravih satanista sat vremena pjeva o Bogu. Onda se zahvali na pažnji i ode svojim putem, kojim se oduvijek rjeđe ide. Edwards se ni tamo ne izgubi. 

Ja sam se, rekoh li, izgubio u rodnom gradu.

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

David Eugene Edwards, Andrej Nikolaidis, Melanholija ljevice