Čitaonica Žurnal

Mali životopisi: Noć u Kaplanovoj kući

Piše: Semezdin Mehmedinović

Ovdje sve, čini mi se, potvrđuje svoju dovoljnost. Došao sam u dovršeni svijet, koji izgledom podsjeća na Italiju. Volio bih živjeti ovdje

Iznajmio sam auto na aerodromu i vozio na jug, cestom uz Neretvu. Otišao sam da posjetim pjesnika Almina Kaplana, koji živi u Dubravama kod Stoca. Prvi put se srećemo, ali redovito čitam njegove knjige, pa mi se čini kako ga već znam. I to je tačan osjećaj, jer se nama svijet pokazuje kroz jezik. Želio sam, nakon mnogo godina, vidjeti Dubravsku visoravan, koju sam upamtio kao izrazito lijep krajolik, pa ako se pokaže onako privlačnim, možda tamo nađem malo zemlje na kojoj bih podigao svoj kućerak, da iz njega, kroz otvoren prozor, dišem mediteranski zrak, da liječim kostobolju i pišem ovo svoje. Sve sam to objasnio Kaplanu prije dolaska, i on je smislio jednostavan eksperiment. Ostavit će me samog da prenoćim u njegovoj kući, da dobijem puni doživljaj mjesta, i onda da napravim odluku o eventualnoj selidbi. 

Osim što se srećem s njim, dakle, ovo je i susret s mjestom u kojem živi. Susret sa zrakom i mirisima Dubrava. I susret s kućom. Dan je bio sunčan. Ali u mome sjećanju, svaki je dan sunčan ovdje, na jugu. Kaplan je vješto raspalio vatru u peći, a onda smo razgovarali. Pili smo vino iz lokalnog vinograda, mezili smo njihove smokve. “Mi ovdje imamo sve svoje. Imamo svoju tepu na kojoj možeš kupiti domaći sir. I mlijeko za koje znaš od koje je krave…” Ovdje sve, čini mi se, potvrđuje svoju dovoljnost. Došao sam u dovršeni svijet, koji izgledom podsjeća na Italiju. Volio bih živjeti ovdje. 

A onda, kuća. Od drveta je, od stakla i cigle. Podignuta je na rubu šume, i pogled kroz njen prozor podsjeća na hiperrealnu sliku prozora kroz koji se vide stabla i krošnje drveća napolju. Prvi put se srećemo nas dvojica, i ja znam da Kaplan sada svoje sobe, svoj svijet, gleda i mojim očima. Znam taj osjećaj, zato što sam i sâm često bio u situaciji da svoju kuću gledam očima stranaca. A kada stranac u tvome prisustvu gleda tvoj prostor, tada ga i ti vidiš njegovim očima. I tako stičeš jasniju sliku o sebi i o svome svijetu.

Jednom se Sigmund Freud “u društvu stranca iz Raguze”, kočijom vozio kroz Hercegovinu, upravo ovim krajem. I njega je, po svemu sudeći, krajolik podsjetio na Italiju, pa je “pitao svog sagovornika da li je bio u Orvietu i da li je imao priliku vidjeti slavnu fresku od --…” I Freud nije mogao da se sjeti imena slikara. Signorellija. Istražujući razloge zbog kojih se desio taj problem sa sjećanjem, on je kasnije ustanovio malu teoriju zaborava. Sama teorija, u čijem srcu je uvjerenje kako uvijek određena represija uzrokuje zaborav, meni je manje zanimljiva od Freudovog metoda. A metod je bio vratiti se i prisjetiti svega što je tom zaboravljanju prethodilo. Da u sjećanje prizove ime slikara, on metonimijskim principom traži pojmove, ideje i riječi slične tom imenu. Zato je u zvuku imenice Herzegovina čuo Herr, što je na njemačkom gospodin, a na talijanskom signor iz imena Signorelli; a jedan od jezičkih tragova mu je i Herz, što je na njemačkom, je li, srce. Austrijancu Sigmundu naš je svijet bio vidljiv samo u granicama njegovog njemačkog jezika.

Iza ponoći, kad sam ostao sam, izišao sam na terasu ispred Kaplanove kuće. Tišina. Na horizontu žmirkaju svjetla u selu koje se zove Aladinići. Kako je lijepo ime nadjenuto mjestu! Aladinići. Odnekud iz mraka, pojavilo se jedno riđe mače, i da se ugrije, uvlači mi se ispod nogavice. Evo me u srcu Hercegovine. U herzu.

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Mali životopisi, Ćitaonica Žurnal, Semezdin Mehmedinović