Čitaonica Žurnal

Mali životopisi: Meni su sve boje lijepe

Prozori kafea hotela Evropa
Piše: Semezdin Mehmedinović

Nekada se dogodi da neko od mene traži da napravim izbor između dvije ili tri stvari, a ja nikada nisam bio dobar u donošenju odluka. Lakše je to prepustiti drugima. I tada gotovo redovito uradim nešto što sam davno usvojio kao dobar i ispravan način, raširim ruke, nasmijem se i kažem: “Koju god, sine! Meni su sve boje lijepe.”

Negdje u onim mjesecima pred Zimsku olimpijadu, i poslije, nakon velikih snjegova, moj drug Grof je molovao stanove u Sarajevu. A posla je tih godina bilo toliko da mu je trebao i pomoćnik. Od mojih zanatskih vještina baš i nije imao neku ozbiljnu korist, ja sam u to vrijeme završavao studij književnosti, pa je Grof preko studentskog servisa, na moje ime, mogao naplatiti svoje molerske usluge. Zbog toga sam bio od koristi. I znao sam napraviti kapu od dvolisnice “Oslobođenja”, tako da glave zaštitimo od zidne boje.  

Nije mi bilo mrsko ulaziti u nepoznate stanove, upoznavati ljude i slušati njihove priče. Kad bismo se pojavili u novom stanu, Grofovo prvo pitanje je bilo: 

“U koju boju želite da ofarbamo?”

 I uvijek bi se tu pojavio neki neobičan zahtjev. Ali, svejedno koja je farba bila izbor, vlasnici stana su na kraju najčešće imali neki prigovor. Nikada to ne bi bila boja kakvu su u svojoj glavi zamislili. Grof je to znao, pa je zbog toga imao određene predradnje da sebe osigura. Nakon prvog nanošenja boje, recimo, dok se još sve da popraviti, tražio bi pristanak da nastavi dalje farbati. Da li je ovo farba koju tražite? Čudan je naš svijet. Jedan je penzioner na Marijin Dvoru zahtijevao da mu se zidove oboji u paprat zelenu. Ali sve zelene koje smo probali, nisu imale tu nijansu koju je on zamislio. 

Grof je i u svom molerskom poslu bio umjetnik. U svakom stanu, na onim skrivenim mjestima, tamo gdje je uz zid bio kredenac, ili neki drugi dio namještaja koji bismo privremeno izmakli, on bi krišom naslikao neku minijaturu, koja se, po njegovom osjećaju, ticala osobe koja tu stanuje. Onda bi to na kraju sakrio, tako da vlasnik stana za njegov rad ne bi znao. Nekom bi zagriženom pušaču na zidu naslikao njegovu kutiju “drine”. Jedna je vlasnica stana u Napretkovoj zgradi na Titovoj ulici, nasuprot svog ogledala u spavaćoj sobi na zidu imala uramljenu svoju crno-bijelu fotografiju. A Grof je iza ogledala hiper-realno naslikao istu fotografiju. Više je vremena potrošio na njeno slikanje, nego na molovanje cijelog stana. Ali to je bio pravi umjetnički rad. Možda sam ja malo pristrasan, ali ne znam da je ikada neki umjetnik tako funkcionalno upotrijebio ogledalo u svome radu. Neke njegove odluke nisam razumijevao. Iza zidnog sata u jednom stanu na Višnjiku, recimo, naslikao je argentinsku zastavu. Nije imao objašnjenje zašto je napravio taj izbor. “Tako mi došlo,” rekao je. A nekada, ako bi ga stanari činili ravnodušnim, na zidu bi naslikao bananu, jer je bio opsjednut Warholom. Jednom je, u stanu nekog političkog funkcionera nacrtao crvenu petokraku i u nju zakucao hrđav ekser.  

U svakom stanu iza Grofa je tako ostajala po jedna tajna koja je to mjesto, nakon našega odlaska, u najmanju ruku činila zanimljivijim. 

U jednoj od onih uskih ulica koje od hotela Evropa idu prema obali Miljacke, u jesen 1984. godine ušli smo u staru austrijsku zgradu, i na drugom spratu nas je dočekala nasmijana starica. Upustila nas je i odmah nudila čajem. A kad je Grof pitao u koju boju da farbamo?, ona se nasmijala, raširila ruke i rekla: 

“Koju god, sine! Meni su sve boje lijepe.” 

Zvala se Minka. Mogla je imati sedamdeset, možda sedamdeset i pet godina. Bila je usamljena, započinjala bi priču da nas uvuče u razgovor, nudila kafom i kolačima. Nije mi dozvoljavala da je persiram. Usporavala nas je u poslu, Grof je malo gunđao, a meni je razgovor s njom bio zabavan. Prvo, sa zidova smo skinuli neke zanimljive slike. Dva mala Ljubovićeva ulja, jedan pariški crtež Ismeta Mujezinovića, bili su radovi kojima sam odmah poznao autorstvo. Sve smo slike pažljivo zaštitili najlonom. Drugo, izbor knjiga na njenoj polici bio mi je neobičan, prije svega zbog toga što su bile na različitim jezicima. Galimardova izdanja Camusovih knjiga. Becket. I kad je vidjela da se zanimam za njenu biblioteku, prišla je i s police pokupila Andrićevu “Travničku hroniku” i otvorila da mi pokaže posvetu. Malo se razlilo mastilo piščevog pera, pa ispod “Dragoj Minki”, nisam mogao razaznati sve riječi, ali se posveta završavala sa “Tvoj Iv. An.” To sam upamtio. Kad sam je pitao kako se desilo da su se njih dvoje sreli i zbližili, ona je odmahnula rukom i rekla: “To je bilo davno…” A kad sam je zadirkivao kako je tu sigurno bilo neke njihove uzajamne simpatije, ona se smijala i ponavljala: “Ne, ne, ne… Gluho bilo! Znaš, on je bio moj komšija, u ono vrijeme dok je živio u Sarajevu.” I svi moji kasniji pokušaji da saznam nešto više o njenom poznanstvu s Andrićem nailazili su na zid, ona bi odmah mijenjala temu. Jednom nas je nudila čajem, pa sam pristao. “Ivo je najviše volio ovaj od šipka,” rekla je. 

