Čitaonica Žurnal

Mali životopisi: Vremenska kapsula

zemaljskimuzej.ba
Piše: Semezdin Mehmedinović

Zadnji put kad sam spustio čašu na podmetač od pluta, bilo je to u drugom političkom sistemu, u drugoj državi, u drugom svijetu. Ta drukčijost, ta razlika u odnosu na naša očekivanja iz ranih osamdesetih godina, predstavlja sumu naših života

Tog 29. novembra 1982. godine Kemal Bakaršić mi je uručio poklon, i u svečanom tonu rekao: „Svaki čovjek treba da ima lični podmetač za svoju čašu.“ Na podmetaču je portret W. H. Audena; pjesnik naboranog lica s cigaretom između prstiju. To je crtež Davida Hockneya. Kemal i ja smo pili makedonsku mastiku te noći. 

On je bio moj drug još iz studentskih dana. U mitologiji moje mladosti, važan je kao osoba na starinski način opsjednuta knjigom. Knjigom kao tajnom. Ja sam bio urednik u kulturnim časopisima u toku osamdesetih, i objavljivao sam Kemine tekstove o Hagadi. A njega je opsjedala povijest te knjige, pa je onda i pravda da je kao glavni bibliotekar Zemaljskog muzeja u prvim mjesecima rata bio i doslovno čuvar Hagade, sudbina koja je dopala nekolicinu onih što su uspjeli sačuvati tu knjigu, koja je stekla auru sarajevskog svetoga grala. Njegovi su tekstovi o Hagadi bili oslobođeni one mitologizacije koja do danas prati ovu knjigu, bio je prvi istraživač koji je hladno povezao fakte vezane za nju. Bio je naučnik, ali su Kemini tekstovi imali rečenicu detektivskog romana, a njegov san je bio otkrivati izgubljene rukopise ili nestale slike.

Jednom, neposredno pred rat, došao je ovamo sa sivom fasciklom, koju je raskrilio upravo na ovom stolu u kuhinji, i uzbuđen pokazivao fotokopirane stranice rukopisa koji se vodio izgubljenim skoro cijelo dvadeseto stoljeće; u pitanju je bila drama bosanskog pisca Svetozara Ćorovića (“U mraku”). 

Kemo je bio nekoliko godina stariji, i kad sam ja počeo studirati, on je svoj studij već okončao. Već je važio za bibliotekarskog stručnjaka, pa je često dobijao ponude za honorarne poslove, da obrađuje kataloge ili inventarne knjige lokalnih biblioteka, a posao je nekad dijelio sa mnom. Meni je to bila dragocjena studentska zarada. Sjećam se, jednom smo u inventiranu knjigu zavodili raznovrsnu bibliotečku građu u skladištu ŽTO-a, prilično zapuštenu zbirku knjiga, dokumenata svake vrste, uključujući i ručno slikane mape bosanskih kotara, onako kako je administrativno bio razvrstan državni teritorij u austrijsko vrijeme. Sjećam se našega oduševljenja za crtačku vještinu kartografa i ljepotu tih listova skoro stoljeće starih. Tamo smo pronašli sveske tvrdih korica u kojima su perom i krasnopisom ispisivane satnice dnevne i noćne smjene, imena staničnih radnika i otpravnika vozova po bosanskim željezničkim stanicama; bili su to fascinantni dnevnici promicanja vozova uz naše pruge, na početku dvadesetog stoljeća. 

Jednom je Kemal, u ljeto 1982. ili 1983. godine, svratio kod mene, u moju roditeljsku kuću na sjeveru. U Sarajevo se vraćao vozom, preko Doboja, pa sam ga ispratio do naše stanice koja se zove Bosanska Poljana. Tipična stanična kućica uz prugu uz koju vrijeme protiče sporo kao u Hrabalovim pričama. I tamo, u pružnom kamenju iz kojeg zeleni gušteri proviruju, Kemo je ugledao jedan zahrđali klin kojim se učvršćuju pragovi, umotao ga je u papir a4 formata i ponio u torbi sa sobom, kao kakvu relikviju.

Poslije sam taj klin, pažljivo očišćen od hrđe, vidio na njegovoj polici s knjigama u stanu na Grbavici, u zgradi u kojoj je ranije, prije selidbe u Zagreb, stanovao i kultni sarajevski profesor estetike Ivan Focht. Kemi je taj neobični čovjek bio fascinacija još od djetinjstva. Kasnije je pisao o njegovim knjigama, a posebno ga je fascinirao jedan začudni Fochtov esej s naslovom “Glazba i gljive padoše nam s neba”, objavljen u Zborniku Trećeg programa Radio Zagreba iz 1981. godine. Čak je napisao svoj “polemički” odgovor na taj profesorov esej koji smo objavili u sarajevskim Licima, on se potrudio da ga i Focht pročita, ali ja se više ne sjećam što je tada profesorova reakcija bila. 

U svakom slučaju, od Fochtovih knjiga ja sam tada najviše listao onu o gljivama, jer je profesor bio neka vrsta sarajevskoga Johna Cagea. Kemo je pamtio profesorov balkon na kojem su se stalno sušile gljive. Od Fochta smo saznali da se gljiva koja dominira po brdima oko Sarajeva zove smrčak, i ima izgled muškog spolovila. Nismo se mogli složiti da li je to, u simboličkome smislu, nešto pogrdno ili je afirmativno za ovaj grad i njegovu kulturu. 

