Čitaonica Žurnal

Mali životopisi: Imati ono što želimo

Piše: Semezdin Mehmedinović

Jednom, kad sam se u studentskim danima sreo, recimo, s radovima Jean-Michela Basquiata, ja sam se sjetio išaranih zidova u radionici mog oca. Otuda, valjda, dolazi i moja naklonost ugrađivanju teksta u strukturu slike, jer djelo tad postaje rasprava slikara sa samim sobom. A svaki ozbiljan umjetnički rad mora imati element monološkog, mora imati onu samozapitanost, kad se u samoći kreativnog čina kroz dijalog sa samim sobom otkriva nedvosmislena potreba za razgovorom s drugim.

Vratio sam se u stari sarajevski stan, a kao da sam stigao u daleke osamdesete. I sada se polako navikavam na svoju prošlost. U sobama nalazim predmete koji mi danas znače neusporedivo više, nego što su mi značili u ono davno vrijeme kad su aktivno služili svojoj svrsi. Podmetač za čaše od pluta, recimo, ovaj na kojem je otisnut portret pjesnika W. H. Audena (crtež Davida Hockneya), sada je sentimentalna dragocjenost, jer je svjedočio važnim susretima i večernjim razgovorima u mojoj mladosti! A knjige na policama, sve su objavljene do 1992. godine. Vrijeme je ovdje hibernirano. 

Stan je, inače, na šestome spratu, u zgradi koja je u ono ratno doba bila na samoj liniji razgraničenja. Ponešto je stradalo. Ali slike, crteži i druge umjetnine nekim čudom su još uvijek tu. Osim dvije grafike okačene na zidu nasuprot prozoru, i jedne staklene skulpture Sanjina Jukića Kurta koju je zalutali šrapnel razorio. Sada je taj komad metala zariven u zidu, i čuvam ga kao sjećanje na skulpturu koja više ne postoji.

U ormaru sam pronašao i jedno platno koje je u mraku mirovalo više od trideset godina. Ulje na platnu koje sam na poklon dobio od Dragana Steneka. Desilo se to u zimu davne 1987. godine. Format slike je takav da platno nije moglo stati u auto, pa ga je on skinuo s blind rama i s njim se dovezao do mene na Dobrinju. Ne znam što je naziv tog rada, osim što je na platnu Stenek ispisao tekst koji sada uzimam za ime njegove slike. Napisao je THIS IS WHAT YOU WANT THIS IS WHAT YOU GET, a tako se zvao i album post-punk gupe “Public Image” iz 1984. godine. Slika je, zapravo, apstraktni rad u kojem, osim čistoće boja, i magičnog prisustva tamno zelene, koja je meni u zadnjih nekoliko godina, iz razloga vrlo konkretnih, jako važna, postoji, eto, i taj tekst koji se sada, nakon svih godina, obraća meni. Imati ono što želimo, zar to nije ultimativni zahtjev u našim malim životima? 

Tih osamdesetih, Stenek je često svraćao ovamo, na jutarnju kafu. I sada, kad se sjećam tih razgovora, i ne samo njih, već i većine drugih važnih događaja iz ovoga stana, otkrivam jedan neobičan utisak u svome osjećaju mjesta. Naime, događaje što su se desili ovdje gdje sada sjedim i ispisujem ove rečenice, doživljavam kao da su se zbili u nekom drugom stanu, u drugom dijelu Sarajeva, ili čak u nekom drugom gradu. Tek kada sasvim racionaliziram vlatito sjećanje postanem svjestan da se to ipak desilo ovdje, upravo tu, na ovome mjestu. Nemam objašnjenje zašto je tako, osim da su se u proteklim godinama umnožili prostori u kojima sam stanovao, i svaki sam ispunio manje-više istim sadržajem, istim ovim “ja” koje je s jedne na drugu adresu prenosilo svoje nervoze i demone iz prošlosti.   