Želio sam znati što će Grof tajno naslikati u Minkinom stanu i iznenadio sam se kad je priznao da zapravo neće ništa, zato što mu se “nije otvorila”; “ništa o njoj nemam da kažem”; “ona sve o sebi krije”. Meni je njegovo objašnjenje bilo zanimljivo. Obično se hvalio kako on s uvježbanim okom umjetnika vidi više od drugih, a sada je prvi put priznao da ima problem sa svojim slikarskim vidom.

U  stanu nije bilo televizora, pa sam staricu pitao za razlog. Rekla je da nju vijesti iz svijeta ne zanimaju. “To je u redu,” kazao sam, “ali bi mogla pogledati neki film i zabaviti se.” “Ja sam nekada išla u kino, ali nema više dobrih filmova. Kao Casablanca, ili Doktor Živago. Sada imaju samo ove nasilničke iz Vijetnama, a ja to ne volim. Ja nisam voljela ni one naše partizanske,” objasnila je.

Naš molerski posao u njenom stanu trajao je tri, možda najviše četiri dana. Završavali bi prije prvog mraka, a kad bi skupljali alat i kante, Minka je od mene tražila da njenu tešku zelenu fotelju pomjerim do prozora, što sam ja poslušno obavljao. Nakon toga, ona bi se pojavila obučena u novu haljinu i s knjigom u krilu utonula u fotelju i jedno vrijeme gledala kroz prozor. Ja sam to doživio kao večernji ritual usamljene starice.  

Zadnjeg dana, počistili smo sve, slike vratili na zidove, namještaj i svaki predmet vratili na svoje mjesto. Grof je već bio na vratima. Bio je 7. novembar, njemu se više nego meni žurilo, jer je Željo te večeri igrao uzvratnu utakmicu protiv švicarskog Siona u Kupu UEFA. Kad sam na kraju namjestio fotelju uz prozor, Minka se pojavila u bijeloj haljini, kao da se spremila za večernji izlazak u grad; nije imala ogrlicu, niti naušnice, već samo zlatni broš kao jedini ukras. “Eto te,” rekao sam, “spremna za vjenčanje.” Ona se smijala. 

U susjednom stanu je neko upalio svjetla. Tek tada sam primijetio kako je razmak između zgrada s jedne na drugu stranu ulice prilično mali. Na zidu sobe u stanu preko puta vidio sam veliko platno, portret neke lijepe djevojke, u bijeloj haljini. I onda sam shvatio. To je razlog zbog kojeg na kraju dana pomjeram fotelju do prozora. “Ono si ti!” – rekao sam. Minka je potvrdno klimnula glavom, sretna da sam je prepoznao. “Ono sam ja, kad sam bila mlada.” Pokazala je rukom prema prozoru iza kojeg je bio njen portret, a onda je vrhovima prstiju dodirnula svoj broš na grudima i rekla: “Ovo je ista ona almasli grana sa slike.” I mislim da je u tom trenutku bila spremna da mi ispriča svoju priču. Ali meni se žurilo. Zašto portret nije na zidu njene sobe? Ko je vlasnik stana u zgradi preko puta? Koji slikar je naslikao Minkin portret u bijeloj haljini? Ništa od toga nisam saznao. U žurbi sam se oprostio od starice i prazne kante od boje iznio iz njenog stana. I nikad je više nisam vidio.

Puno je vremena od tada prošlo. Godinama se spremam da ovaj događaj opišem, i da možda izmaštam nedostajuće dijelove. Ali ja imam strah od izmišljanja. Kako starim sve više volim ono što je nedovršeno. Slike koje nisu završene, nedopisane knjige. I sve sam manje sklon onome što već u sebi ima i svoj kraj. Po navici godinama već svraćam na kafu u hotel Evropa, i uvijek kad nađem stol pored prozora, tako da gledam na usku ulicu, koja je u međuvremenu sigurno već promijenila ime, i onu zgradu u kojoj je stanovala Minka, ja pomislim, a nekada i glasno za sebe kažem: “Almasli grana.” Dvije riječi koje su se baš lijepo sastale. Naše je sjećanje zarobljeno u jeziku.  

Nekada se dogodi da neko od mene traži da napravim izbor između dvije ili tri stvari, a ja nikada nisam bio dobar u donošenju odluka. Lakše je to prepustiti drugima. I tada gotovo redovito uradim nešto što sam davno usvojio kao dobar i ispravan način, raširim ruke, nasmijem se i kažem: “Koju god, sine! Meni su sve boje lijepe.”   

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Semezdin Mehmedinović, Mali životopisi