Fochtovu knjigu “Ključ za gljive” nosio sam sa sobom u Ameriku. Ne mogu reći da sam joj se tamo često vraćao. Otkad John Cage više nije živ, u Americi se po gljive ne ide u šumu, već u samoposluživanje. Jednom, premještajući i razvrstavajući knjige na polici, u “Ključu…” sam našao neotvoreno pismo iz osamdesetih. Kao time capsule. Nisam mogao prepoznati rukopis osobe koja je pismo adresirala na moje ime. Mnogo je sličnih događaja, poput ovoga, koji su mi otkrivali moju prošlost kao tajnu, nepoznati prostor iz kojeg naknadno do mene stižu vijesti koje s velikim zakašnjenjem čujem prvi put. 

I kad sam se nakon mnogo godina vratio u ovaj stan, pronašao sam podmetač za čaše koji je  također time capsule. Ovdje je već punih trideset i šest godina, a to je vrijeme u kojem su se granale i sve bore na mome licu, tako da ih sada ima barem koliko i na Audenovom licu s portretu na podmetaču. U ovom malom predmetu skupila se povijest moje mladosti. Mijenjale su se čaše koje sam na njega spuštao, i sadržaj u čašama se mijenjao, a podmetač je mirovao na stolu između mene i mojih poznanika u živim razgovorima, od kojih neke i danas pamtim. 

Jednom se pila blatina. Bila je rana jesen, Predrag Finci je došao u kišnom mantilu, u društvu svoje supruge Damjane. Te večeri on je hvalio Hockneyev portret Konstantina Kavafija, koji nije “ništa slabiji od ovog Audenovog” s podmetača na koji je Predrag spuštao svoju čašu blatine. Cijelu večer smo slušali kasetu snimljenu specijalno za tu priliku, a Fleetwood Mac je solidno išao uz hercegovačko vino. Damjana, Predragova duhovita supruga, u razgovoru ga je često pokroviteljski tapšala po glavi, i govorila: “Moj čojko!” Nikad ljepši ljubavni deminutiv nisam čuo! Te noći, Finci, tada mladi profesor i nasljednik Ivana Fochta na našoj katedri za estetiku, nadahnuto je govorio o Kafki. 

A jednog ljetnog dana iz 1986. godine pila se hladna voda s česme. Oreste Casalini i Dragan Stenek, dva slikara. Oni su hvalili Ungarettija. Auden je “solidan pjesnik”, ali je Hockney “komercijala i kič”. To su bili stavovi dvojice mladih rimskih slikara. Oba visoki preko 1,85 m, sjedili su na sofi. A sofa je bila punjena nekom spužvastom materijom, bez čvrste unutrašnje strukture koja bi sjedištu održavala stabilnu formu. Razgovarali smo, a u trenutku opuštenosti, njih dvojica bi samo spuznuli sa sofe na parket. Pa smo se smijali. Ljekovit je ukus sarajevske vode. Neusporediv je crtač David Hockney. 

Pola godine kasnije, u februaru 1987, u okviru festivala Sarajevska zima, u Galeriji Energoinvesta postavljena je izložba radova Davida Hockneya. Izvještaj o izložbi i kratki razgovor s umjetnikom za gradsku televiziju je snimio Dragan Stenek. Tako sam saznao za Hockneyev dolazak u grad. Sutradan sam svratio do galerije i pogledao dvadesetak radova (bakropisa) s naslovom “Plava gitara”, u pitanju su bile ilustracije za poemu Wallacea Stevansa “Čovjek s plavom gitarom”. Ta pjesma sačinjena od 32 fragmenta Stevensov je briljantni odgovor na Picassov rad “Stari gitarist”, a iz nje najduže u sjećanju ostaju stihovi: “Drukčije zvuče stvari,/ kad se odsviraju na plavoj gitari…”

Nakon toga, nastupilo je vrijeme velikih promjena. Zadnji put kad sam spustio čašu na podmetač od pluta, bilo je to u drugom političkom sistemu, u drugoj državi, u drugom svijetu. Ta drukčijost, ta razlika u odnosu na naša očekivanja iz ranih osamdesetih godina, predstavlja sumu naših života.

Kemin stan je bio na Grbavici, i u prvim mjesecima opsade grada nisam znao šta se događa s njim. Kad sam ga napokon sreo u gradu, sretni da smo još živi, svratili smo u neku ratnu kafanu uz Miljacku, tamo kod Likovne akademije, i kroz staklo prozora gledali kako napolju pada snijeg. Radovali smo se susretu, radovali se prvom snijegu, radovali se što smo živi. I nismo mnogo pričali, ili malo pamtim iz tog razgovora, osim Kemine lakonske tvrdnje da je povijesni trenutak u koji smo pali razriješio onu našu sarajevsku gljivarsku nedoumicu (“Nama je sudbina vlastitim smrčkom gloginje mlatiti”). 

I da se sada vratim na početak ove priče. 29. je novembar 1982, i Kemal Bakaršić mi je na poklon donio podmetač za čašu. Praznik je. Dan Republike. Tog podneva odveo sam je u bolnicu; kod nas na porođajnim odjeljenjima nisu dopuštali očevima da u vrijeme poroda borave u društvu svojih supruga i da im svojim prisustvom budu podrška u trenucima bola, pa sam je gledao kako se okrenula i uplašeno me gledala dok su se između nas zatvorila vrata bolničke sobe. Vratio sam se kući. Došao je Kemal Bakaršić, pili smo mastiku i on me cijelu večer bodrio i uveseljavao, dok sam nervozan čekao vijesti iz bolnice. Na kraju noći rodio se dječak.  

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Mali životopisi, Čitaonica Žurnal, Semezdin Mehmedinović