Stenek je po obrazovanju bio slikar, studirao je u Rimu, u Italiji, ali je imao i književne ambicije. Nakon što se vratio u Sarajevo, upisao je studij književnosti na našem Filozofskom fakultetu. Donosio bi mi svoje tekstove na čitanje, i mi smo uglavnom razgovarali o poeziji, a puno rjeđe o slikarstvu. Bilo je to vrijeme velike vjere u književnost i u art, mi smo se spremali da budemo pisci i osjećali smo da je to povlašteno zanimanje, važnije od svih drugih. Trebalo je proći neko vrijeme prije nego što sam shvatio da se naši životi, htjeli mi to ili ne, pune i nekim drugim sadržajima, a ne samo ljepotom iz slikarstva i poezije. Jesmo li mi znali što je to što od naših života očekujemo? Jesmo li, zapravo, znali što je to što želimo? Stenek je čini mi se imao tu determiniranost, on je možda imao odgovore na ova pitanja. A to isto ne bih mogao reći za sebe, jer ja i danas, eventualno, znam samo ono što ne želim, i tu se moja projekcija sebe u budućnosti završava.

U godini kad je ova slika nastala, sjećam se, putovao sam nekim poslom u Skopje, i avion je uzletio s piste vozeći se na zapadnu stranu; kad smo se uzdigli iznad Ilidže, i dok je letjelica pravila luk, kroz prozor sam vidio njegovu kuću u Miševićima i vidio sam Steneka kako se na vespi vozi u svome dvorištu. Taj pogled odozgo ima ljepotu i začudnost, otkrivalački je, on pokazuje više nego što smo u svojoj ljudskoj ovisnosti o gravitaciju u stanju vidjeti. Kad sam se iz Skopja vratio, saznao sam da se Stenek u padu s vespe povrijedio.

Neposredno pred naše ratove, pokrenuli smo časopis (“Fantom slobode”, tako se zvao), a on je u vrijeme pripreme prvoga broja boravio u Osijeku. Radio je scenografiju za predstavu (Molièreov Tartuffe) u tamošnjem Hrvatskom narodnom kazalištu. A onda se dogodilo da je tada prisustvovao i granatiranjima grada, tako da se u Sarajevo vratio s realnim iskustvom rata. Za naš časopis napisao je tekst s naslovom “Bijeg” i u njemu objasnio razloge zbog kojih odlazi iz grada u koji neizbježno dolazi rat. Bila je to njegova otvorena kritika nacionalizma. Prvi broj našega časopisa objavljen je nakon što je on iz Sarajeva već otišao, najprije u peruanski grad Limu, potom u New York. 

I knjiga njegovih pjesama (“Sensoria”, tako se zove), također je objavljena nekoliko mjeseci kasnije, nakon njegovog odlaska. Uskoro je započeo rat koji je on u svome oproštajnom tekstu najavio, i za sve vrijeme njegovog trajanja, Stenek nije imao priliku vidjeti svoju knjigu. Tek nakon što sam, na kraju i sam otišao iz Sarajeva, u martu 1996. godine otputovao sam u New York i odnio mu njegovu knjigu; gledao sam ga kako je u nevjerici premeće po rukama, bio je to trenutak čiste sreće. 

U toku opsade Sarajeva, dakle, nas dvojica nismo imali kontakt. Samo jednom je do mene, preko Crvenog križa stigla njegova razglednica iz New Yorka. A mnogo godina kasnije, kad sam bio u prilici pogledati pjesme koje je on u to vrijeme pisao, otkrio sam i ovu jednu („Un Giorno Perso“, tako se zove) u kojoj se govori o mrtvome pjesniku “kojeg su ustrijelili”, i “počiva tih u zemlji u kojoj su još samo mravi/ zaposleni, zadovoljni; pamtim neke njegove/ pjesme/
ali ih nemam kome kazati…” Naježio sam se čitajući stihove u kojima moj prijatelj kaže da su me „ustrijelili“ i da počivam „tih u zemlji“. Čini se da mi za druge umiremo mnogo puta, a da za sebe umremo samo jednom. 

A ipak se desilo da je on otišao prije mene. Sada već daleke 1999. godine, na kraju milenija, odlučio je kupiti brzi japanski motor. Sjećam se da sam ga u telefonskom razgovoru podsjetio na njegove nevolje s vespom u Miševićima kod Sarajeva. Nije brzi motor idealno prevozno sredstvo za Manhattana! I desilo se tako da je stradao u sudaru sa žutim taksijem. Poginuo je mlad. Trebao si ostati u Italiji! Tamo gdje se vrijeme brzinom vespe mjeri. 

I nakon što je dvadeset godina prošlo od njegove smrti, u ormaru sam našao Stenekovo platno, pa sam ga raširio ispred sebe na parketu. Čitam na slici njegovom rukom napisano THIS IS WHAT YOU WANT THIS IS WHAT YOU GET. I meni je to potvrda da ne može biti da je moj drug nigdje, kad je već tu u riječima svojeručno ispisanim. 

U onim godinama kad mi je sliku poklonio, ja nisam imao novce da za nju platim propisan ram, i zato je sklonjena u ormar. Onda je došao rat. Nakon toga sam otišao u Ameriku i tamo ostao četvrt stoljeća. I sada je došlo vrijeme da platno vratim na blind ram i da ga izložim na zidu ove sobe. Postoje najmanje dva razloga zašto sliku želim imati na zidu svoje sobe. A jedan je prisustvo tamno zelene boje na platnu. Trebalo je pola stoljeća da prođe, prije nego što sam otkrio da imam organski odnos s bojama. Sada precizno znam na koji način na mene djeluje crvena ili plava. I budući da me često napada melankolija s kojom se nosim kako znam i umijem, prisustvo tamno zelene boje u mom okruženju umiruje me i pomaže da se sa svojim tjeskobama izborim.

Ovih dana sam pronašao malu galeriju na Grbavici u kojoj prave blind ramove za slike. A tamo radi tihi čovjek s imenom moga oca. Ibrahim. Kad sam mu objasnio što želim, rekao je da on ram može napraviti odmah, ako imam strpljenja da sačekam. Sljedećih dvadesetak minuta gledao sam majstora koji vješto radi s drvetom… Crvena stolarska olovka, i miris rezanog drveta koji uz nju ide, sasvim su me vratili u prva sjećanja. Sobu u kojoj sam rođen, otac je pretvorio u svoju radionicu. Miris pilotine. Stolarska olovka nije bila obla kao što su to školske, one kojim su se djeca služila. Ova je bila olovka odraslih. Otac ju je koristio da njome obilježava drvo prije rezanja, ali i za različite skice i računske radnje koje je ispisivao po zidovima sobe. Sad kad mislim o tome, te njegove zabilješke zidarskom olovkom, bile su moj prvi susret s idejom čiste likovne kreacije. Jednom, kad sam se u studentskim danima sreo, recimo, s radovima Jean-Michela Basquiata, ja sam se sjetio išaranih zidova u radionici mog oca. Otuda, valjda, dolazi i moja naklonost ugrađivanju teksta u strukturu slike, jer djelo tad postaje rasprava slikara sa samim sobom. A svaki ozbiljan umjetnički rad mora imati element monološkog, mora imati onu samozapitanost, kad se u samoći kreativnog čina kroz dijalog sa samim sobom otkriva nedvosmislena potreba za razgovorom s drugim. 

I sada, u maloj galeriji na Grbavici, Ibrahim je rezao letve, pažljivo ih je spojio u stabilan ram, potom je zategao platno na taj čvrsti drveni okvir. Po ko zna koji put u svome životu, on je ponavljao iste pokrete, alat u rukama je bez težine, kao da je sastavni dio njegovih dlanova. Ibrahimovi pokreti su fluidni. U jednom trenutku, gledajući majstora kako posvećeno radi, učinilo mi se da sam vidio oca kako stolarskom olovkom povlači crtu po svijetloj letvi od mekog bora...

Kad je sve bilo gotovo, platio sam i izišao iz galerije. Nakon toga sam pozvao taksi koji nije stizao. Pretpostavljam da je vozač odustao kad je vidio moju sliku, toliko veliku da potencijalno ne može stati u auto, pa je produžio bez zaustavljanja. Uzalud sam dizao ruku prema svakom taksiju koji je cestom promicao. I kad sam shvatio da čekanje više nema nikakvog smisla, polako krenem. Koračao sam s platnom koje se punilo vjetrom, čija me snaga pomjerala lijevo i desno. Bio je to neobičan ples. Sigurno da je to bio neobičan ples, jer su se za mnom prolaznici osvrtali, i smješkali se mojoj nevolji. Ali meni to nije smetalo. Nosio sam svoj teret kao što mrav nosi mrvu veću od sebe. Bio sam na putu prema svojoj kući. Da me vjetar ne odnese, držim se za platno, i tako kroz cijeli grad plovim. 

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Mali životopisi, Semezdin Mehmedinović